Agresija na Goražde bila je dio šire strategije tadašnje JNA i srpskih paravojnih snaga koje su, u nastojanju stvaranja tzv. „velike Srbije“, okupirale veći dio istočne Bosne. Foča, Višegrad, Rogatica, Rudo i Čajniče pali su pod kontrolu agresora, dok je Goražde ostalo posljednja slobodna teritorija u regiji.

Četvrtog maja 1992. godine počeo je oružani napad na Goražde – grad koji će postati simbol otpora, opstanka i ljudske volje. Tog dana počela je ne samo srpska agresija, već i borba za život, slobodu i dostojanstvo. Goraždani danas taj datum obilježavaju kao lekciju o odgovornosti, hrabrosti i zajedništvu.

Agresija na Goražde bila je dio šire strategije tadašnje JNA i srpskih paravojnih snaga koje su, u nastojanju stvaranja tzv. „velike Srbije“, okupirale veći dio istočne Bosne. Foča, Višegrad, Rogatica, Rudo i Čajniče pali su pod kontrolu agresora, dok je Goražde ostalo posljednja slobodna teritorija u regiji. U grad se tada slilo na hiljade izbjeglica, a broj stanovnika porastao je na oko 70.000. Do 4. maja, grad je bio potpuno odsječen od ostatka BiH.

Napadu su prethodili mjeseci političke i vojne tenzije, uključujući preuzimanje releja na Trovrhu i širenje propagande putem medija. Hadžo Efendić, tadašnji predsjednik Skupštine općine Goražde, uspio je odgoditi napad pregovorima s JNA, ali napetosti su kulminirale 4. maja kada je u 6.50 počeo napad iz pravca Biljine na naselje Vitkovići. Istovremeno je uništena telefonska centrala, a prva granata pala je na zgradu općine u 7.50. Tog dana zabilježene su i prve civilne žrtve.

Goražde se suočilo s brutalnim i neselektivnim napadima sa svih strana – iz Čajniča, Rudog, Priboja i Višegrada. Stanovnici su stali u odbranu bez mnogo izbora – ili će se braniti, ili će nestati. Odbrana je organizovana u gotovo nemogućim uslovima, ali je formirana Prva drinska brigada, prva jedinica Armije RBiH u ovom dijelu zemlje.

U tom periodu, Radovan Karadžić objavio je „šest strateških ciljeva srpskog naroda“, a treći je bio uspostava koridora duž Drine, pri čemu je Goražde predstavljalo glavnu prepreku. Napad Užičkog korpusa 13. maja 1992. godine je odbijen, a jedan od dokaza agresije iz Srbije je spomenik poginulim vojnicima JNA iz Požege, podignut u selu Mašići.

Tokom maja 1992, grad je trpio i zračne napade, a uskraćeni su mu osnovni uvjeti za život – struja, voda, hrana, lijekovi i komunikacije. Snajperi i teška artiljerija nadgledali su grad, a improvizovano oklopno vozilo „Opresa“ korišteno je za prevoz ranjenika i osnovnih potrepština.

Opsada Goražda trajala je 1336 dana – od maja 1992. do marta 1996. Grad je izdržao četiri velike ofanzive Vojske RS, a najteža je bila u proljeće 1994. godine. Iako je Goražde tada proglašeno „zaštićenom zonom UN-a“, međunarodna zaštita bila je simbolična. Borba je vođena u gotovo nemogućim uslovima – bez hrane, lijekova, struje, a civili su često bili i borci.

Uprkos svemu, Goražde nije palo. Za razliku od Srebrenice i Žepe, uspjelo je odbraniti svoju slobodu. U vrijeme opsade, grad je nastavio živjeti – škole, bolnice, kulturne aktivnosti i ratni radio davali su nadu i snagu građanima.

Prema istraživanjima, u Goraždu je tokom rata ubijeno i umrlo više hiljada ljudi. Preko 2000 civila je izgubilo život, uključujući više od 150 djece. Ipak, do danas je samo jedan sudski postupak pokrenut za zločine nad Goraždanima – slučaj Lozje, koji se vodi pred Sudom BiH.

Mnogi zločini – masovna ubistva, granatiranja škola i bolnica, nestanci i mučenja – ostali su nekažnjeni. Umjesto toga, često se procesuiraju branioci Goražda. Nevladine organizacije upozoravaju da je Goražde „zaobiđeno“ u procesuiranju ratnih zločina, a zločini se čak i negiraju.

Zato sjećanje na 4. maj nije samo lokalni čin. To je univerzalna poruka da zločin ne smije ostati nekažnjen, a žrtve zaboravljene. Četvrti maj nije samo početak napada – on je temelj otpora, simbol izdržljivosti i podsjetnik da istina mora preživjeti tišinu.

Otpor Goražda nije bio samo vojni. Svaka žena koja je pomagala braniocima, nastavnici koji su održavali nastavu, ljekari koji su liječili bez osnovnih sredstava – svi su oni bili borci. Uprkos surovim uslovima, u Goraždu su djelovali horovi, novine, pozorišta – duh grada je živio.

Danas, kada Goraždani polažu cvijeće na mezarja Kolijevke, Baćci, Glamoč i Osanica, oni ne komemoriraju samo mrtve – oni svjedoče. U vremenu revizionizma, njihovo sjećanje ima moralnu težinu. Ne zbog prošlosti, već zbog budućnosti.

Goražde danas nosi epitet „Grad heroj“, a njegovi građani ostaju čuvari istine. Kako je komandant Zaim Imamović govorio: „Dan kada smo počeli da se suprotstavljamo, istovremeno je i dan naše pobjede.“