Raspadom Sovjetskog Saveza, u zemljama koje su ga činile a koje su krenule putem nezavisnosti, počelo se događati ono što se nazivalo “obojenom revolucijom”. Lideri koji su preuzeli konce dolazili su iz starih aparata i znali su kako funkcionišu mehanizmi moći. A protiv njih su se počele okupljati grupe građana novih generacija koje su se udružile s građanima koji su zastupali različite poslovne, finansijske ili komunikacijske interese.
Sjajni bi Zoran Kesić kazao kako je to nova „strašna reč“ koju srbijanski režim ovih dana masovno upotrebljava kako bi prepao vlastiti narod. I stoga se ne libe koristiti je svakodnevno u javnom prostoru. Kako srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, tako i njegove političko-medijske marionete ali i trabanti iz susjedstva.
Poput Milorada Dodika.
Malo-malo pa Vučić i njegova potrčkala upotrijebe taj termin, obojena revolucija, komentarišući proteste studenata započete nakon tragedije u Novom Sadu, kada je u rušenju nadstrešnice na željezničkoj stanici poginulo 15 osoba. Proteste koji su ozbiljno zaljujali temelje njegove vlasti u toj zemlji Vučić i njegovi sateliti, pak, nazivaju propalom obojenom revolucijom.
Iako se nimalo ne čini da su protesti propali, bili oni revolucija ili ne. Štaviše.
Raspadom Sovjetskog Saveza, u zemljama koje su ga činile a koje su krenule putem nezavisnosti, počelo se događati ono što se nazivalo “obojenom revolucijom”. Lideri koji su preuzeli konce dolazili su iz starih aparata i znali su kako funkcionišu mehanizmi moći. A protiv njih su se počele okupljati grupe građana novih generacija koje su se udružile s građanima koji su zastupali različite poslovne, finansijske ili komunikacijske interese.
U državama poput Čehoslovačke, Mađarske, Poljske sve se pretočilo u pojavu “prozapadnih” težnji, više ili manje difuznih, bez jasne ideološke definicije. Toliko da su na kraju generisali građanske ili političke pokrete, koji nisu definisani vrlo strukturiranim političkim pozicijama, a koji su bili identifikovani bojama: otuda naziv takozvane “revolucije”, poput narandžaste revolucije u Ukrajini, u kojoj su pristalice političkih promjena usvojile narandžastu boju, koju je koristila glavna opoziciona politička stranka, za svoju odjeću i zastave.
Utjecaj obojenih revolucija bio je različit. Najviše ih se događalo na postsovjetskom prostoru, poput Revolucije ruža 2003. u Gruziji, Narandžaste revolucije 2004. u Ukrajini ili Revolucije tulipana 2005. u Kirgistanu ali dešavale su se i u Jugoslaviji 2000. godine, kada je takozvanom Petooktobarskom revolucijom sa vlasti svrgavan Slobodan Milošević.
Nakon toga obojene su se revolucije proširile i na druge dijelove svijeta, pa bilježimo Plavu revoluciju u Kuvajtu i Kedar revoluciju 2005. ili Zelenu revoluciju 2009. u Iranu; Mianmar je imao Šafran revoluciju 2007. godine, a Bolivija je doživjela Pititas revoluciju 2019. godine.
I tada, kao i danas, kada se širom Srbije protestvuje protiv Vučićeve vlasti optužene za tešku korupciju i sveukupan moralni sunovrat društva, vlast pokušava delegitimizirati protest optužujući „vanjske i unutrašnje neprijatelje“, tajne centre, moći, tajkune, komšiluke, Soroša, Sjedinjene Američke Države za njihovu organizaciju
S druge strane Kina i Rusija tvrde da ruka Sjedinjenih Država stoji iza mnogih obojenih revolucija. Preko organizacija poput CIA-e i nekih nevladinih organizacija, poput Instituta za otvoreno društvo Georgea Sorosa, Washington favorizira političke promjene u zemljama u ruskoj zoni utjecaja kako bi ih pretvorio u saveznike putem “mekih državnih udara”.
