U srednjovjekovnoj Španiji, u doba kada je Al Andalus bio svjetsko središte znanja, kulture, politike i ratovanja, jedan neobičan sloj društva uzdizao se iz sjene – Slaveni

U zlatno doba Al-Andalusa, muslimanske vladavine na Iberijskm poluotoku od osmog do 11. stoljeća, prostor današnje Španije bio je raskrsnica kultura, gdje su se isprepletale sudbine različitih naroda. Među njima, posebno mjesto zauzimali su Slaveni, poznati u arapskim izvorima kao saqāliba (siqlabī), koji su od zarobljenika postajali važni, moćni akteri političke, vojne i kulturne scene.

Njihov uspon od robova do elita, pa čak i vladara manjih kraljevstava (taifa), svjedoči o širini društva Al Andalusa i složenim migracijskim tokovima koji su povezivali Balkan, Sredozemlje i islamski svijet. Posebno su zanimljivi Slaveni porijeklom iz Dalmacije, Hrvatske i Bosne, koji su na dvorovima kordobskih halifa ostavili dubok trag.

Slaveni, koji su u Al-Andalus stizali kao robovi ili plaćenici, potjecali su iz različitih regija, uključujući Balkan, južnu Ukrajinu, Kavkaz i istočnu Evropu. Među njima su bili Južni Slaveni, uključujući Hrvate, Bošnjake i druge skupine s prostora današnje Hrvatske, Bosne i Hercegovine te Dalmacije. Ovi ljudi su u islamske zemlje dospijevali kroz organizovanu trgovinu robljem, koja je u devetom i 10. stoljeću bila ključna poveznica između Balkana, Sredozemlja i muslimanskog svijeta. Robovi su najčešće bili zarobljeni od strane bizantskih snaga, Mlečana ili Avara, a zatim prodavani trgovcima na tržnicama poput onih u Dalmaciji, Verdunu, Pragu ili Carigradu.

Prema historičaru Nenadu Fejiću, trgovina robljem iz Bosne bila je značajna, posebno u dalmatinskim gradovima, gdje su robovi iz zemlje Sclavoniae (kako se u srednjem vijeku nazivala Bosna) prodavani Arapima ili drugim trgovcima. Ovi robovi, među kojima su bili i mladići iz Dalmacije i Hrvatske, često su završavali u Kordobi, prijestolnici Kordobskog hilafeta, gdje su prolazili proces islamizacije i arabizacije. Neki su postajali eunusi, dok su drugi, zbog svojih fizičkih i borbenih sposobnosti, obučavani za vojnu službu i administrativne uloge.

Posebno su bili cijenjeni zbog svoje lojalnosti. Budući da nisu imali lokalne plemenske ili porodične veze u Al Andalusu, saqālibe su bili idealni za uloge tjelohranitelja, vojnih zapovjednika i upravitelja, jer nisu bili skloni dvorskim intrigama.

Dubrovnik je bio važno središte trgovine robljem, gdje su arapski i jevrejski trgovci dolazili po „svježu robu“,često dječake koje su kasnije kastrirali i pripremali za dvorove islamskog svijeta. Rute trgovine su išle iz unutrašnjosti Balkana prema jadranskoj obali, a zatim morskim putem prema Siciliji, Tunisu, Egiptu i naravno – Španiji. U islamskom svijetu, ropstvo je imalo drugačiju dinamiku od zapadnog srednjovjekovlja. Robovi, naročito oni koji su islamizirani i školovani, mogli su steći slobodu i moć. U tom sistemu, saqalibe su zauzeli posebno mjesto. Kao vojni robovi (mamluci), oni su činili okosnicu profesionalnih vojski, bili su tjelohranitelji, zapovjednici, pa i veziri.

U kontekstu Al-Andalusa, Slaveni su brzo zadobili povjerenje halifa, njihova izoliranost, jezična barijera (zbog nepozvanja jetika zvali sui h nijemui jer su uglavnom šutjeli) i čvrsta vojna disciplina činili su ih savršenim instrumentom vlasti.

Osim robova, u Al Andalus su dolazili i slobodni plaćenici, profesionalni vojnici koji su služili halifama zbog svojih borbenih vještina. Prema Vjekoslavu Klajiću, među njima su bili i hrvatski ratnici koji su u Španiju stizali na dva načina: kao robovi prodani od strane Arapa ili Mlečana, te kao plaćenici koji su svoje usluge nudili halifama.

Jedna od najzanimljivijih epizoda u vezi sa Slavenima u Al Andalusu je prisutnost tzv. hrvatske straže, elitne tjelesne straže kordobskih halifa, koju su činili ratnici hrvatskog porijekla. Prema Klajićevom djelu objavljenom 1872. godine u časopisu „Vienac“, ova straža, poznata kao “nijema” bila je ključna za sigurnost halifa. Halifa Abderrahman III. (vladao 912.–961. godine) proširio je ovu stražu na čak 6.000 ljudi, a zapovijedao jom je vojvoda hrvatskog roda, što svjedoči o prestižu Hrvata u arapskom društvu.

Hrvatski ratnici bili su cijenjeni zbog svoje snage, hrabrosti i odanosti. Dalmatinci, koji su često bili dio ove straže, dolazili su u Al Andalus kroz trgovinu robljem u dalmatinskim gradovima. Prema izvorima, poput al-Qamus al-Islam, mnogi od njih, poput Hajrana Saklabija i Zuhejra Saklabija, bili su prodani kao robovi, ali su se kasnije oslobodili i popeli na visoke položaje. Njihov put od ropstva do moći simbolizira društvenu mobilnost u islamskom društvu, gdje su sposobnosti i lojalnost često nadmašivale porijeklo.

Iako nema direktnih dokaza koji potvrđuju prisutnost Bošnjaka u Al-Andalusu, autori poput Ivana Aziza Miličevića i drugih sugeriraju da su ljudi s prostora današnje Bosne i Hercegovine bili takođe dio šire skupine saqāliba. Budući da je Bosna u srednjem vijeku bila integralni dio slavenske Evrope, a trgovina robljem bila je intenzivna u dalmatinskim gradovima, vjerovatno je da su i Bosanci završavali na dvorovima u Kordobi, Sevilli ili Granadi. Termin “Bošnjak” kao nacionalna identifikacija razvio se kasnije, u osmansko doba, ali Slaveni s prostora Bosne bili su poznati po svojim ratničkim vještinama i robustnosti, što ih je činilo poželjnim robovima i vojnicima.

Prema Fejićevim istraživanjima, robovi iz Bosne prodavani su na tržnicama u Dalmaciji, odakle su prevoženi u muslimanske gradove. Ovi robovi često su bili mladići, koji su nakon islamizacije i obuke postajali dio vojske ili administracije. Neki od njih, poput Habiba Saklabija, dosegli su visok status na kordobskom dvoru, što ukazuje na mogućnost da su i Bosanci imali značajnu ulogu u ovom kontekstu. Budući da je Bosna već tada bila poznata po ratnicima i konjanicima, nije nerealno pretpostaviti da su brojni Bošnjaci postajali dio elitnih vojnih jedinica u Al-Andalusu.

Dokumenti koje citira Nenad Fejić svjedoče o prisutnosti Bosanaca u katalonskim gradovima. Oni su, nakon prodaje na dalmatinskim tržnicama, završavali u Barceloni, gdje su njihova imena zapisivana u notarskim knjigama prilikom prodaje ili oslobađanja. Iako su ta imena često iskrivljena, moguće je prepoznati slavensko porijeklo i bosanske etnonime.

Oni koji su stigli do Al-Andalusa, ako su imali sreće, bivali su obučavani – učili su arapski, islam, vojne vještine. Neki su završavali kao dvorski eunusi, ali mnogi su postajali visoki činovnici, čuvari ili vojni lideri.

Među saqālibama koji su ostavili trag u Al-Andalusu, nekoliko ličnosti posebno se ističe, posebno onih porijeklom iz Dalmacije i današnje Hrvatske.

Jedna od najfascinantnijih figura slavenskog porijekla u Kordobi bio je Habib Saklabi (Habib as-Saqlabi), koji je živio u vrijeme halife Hišana II (976–1009). Prema al-Makkariju i Ibn al-Abbaru, Habib je bio visoko obrazovan čovjek, najvjerovatnine porijeklom iz Bosne, koji je, vjerovatno, kao dijete prodat u roblje na dalmatinskim obalama. No, u Al Andalusu je stekao slobodu, obrazovanje i položaj u dvoru.

Najvažniji trag koji je ostavio jeste filozofsko-političko djelo naslovljeno: Kitab al-istizhar wa-l-muqalaba ‘ala man ankar fada’il al-Saqaliba – u prevodu: „Knjiga očitovanja i rasprave protiv onih koji poriču vrline Slavena“. U ovom djelu Habib se hrabro suprotstavljao predrasudama arapske elite prema porijeklu i vrijednosti slavenskih ljudi, braneći njihovu hrabrost, odanost i sposobnosti. Iako rukopis djela nije sačuvan, njegovo postojanje svjedoči o izuzetnoj kulturnoj i intelektualnoj integraciji Slavena u arapsko-andaluzijsko društvo.

Još upečatljiviji su primjeri Hajrana (Jayran as-Saqlabi) i njegovog nasljednika Zuhejra (Zuhayr as-Saqlabi), obojice porijeklom iz Dalmacije. Jayran je bio rob dinastije Beni Amir, koji je kao dječak prodan u Dalmaciji, a zatim doveden na Siciliju pa u Španiju. Nakon što je primio islam, oslobođen je, napredovao vojno i politički, te 1027. godine osnovao vlastiti emirat u Marciji. Umro je već naredne godine, ali ga je naslijedio njegov zemljak Zuhejr, također bivši rob i vojni zapovjednik.

Zuhejr je proširio utjecaj i stabilizirao regiju a njegovi nasljednici su zadržali vlast do kraja 11. stoljeća. Ova dinastija slavenskog porijekla upravljala je značajnim dijelovima Al-Andalusa, daleko od zaborava u kojem ih se danas drži.

Mujahid al-Saqalabi bio je bivši rob koji je postao vladar Taifa kraljevstva Denije i Balearskih otoka. Bio je visoko obrazovan, poznat po znanju filologije i Kur’ana. Njegov pokušaj osvajanja Sardinije 1015. godine pokazuje pomorsku ambiciju ovog slavenskog vladara. Sabur al-Saqalabi, još jedan rob koji je stekao slobodu, vladao je Taifa kraljevstvom Badajoz. Njegov sin Abdallah al-Mansur nastavio je dinastiju, a njihova vladavina poznata je po političkoj stabilnosti i upravljačkoj mudrosti.

Saqalibe su postali ključna sila u dvorskim i vojnim poslovima kalifata. Bili su ministri, komandanti, pa čak i tutori prinčeva. Njihov utjecaj je bio toliki da su ponekad odlučivali o nasljednicima prijestolja. No, nakon smrti moćnog vezira Almanzora 1002. godine, berberske trupe su se digle na ustanak, a u građanskom ratu koji je uslijedio (fitna), saqalibe su igrale ključne uloge. Neki su ubijeni, dok su drugi – poput Mujahida, Sabura, Jayrana i Zuhejra – osnovali vlastite države.

Galib al-Nasiri bio je izuzetan vojni zapovjednik slavenskog porijekla, poznat po svojoj ulozi u borbama protiv kršćana na sjeveru, Vikinga na obali današnjeg Portugala i Fatimida u Sjevernoj Africi. Opisan kao visok, robustan, plavokos i svjetlooki, Galib je bio simbol slavenske snage i hrabrosti. Nažalost, njegova karijera završila je tragično kada se sukobio s Almanzorom i bio ubijen 981. godine, nakon čega je njegova koža izložena u Medina Azahari.

Iako rijetko spominjane, i žene slavenskog porijekla bile su prisutne u Al-Andalusu. Lubna od Kordobe je najslavniji primjer – robinja koja je postala matematičarka i bibliotekarka. Uz nju su postojale brojne druge žene – pismene, obrazovane, koje su sudjelovale u kulturnom životu harema i dvorova. Neke su bile prepisivačice knjiga, druge su bile učiteljice, treće pjesnikinje. Njihova imena su često izgubljena, ali njihovo prisustvo bilo je realno i dragocjeno.

Zanimljiv fenomen predstavljaju djeca saqaliba koja su, rođena u Andalusu, često nasljeđivala položaje svojih očeva. Budući da su već bila muslimani, govorila arapski i imala dvorski odgoj, ona su postajala nova elita – mješavina evropskog porijekla i arapske kulture. Takva djeca su često služila kao most između starosedjelačke aristokracije i novonastalih snaga u provincijama. Neki su postajali pjesnici, neki vojskovođe, a neki – upravo halife.

Nakon ukidanja Kordobskog hilafeta 1031. godine, saqālibe su odigrali ključnu ulogu u fragmentaciji Al Andalusa na manja taifa kraljevstva. Kontrolisali su gradove poput Denije, Almerije, Valencije i Badajoza, gdje su vladali kao emiri ili veziri. Međutim, njihova moć postupno je slabila s dolaskom novih osvajača, poput Almoravida i Almohada, a posljednje slavenske taife, poput Denije, aneksirane su do 1076. godine.

Unatoč tome, ostavili su neizbrisiv trag u historiji Al-Andalusa. Slaveni u Al-Andalusu nisu bili samo vojnici i robovi; oni su doprinijeli i kulturnom razvoju. Denia, pod Mujahidovom vladavinom, postala je centar učenosti, a slavenski pjesnik Ibn García branio je ne-arapske narode u svojoj Epistoli šuʿūbijje. Ova djela pokazuju da su saqālibe bili više od puke radne snage – bili su intelektualci, administratori i vođe. Danas, gotovo niko više ne zna da su Slaveni iz Bosne, Hrvatske i Dalmacije oblikovali historiju srednjovjekovne Španije. Imena Habiba, Jayrana, Mujahida i Sabura danas su zaboravljena iako ti veliki ljudi nisu bili epizodisti evropske historije nego su bili oni koji su tu historiju stvarali.