Za našim stolom najviše se raspravljalo o tome kako da se naš muslimanski živalj probudi iz svog letargičnog sna.

“Tužnim i bolnim srcem javljamo da je naš književnik i filozof dr. Safvetbeg Bašagić preminuo…”

Ovaj događaj je najšire propratio «Novi behar». On je u svom trobroju opširno i svestrano pisao ne samo o dženazi, o narodnoj žalosti diljem pokrajine, nego i o djelu ovog nenadmašnog kulturnog radnika. O pregledu dženaze ovo: «Na tužni dan 9. travnja 1934. čim se saznalo za smrt našeg velikog pjesnika i narodnog radnika, koji je do posljednjeg časa čuvao ljubav za «Behar» i njegov kasniji nastavak «Novi Behar», jedno od svojih najljepših djela, izdalo je uredništvo našeg časopisa ovu osmrtnicu: Inna lillahi!

Uredništvo «Novog Behara» javlja dubokim bolom tužnu vijest da je njegov saradnik, naš nenadmašivi pjesnik i historičar, poznati kulturni radnik Dr. Safvetbeg Bašagić (Mirza Safvet) iza dugogodišnjeg teškog bolovanja danas u podne preselio na drugi, bolji svijet u svojoj 64. godini. Dženaza kreće sutra u 10 sati prije podne iz kuće žalosti Hrgića ul. br. 2. Mi ćemo našem dragom, nikad neprežaljenom Safvetbegu sačuvati trajnu uspomenu. Rahmetullahi alejhi rahmeten vasia!

Osmrtnica je ubrzo istaknuta na raznim mjestima grada i razaslana po provinciji. Gdje god je bila istaknuta, iskupljao se svijet, koji je s bolom u srcu komentirao težak udarac sudbine, o čemu je govorila ova osmrtnica. Iako je dženaza zakazana za 10. travnja u 10 sati prije podne, već mnogo prije se počeo kupiti svijet u Hrgića ulici, gdje se imala pronijeti dženaza.

Skupilo se preko pet tisuća ljudi koji su došli da odadu posljednju počast velikom sinu našeg naroda.

Može se reći da su se tu našli svi istaknuti ljudi našeg javnog i kulturnog života, među ostalima: ministri u p. Dr. Mehmed Spaho i Dr. Halidbeg Hrasnica, ban drinske banovine Velimir Popović sa pomoćnikom dr. Ibrahimom Hadžiomerovićem i načelnicima Đokom Kovačevićem i Ahmed ef. Borićem, predsjednik ulema-medžilisa Salem ef. Muftić sa svima članovima, predsjednik Vrhovnog šerijatskog suda Hilmi ef. Hatibović sa svim sudijama šerijatskih sudova, gradonačelnik Asimbeg Mutevelić sa podnačelnicima dr. Dušanom Jeftanovićem i dr. Ivanom Pavičićem, predsjednik Jevrejske sefardske općine Mordo R. Atijas, nadrabin dr. Moric Levi, sarajevski muftija Salih ef. Svrzo sa svima činovnicima, direktor medrese Muhamed ef. Dizdar, sva sarajevska ilmija korporativno, zatim predstavnici kulturnih i prosvjetnih društava: «Narodne Uzdanice» predsjednik Edhem ef. Mulabdić sa svim odbornicima, «Napretka» Ante Alaupović kanonik, dr. Mijo Andrić i dr. Milan Martinović, Napretkove Zadruge direktori Mijo Poljak, Vučak i Premužić, te. g. prof. Hakija Hadžić, «Prosvjete» Vasilj Grdić i senator dr. Savo Ljubibratić, «Trebevića» dr. Jure Šutej i Josip Kan, «Gajreta» podpredsjednik dr. Mahmud ef. Mehmedbašić i gl. sekretar Hamid Kukić sa svim odbornicima, bivši gradonačelnik Edhem Bičakčić, književnik Ivan A. Miličević, kustosi i činovnici Zemaljskog muzeja sa direktorom Skarićem na čelu, belgijski konzul Vjekoslav Jerlavić i mnogi drugi. Dalje su na dženazi bili svi učenici Gazi Husrevbegove medrese, Šerijatske sudačke škole i Šerijatske gimnazije.

Dženaza je snesena pred Begovu džamiju, gdje je predsjednik «Narodne Uzdanice» g. Edhem-ef. Mulabdić održao ovaj dirljivi govor:

“Ispred muslimanskog kulturnog društva «Narodna Uzdanica» osjećam potrebu da sa nekoliko riječi dadem ovdje izražaja našoj velikoj žalosti za merhumom Safvetbegom Bašagićem. Njegovom smrću nestaje danas jedne sjajne zvijezde sa našeg horizonta, koja je sjala ovih zadnjih pedeset godina. Safvetbeg bješe naš, mogu reći, najveći kulturni radnik. Rijetka je pojava bio Safvetbeg u našem novijem životu. Iako rođen u jednoj aristokratskoj kući i odgojen kao plemić, njemu uvijek bješe na srcu naš narod. U svojim mnogobrojnim književnim djelima on neprestano potiče naš svijet na kulturni rad i napredak. On ne pjeva svoje mnogobrojne pjesme što je pjesnik i da uživa u njima, on pjeva da svoje savremenike potiče na rad i kulturni progres. Safvetbeg se istakao i kao književnik u širem smislu; pisao je djela na polju narodne historije.

On prvi sastavlja i izdaje povijest naše domovine, da naš svijet u toj knjizi prvi put vidi svoju historiju i svoje porijeklo. Izradio je i jednu monografiju o našem najvećem hajrsahibiji merhum Gazi Husrevbegu, a mnoge je naše velikane spasao od zaborava u svom opširnom djelu ‘Glasoviti Hrvati Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj Carevini’, kao i preko stotinu biografija naših znamenitih ljudi u djelu o 1.000 godišnjici hrvatskog kraljevstva. Na kulturnom polju istakao se merhum Safvetbeg naročito pri osnivanju sviju naših kulturnih ustanova. Godine 1900, kad se pokreće «Behar», tu je glavni radnik Safvetbeg. Do dvije godine iza tog udara temelj «Gajretu». I tu treba i Safvetbegovo ime i Safvetbegova ličnost i njegov rad. A velika je požrtvovanost od ovakvih radnika da u ona vremena, kad se više nailazilo na negodovanja nego na odobravanje, zalagati se u ovakvim akcijama i uzimati na se odgovornost.

I u mnogim kulturnim i socijalnim pokretima je merhum Safvetbeg. Mnogobrojna su djela Safvetbegova i daleko bi nas odvelo da ih sve nabrajamo. Po tim će djelima oni, koji ih još ne znaju, kao i nove naše generacije, istom moći upoznati značaj i zamašitost njegove ličnosti. Stoga završavam sa jednom željom i molbom, koju i vi u svojim srcima gojite, da zatražimo i zamolimo dragog Boga da ga obaspe obiljem svoje milosti. Amin!”

U 4 sata popodne opet se iskupilo ogromno mnoštvo u haremu Begove džamije i u svim ulicama oko nje. Tada je iza ićindije namaza klanjana dženaza i tabut s mrtvim tijelom donesen je pred međutim izidanu grobnicu, koja se nalazi neposredno uz džamiju, pored kabura prvog predsjednika bosanskog sabora Ali-bega Firdusa.

Ademaga Mešić se sa dženaze ne vrati odmah kući već sa Edhemom Mulabdićem ostade u Sarajevu. Zajedno su posjetili kuću žalosti i izrazili sućut kćerima i sinovima svog preminulog prijatelja. Djeca su se držala čvrsto i njih dočekala pribrano i jednako pažljivo kao što su to činili i za života očeva. Stoički su podnosili prazninu nastalu iza oca, što je na obojici ostavilo dubok dojam.

***

Ademaga Mešić je pisao: “Tužna vijest da je moj nikada nezaboravljeni prijatelj, veliki naš pjesnik i historik dr. Safvetbeg Bašagić zauvijek sklopio oči teško je djelovala na mene. Preko trideset godina prijateljstva i bratske saradnje vezalo nas je, pa se na poziv «Novog Behara» rado odazivam. Iako još stojim pod neposrednim dojmom ovog mučnog događaja, napisaću evo nekoliko kratkih sjećanja na čovjeka koji je svome narodu dao više nego iko drugi u našem vremenu. Napisaću ih bez ikakvih pretenzija, onako kako mi na um padaju. Sa rahmetli Safvetbegom upoznao sam se prije nekih trideset i pet godina. Prilikom prvog poznanstva izmijenismo tek nekoliko riječi, a kasnije u Beču, pa u Sarajevu, utvrdismo vezu, koja je imala za posljedicu sreću i čast da budem s njime sudionikom u mnogim korisnim pothvatima na dobro naše zajednice. Njeno dobro lebdilo je stalno pred očima našem Mirzi, za nju je pjevao, za nju radio, trpio i patio se, s njome se veselio i radovao, živio.

Bijaše plemić, pravi naš aristokrata, visoko obrazovan, a ipak do u dno duže demokrata. U razgovoru mio i ljubazan, u drušvenom saobraćaju učtiv, uslužan i obazriv, na domu gostoljubiv. Na prvom susretu osvajao je svakog. Volio je lijepo društvo i rado je pričao, otvarajući bogatu riznicu svoje znanjem i iskustvom prebogate duše. U razgovor je znao vrlo često uplesti kakvu zanimljivu historičku anegdotu koja se odnosila na kakvu ličnost naše prošlosti. Tada bi začuđavao neobičnim pamćenjem. Svega što je napisao sjećao se do u tančine, a isto tako je znao gotovo doslovno citirati što je gdje pročitao. Kada god bih došao u Sarajevo, prvo bi mi bilo da posjetim merhum Safvetbega, a moja posjeta bi počesto potrajala i po nekoliko sati. Rijetko kada bih ga zatekao sama kod kuće. Ili bi bio kod njega kogod iz provincije ili njegova braća Teufikbeg, merhum Muhamedbeg ili Osmanbeg, a počesto bih tu našao i njihova zeta rahm. Rizabega Kapetanovića.

Uopće među braćom vladala je uzorna sloga, kakvu sam rijetko gdje nalazio. Među njima, naročito kada bi me zadržali na objedu, zaticao bih i njihova rahmetli oca Ibrahimbega, čovjeka rijetka u svakom pogledu. I on je bio neobično susretljiv i ljubazan sa svakim, otmjena ponašanja, visoko obrazovan, a imao je bogato iskustvo i dobro pamćenje, isto kao i njegov sin. Ibrahimbeg je uživao vrlo visok ugled i kod naroda i kod vlasti. Čudilo me kako Ibrahimbeg lijepo postupa sa svojom djecom. Između se razgovarali su kao drugovi, srdačno i neusiljeno. Na prvi pogled vidjelo se da Ibrahimbeg voli svoju djecu i da je s njima više nego zadovoljan. Najviše pažnje ipak je posvećivao svome Safvetbegu, uživajući kada bi on nešto pričao. I svog zeta rahm. Rizabega Kapetanovića vrlo je Ibrahimbeg volio, jer je bio neobično duhovit i veliki šaljivdžija.

Na svaku riječ imao je odmah pri ruci odgovor, koji je bio pun zdravog narodnog humora. Kada bi se Ibrahimbeg povukao iz našeg društva, mi bi obično odlazili u tadašnju kafanu Centrala (Pratschke). Tu bi zatekli znance i prijatelje, u prvom redu najbolje drugove Safvet-begove: Edhem ef. Mulabdića, Osman Nuri Hadžića i rahm. Hilmi ef. Muhibića te rahm. Hajdar ef. Fazlagića, Ibrahim ef. Topića i Salih ef. Alićehića. Za našim stolom najviše se raspravljalo o tome kako da se naš muslimanski živalj probudi iz svog letargičnog sna i kako da se naša omladina odvrati od štetnih novotarija, koje ubijaju i njih i njihove porodice.

(Halid Kadrić, Dugo svitanje, Sarajevo, Dimenzija plus, 2019)