Petnaestoga dana trećega mjeseca ove godine Srbi su u Bijeljini srušili svih pet džamija. A kad je prije pedeset godina u Bijeljini trebalo srušiti srpsku crkvu, muslimani su to spriječili!
Ako na svijetu postoje kakve budalaštine – onda su to mudrosti!
Pronoseći ovu svoju dušu u ovom svom bosanskom grudnom košu dunjalukom, bilo mi je teško sve dotle dok nisam svoje srce zatvorio i zapečatio; sad kad moj narod gine, otpečatio sam ga i otvorio ponovo.
Ne može se pero do kraja spustiti na hartiju (ne govorim, pišem), a to znam odranije – da se pero može do kraja spustiti na hartiju prestalo bi pisati, ali ja čujem Allahove rijeõi i moja duša se mreška osmijesima.
Bajram mubarek olsun!
Prije sam govorio:
– Si, senjor!
A sad kažem:
– Estagfirullah!
To je riječ koja nikada nije bila, niti će ikada biti prevedena na bilo koji jezik, osim ako to Allah, dž. š., drukčije ne odredi.
Slično onome što kaže pjesnik Duško Trifunović: “Ptica kukavica kuka samo na bosanskom – kuku!”
Mudrost ili budalaština?
Kada vidim Srbina pored sebe s puškom u ruci, privinem ga na svoje grudi kao mehlem na ranu, a kad se odmaknem od njega, pomislim: Srbi deveti put za sto i pedeset godina vrše genocid nad mojim narodom.
Zato što u Bosni žive muslimani, četnici mrze islam. a da u Bosni žive pinovini, mrzili bi led; svi ljudi na zemaliskoj kugli, pet milijardi ljudi, mogli bi stati u jednu Albaniju kad bi stali jedan do drugoga, i opet im ne bi tijesno bilo, a Srbiji i Cmoj Gori je malo Srbia i malo Cma Gora, pa Srbija hoće Bosnu, a Crna Gora Hercegovinu.
Srpski terziti ogadili su mi liudsko lice toliko da bih ustuknuo i na dodir majke Tereze. Ali, ima dvije godine kako volim Allaha, dž. š., I Muhammeda, a. s.
Lica judi koji se ne drže Allahova užeta za mene su žvrljotine u zraku, ne znam kako da ih gledam; jer svaki i ovlašan dodir sa drugim čovjekom za mene je oduvijek bio jedna petlja u vezu odnosa, a nikako sud. Svi ćemo se Allahu vratiti, pa je sve drugo tonjenje u nestvarno, oteščavajuće, otvrđujuće, patnja, iz noći u noć ponavijamo buđenje vampira i konačno – vječna džehnnemska vatra, duša pretvorena u sedamdeseterostruki kamen–ugalj – umjesto u dijamant.
Pedeset godina jedem svaki dan. Danas ručam, sutra sam opet gladan. Sto sam cura poljubio, kao da nisam poljubio nijednu. To znam, a šta rade vladari – to ne znam. Lomim noge i lavaboe dok, uz Geršvinovu Rapsodiju u plavom, uzimam abdest! Šta će meni engleska klozetska šolja, ta ja sam Bosanac; a u Sarajevu nigdje nema stana za muslimana.
Bajram mubarek olsun!
Veliki je dio dobra, ovdje, na zemiji, ono kad hodaš i ideš prema džamiji i ono malo koraka kad, poslije namaza, iziđeš iz džamije, da je bolje od toga, svi bismo gorjeli ko zapaljene buktinje; a ništavnosti su naslagane svuda, i uzduž i upoprijeko, ko pleteri istkani od tavne dobro trajne tvari.
Petnaestoga dana trećega mjeseca ove godine Srbi su u Bijeljini srušili svih pet džamija. A kad je prije pedeset godina u Bijeljini trebalo srušiti srpsku crkvu, muslimani su to spriječili!
Bosno! Otvori mi svoja njedra! Pokaži mi još nešto svoje osim mirisa!
Bajram mubarek olsun!
Neki dan je jedan musliman zatražio od četnika da mu dopuste da uzme abdest prije nego što ga pogube. Milostivo su mu to dopustili. Čovjek je sišao do vode. Onda su mu redom sjekli dijelove tijela – prvo šake, pa onda usne, pa onda nos, pa onda obraze, pa onda tjeme, pa onda uši, pa onda stopala.
O, vi koji uzimate abdest, sjetite se pet puta devno da su vam četnici 1992. i 1993. tri puta sjekli šake, tri puta sjekli usne, tri puta sjekli nos, tri puta sjekli uši, tri puta sjekli tjeme, tri puta sjekli stopala…
Bajram mubarek olsun!
Samo bi Kur’an mogao razoriti mrak njihovih duša. Oni možda nikada neće imati dovoljno suza da otplaču I okaju grijehe I zla koja su nanijeli živim ljudima Bosne, presahnuše im suze I zato će njihove majke rađati komade krvava leda umjesto novorođenčadi. Srbi su osramotili ljepotu oružja i na oružje više nemaju pravo!
Naređujem čitaocima Pisama iz mog mlina, Pedra Parama, Bašte sljezove boje, Kepeca, Lovca u žitu… da odole srpskim dražestima.
