Vlast je promovirala izraz “Bajram” umjesto “bajram”, želeći stvoriti zajednički jugoslavenski identitet koji nije vezan uz određenu vjeru ili etničku skupinu, uz naglasak na svjetovnije obilježavanje

Prema popisu stanovništva od 31. januara 1921. godine, Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (SHS) bila je vjerski raznolika država: 48 posto stanovništva činili su pravoslavci, 39 posto katolici, dok su 13 posto pripadali islamskoj, evangelističkoj i jevrejskoj vjeroispovijesti. Ovaj mozaik vjera zahtijevao je pravnu regulaciju, što je država pokušala ostvariti krajem 1920-ih i početkom 1930-ih donošenjem niza zakona.

Krajem 1929. usvojeni su Zakon o Srpskoj pravoslavnoj crkvi i Zakon o vjerskoj zajednici Jevreja, a 1930. Zakon o islamskoj vjerskoj zajednici, Zakon o evangelističko-kršćanskim crkvama te Zakon o reformiranoj kršćanskoj crkvi. No, položaj vjerskih zajednica, posebno muslimana, nije bio jednak u svim dijelovima države, što je stvaralo tenzije i nezadovoljstvo.

Muslimani su imali različit status ovisno o regiji. U Sloveniji i Dalmaciji islam je priznat 1912. godine, u Hrvatskoj i Slavoniji 1916. dok su muslimani u Bosni i Hercegovini još 1909. izborili određenu autonomiju putem Statuta za autonomnu upravu islamskih vjerskih i vakufsko-mearifskih poslova. Taj statut omogućio je veze s islamskim predstavnicima izvan zemlje i potvrdio nadležnost šerijatskih sudova u imovinskim i porodičnim pitanjima.

S druge strane, u Srbiji i Crnoj Gori pravoslavlje je bilo tretirano kao državna vjera još prije osnivanja Kraljevine SHS, dok je islam, iako formalno priznat, bio u podređenom položaju. Protivmuslimanska politika u tim krajevima rezultirala je iseljavanjem muslimana u Bosnu i Tursku, a nakon ujedinjenja pod beogradskom vlašću takav odnos proširio se i na Bosnu i Hercegovinu, gdje vlast nije poduzimala značajne mjere protiv napada na muslimane.

Krajem 1921. muslimanska sekcija iznijela je zahtjeve za pravnim reguliranjem svog položaja, predlažući jedinstvenu vjersku organizaciju za sve muslimane u državi. Nacrt su jednoglasno prihvatili bosanski i makedonski muslimani, no situacija se dodatno zakomplicirala nakon uvođenja diktature šestog januara 1929.

Tek 1930. donesen je Zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici, protiv kojeg su se oštro usprotivili tadašnji patrijarh Varnava i Srpska pravoslavna crkva. Kralj je tada preuzeo kontrolu nad Islamskom zajednicom, premjestivši instituciju reisa u Beograd i imenovavši Banjalučanina Ibrahima ef. Maglajlića na to mjesto.

Ipak, nezadovoljstvo muslimana nije jenjavalo. Godine 1935. Milan Stojadinović, želeći smiriti napetosti, imenovao je Mehmeda Spahu ministrom prometa, pod uslovom da se donese novi zakon o Islamskoj vjerskoj zajednici. Ključni zahtjev bio je premještanje sjedišta reisul-uleme iz Beograda u Sarajevo, što je ispunjeno u oktobru 1936. novim Zakonom i Ustavom IVZ-a, poznatim kao “Spahin zakon”.

Time je utjecaj Jugoslavenske muslimanske organizacije (JMO) u Islamskoj vjerskoj zajednici postao dominantan, a ključnu ulogu u reorganizaciji imao je Fehim Spaho, budući reisul-ulema.

U takvim okolnostima muslimani su dočekivali Bajrame. Vlast je promovirala izraz “Bajram” umjesto “bajram”, želeći stvoriti zajednički jugoslavenski identitet koji nije vezan uz određenu vjeru ili etničku skupinu, uz naglasak na svjetovnije obilježavanje.

U Bosni i Hercegovini, s obzirom na osmansko nasljeđe, Bajram je slavljen velikim javnim proslavama i paradama, često uz tradicionalne osmanske elemente. Novine poput “Jugoslovenske pošte” iz 1940. opisuju bajramsko slavlje muslimana u vojsci: vojnici su dobili poboljšanu hranu, a nakon bajram-namaza u općinskoj zgradi, bivši ministar Šefkija Behmen održao je patriotski govor koji je duboko dirnuo prisutne, ističući zajedništvo unatoč odvojenosti od porodica.

Dva Bajrama iz međuratnog razdoblja ostala su posebno zapamćena.

Krajem ramazana 1933., u kući Vejsila Bičakčića sastavljena je rezolucija poznata kao Sarajevske ili Bajramske punktacije, podijeljena narodu za Bajram. JMO je njima prvi put tokom diktature iznijela svoje političko stajalište, zahtijevajući decentraliziranu državu u kojoj bi Bosna i Hercegovina bila ravnopravna jedinica. Punktacije su uspješno distribuirane, ali je režim kažnjavao njihove posjednike, što je narušilo odnose opozicije diljem zemlje.

Nakon atentata na kralja Aleksandra 1934. godine, Mehmed Spaho pridružio se vladi Milana Stojadinovića, postavivši jačanje islamske samouprave kao uslov za ulazak JMO-a u Jugoslavensku radikalnu zajednicu.

Drugi tragični događaj obilježio je Bajram 1924. u Šahovićima (danas Tomaševo) u Crnoj Gori. Na Bajram devetog i desetog novembra, pripadnici plemena Vasojevići počinili su masakr nad muslimanima, ubivši između 500 i 1000 ljudi, uključujući žene i djecu. Ovaj zločin, najveći nad muslimanima u mirnodopskim uvjetima u Kraljevini, doveo je do etničkog čišćenja i egzodusa Bošnjaka iz Sandžaka u Tursku.

Nikada nije provedena istraga, a selo je ostalo pusto, preimenovano poslije Drugog svjetskog rata u Tomaševo.