Oko 20 sati, vrhovni komandant njemačkih snaga, koji je u to vrijeme morao lično odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske. U 20 sati 14. februara 1945. godine Mostar je bio slobodan.
Dana 14. februara 1945. godine za stanovnike Mostara završio je Drugi svjetski rat, a jedno društveno uređenje na prostoru grada zamijenjeno drugim.
Tog dana oko podne prve jedinice 26. dalmatinske divizije probile su se u Mostar. Nešto kasnije do grada su se probile i 19. dalmatinska i 29. hercegovačka divizija, a već oko 19 sati gotovo sve njemačke i ustaške snage pobjegle su iz Mostara.
Oko 20 sati, vrhovni komandant njemačkih snaga, koji je u to vrijeme morao lično odobriti svako povlačenje, priznao je poraz i izdao naređenje o povlačenju razbijene vojske. U 20 sati 14. februara 1945. godine Mostar je bio slobodan.
Grad je dao 750 poginulih partizanskih boraca, 1.517 žrtava fašističkog, četničkog i ustaškog terora, odnosno svaki osmi stanovnik grada nije dočekao slobodu. Ali daleko od toga da su zločini stali nakon oslobođenja grada, naprotiv, uslijedio je partizanski obračun s neistomišljenicima. Vrijedi ovdje podsjetiti na neke od najbrutalnijih zločina u Mostaru i široj regiji Hercegovine.
U tekstu Krvave godine dr. fra Ivo Sivrić ilustrativno, na temelju prvorazrednih dokumenata i svjedočenja dr. fra Vencela Kosira, opisuje zločin počinjen nad širokobriješkim fratrima. U kratkim naznakama napisao je šta se dešavalo tog februara 1945. godine
Njemačke snage ukopale su se nedaleko od samostana i odatle izvodile borbene akcije i nisu ga koristili, kako je to poslije tvrdila propaganda NOB-a, za odbranu. Nijemci se se povukli 6. februara 1945. godine. U samostan su upali partizani. Fratri su se od pucnjave sklonili u samostanski podrum. Partizani su ih pozvali da iziđu iz podruma. Nije poznato o čemu su s njima razgovarali. Predvečer su izvodili jednog po jednoga u sklonište, koje su fratri bili sebi napravili za vrijeme rata, i tu su ih ubijali.
Ubistvo fratara
Najstariji među njima bio je fra Marko Barbarić (80 godina). Partizanski oficiri su se kasnije hvalili da su ih ubijali na razne načine. Prilikom prenošenja njihovih kostiju u crkvu 1971. godine utvrđeno je da je svaki od njih imao kuglom probijenu lobanju. Novine su tada objavile tekst pod naslovom “Sa zvonika je tukla strojnica”, što je u mirnodopskom poimanju događaja trebalo potpuno abolirati počinjene zločine.
U opisima zločina nad fratrima u Mostaru kaže da su partizani istragu proveli nad devet fratara. Dvojica od njih imali su potvrde da su pomagali pojedinim pripadnicima NOB-a, pa su ih pustili, dok su njih sedam izveli pred samostan, povezali, odveli na Čekrk, poubijali, a tijela bacili u Neretvu. Poslije je voda izbacila tijelo fra Rafe Prusine. Kao poseban vid zločina navodi i činjenicu da su partizanske jedinice namjerno i ciljano zapalile biblioteku u širokobriješkom samostanu, a mostarski samostan temeljito opljačkali. S obzirom na to da sva građa tom prilikom nije izgorjela, godinu poslije u samostan su, dodaje Sivrić, došli “Srbi iz Nevesinja” i sve preostale historijske dokumente, hronike, najstarije matice krštenih iznijeli pred samostan i zapalili.
U svojevrsnom epilogu teksta fra Sivrić citira dijelove razgovora između Ivana Meštrovića i Josipa Broza. Naime, Meštrović je pitao Tita zašto više ne učini za Hrvatsku, a on je odgovorio: “A što ja mogu sam učiniti? Moji Hrvati neće da surađuju sa mnom. Sve okolo mene Srbi koji vele da su komunisti, a svi su oni u duši samo četnici.” Kad ga je upitao: “Kako je mogao dozvoliti da Srbi poubijaju hrvatsku mladost 1945”, on je odgovorio: “Morao sam dati priliku Srbima da se osvete.”
Dr. Savo Skoko u knjizi “Krvavo kolo hercegovačko 1941.-1942.” navodi da je u zločinima partizana u Hercegovini prednjačio Prvi udarni bataljon, specijalno osnovan za ovu namjenu 28. januara 1942. godine. Za komandira mu je bio postavljen Vlado Šegrt. U štabu su bili Stevo Kovačević, Ljubo Kovačević, Milija Stanišić. Ideološku podršku u beskompromisnoj borbi protiv “petokolonaša srpske nacionalnosti” 30/31. januara dao im je Miro Popara, sekretar okružnog komiteta KPJ za sjevernu Hercegovinu. Među prvim presudama prijekog suda bilo je strijeljanje 16 “najistaknutijih razbijača narodnooslobodilačke borbe” u Dabarskoj vali i strijeljanje seljaka na Radničkom brijegu, piše Skoko.
Nakon što su izveli svoj krvavi pir, pred okupljenim narodom zaigrali su divljačko kolo.
O zločinima koje su partizani počinili u Mostaru i danas se skoro ništa ne zna. Kako to navodi Omer Behmen u svojoj knjizi Na dnu dna, partizani su tokom operacije oslobođenja Mostara 1945. godine bez suđenja strijeljali više od stotinu uglednih Mostaraca. Zabilježio je i detalj da je njegov prijatelj iz djetinjstva Ahmo insistirao da se igraju na mostarskom polju, jer je tu negdje i mezar njegovog babe. Behmen spominje i krajnje bizaran događaj, kada su partizanske vlasti u Mostaru, po uzoru na vlasti u SSSR-u, organizirale “izdajnički defile” uglednih Mostaraca, nazvan obračunom s “kvislinzima i drugim saradnicima okupatora, sa kulacima i ratnim dobitnicima”.
Rođendan grada
Historičar Ahmet Kurt, kada govori o tom događaju, kaže da su u toj koloni bili isključivo Bošnjaci. Tim metodama je “ušutkan” bošnjački narod, koji će netom u slobodi biti javno i masovno procesuiran u procesu hapšenja i suđenja “Mladim muslimanima”.
Apsurdnu situaciju odnosa partizana prema Bošnjacima Behmen ilustrira događajem iz zeničkog zatvora u kojem je bio zatvoren kao “Mladi musliman”. Naime, nevesinjski imam Veiz-efendija Imamović, koji je preživio partizansko strijeljanje nad jamom Čavkarica, gdje su partizani i četnici zajedno strijeljali oko 300 bošnjačkih civila, bio je poslije osuđen kao pripadnik “Mladih muslimana”. U zatvorskoj ćeliji prepoznao je čovjeka kojem je u Nevesinju tokom strijeljanja “zaštekao“ mitraljez. Bio je to Alija Pašagić iz Pećigrada. On im je bio sobni starješina. I njemu su presudili kao neprijatelju naroda, države i poretka.
Bez obzira na partizansko-četničke zločine nad Bošnjacima, odnos Bošnjaka Hercegovine prema narodnooslobodilačkom ratu znatno je drugačiji od odnosa partizana prema njima. Jedino su bošnjački prvaci u Hercegovini, odmah po izbijanju rata 1941. godine, okupljeni oko Husage Ćišića, muftije Džabića, Mehmeda Grebe, Mustafe Pašića…, a u saradnji s Džemalom Bijedićem, javno osudili svaki oblik fašizma.
Zasigurno, to će utjecati da većina Bošnjaka u Mostaru kao jedino ispravnu ideju prihvati antifašističku borbu i priključi se partizanskim jedinicama. Više od polovine poginulih mostarskih boraca NOR-a, ako ne i dvije trećine, imali su muslimanska imena. O tome nećete naći niti jedan tekst. Uz to, još vrijedi napomenuti kako je na desetine imama aktivno bilo uključeno u antifašističku borbu, a samo je jedan poginuo na drugoj stani, i to kao pripadnik domobranskih jedinica.
Danas, 14. februara 2025. godine Mostarci slave dan kada je završena fašistička okupacija, ali iz ideoloških razloga mnogi Mostarci taj dan doživljavaju kao nekakav “rođendan voljenog grada”. Mnogi i neće da znaju za bilo kakvu historiju grada prije tog datuma. Slično kao i u Sarajevu.
Historičar Ahmet Kurt kaže: “Odgovor na pitanje kada je Mostar nastao je dosta jednostavan i utemeljen je na više vjerodostojnih dokumenata iz tog perioda. Prema formalno-pravnim propisima tadašnje uprave Mostar kao grad je nastao u dekadi mjeseca džumadel-evvela 912. hidžretske godine, odnosno u periodu između 9. i 19. oktobra 1506. godine, odnosno kad je Mostar od strane centralne vlasti službeno proglašen gradom, tj. zvanično uvršten na listu osmanskih kasaba.”
Prije tog perioda na prostoru današnjeg Mostara nalazilo se seoce koje je 1468. godine imalo 16 kuća, a sultanov pisar ga je evidentirao kao ruralni trg (pazar). U defter je upisan naziv trga – Köprü Hisar, što znači Most-utvrda (a ne Grad-utvrda). To je sva istina.
Prema njegovim riječima, uz viseći most na Neretvi tada nije postojalo neko urbanizirano, privredno razvijeno naselje (podgrađe), koje bi se prema srednjovjekovnim standardima moglo nazvati gradom. To je i razumljivo, jer je obližnji grad Blagaj predstavljao političko i upravno središte Hercegovine. Stoga su potpuno neosnovane pretpostavke po kojima je Mostar nastao “spajanjem” Nebojše i Cimovskog – srednjovjekovnih gradova još nepoznate lokacije. Bez pokrića je i svaka veza spomenutih gradova s kulama koje su se u predosmansko doba nalazile uz spomenuti viseći most na Neretvi.
