Iako je nedavni trilateralni susret Trumpa, Putina i Xija u Shenzhenu u zapadnim medijima ispraćen kao prazna predstava bez konkretnih obaveza, stvarni dometi ovog prekretničkog susreta razotkrivaju novu raspodjelu globalne moći, na štetu međunarodnog prava i Evrope
Iako su se svi, barem zapadni mediji, požurili donijeti zaključke kako se na “povijesnom” sastanku na vrhu održanom 19. novembra, na kojem su se prvi put zajedno susreli čelnici Sjedinjenih Američkih Država, Rusije i Kine: Donald Trump, Vladimir Putin i Xi Jinping, nije dogodilo ništa važno, stvarnost može biti ipak nešto drugačija. Dogodila se demonstracija pomjeranja centra moći koje svi osjećaju, ali ne vide.
Prvo, treba naglasiti da su se, prije nego što je infantilni američki predsjednik pristigao u industrijski velegrad Shenzhen, Xi Jinping i V. Putin susreli na izdvojenom, bilateralnom sastanku na kojem su uskladili stavove, bez prethodnih konzultacija s Trumpovom administracijom. Trump se mogao jedino složiti s već pripremljenim setom zaključaka. Njemu je to, kako primjećuju neki komentatori, i dovoljno. Trump jako voli predstavu, od nekretninskih prevara i reality showova pa do politike, ali često brka predstavu sa stvarnošću. Oduševio ga je Xijev doček na aerodromu, iako je on bio tek diplomatsko podilaženje Trumpovoj djetinjoj sujeti. Tek lijepa gesta, bez nagovještaja o pitanjima, a posebno ne o rješenjima ili barem opredijeljenosti za rješenja kojima ovakvi sastanci završavaju. Zato nema niti deklaracije, a kamoli rezolucije, tek slabašno i vrlo uopćeno saopćenje, bez ijedne obaveze.
Nadalje, isto tako je važno napomenuti da ovaj trilateralni sastanak nije održan kao neki samit velikih vođa svijeta, već kao sastanak na marginama konferencije Saveza država jugoistočne Azije (ASEAN), koji okuplja 11 zemalja. Ozbiljni summiti velikih sila traju satima, katkad i danima, dok je susret Trumpa, Putina i Xija trajao sat i po, što je dovoljno tek za uvodne govore i prijevode, kako piše komentator The Atlantica.
Usporedbe sa susretom čelnika najjačih savezničkih država na Jalti 1945. godine zbog toga su neutemeljene, a time je i strah EU da je isključena sa važnog samita na kojem se odlučuje o njezinoj budućnosti potpuno besmislen. Bez obzira na Putinovu ciničnu opasku u obliku pitanja na post festum održanoj, strogo kontroliranoj press-konferenciji: šta je bilo tako loše u Jalti. Puno toga, moj (Ras)Putine, puno toga. Treba pitati istočne Evropljane i sve one narode koji su bili žrtve posredničkih ratova dvaju poslijeratnih blokova.
U zajedničkom saopćenju nakon sastanka trojica predsjednika objavila su dogovor o četirima tačkama: reformi Ujedinjenih naroda bez ikakvih pojedinosti, pa čak i smjera; povećanju proizvodnje nafte i naftnih derivata za opskrbu svih zemalja, čime su tzv. zelene politike stavili barem na čekanje; nastavku dijaloga o smanjenju nuklearnog rizika bez ikakve obaveze smanjenja vlastitih arsenala, čak i bez limita na njihov rast; te suverenom imunitetu od međunarodnih sudova, posebno za čelnike država, čime su izrazili zajednički prezir prema međunarodnom pravu i poklonili darak optuženiku za zločin genocida Benjaminu Netanyahuu.
Možda je upravo ovaj zaključak oduševio Trumpa jer bi se i on mogao naći na potjernici Međunarodnog kaznenog suda (ICC) radi ratnih zločina njegove armade u Iranu, posebno onog napada na djevojačku školu u Minabu i masovnog ubojstva djece. Iz ovog saopćenja proizilazi da zapravo sastanak nije rezultirao niti jednom obavezom za bilo koju od tri zemlje, osim pritiskom na Međunarodni kazneni sud, za koji su sva trojica „lidera“ itekako zainteresirana radi Ukrajine i Ujgura, te Irana i Palestine. Trump je ionako tek Netanyahuov agent u ovom aspektu.
Putin i Xi, osim što su prethodnim dogovorom nametnuli Trumpu navedene zaključke, dodatno su ojačali svoj međunarodni položaj. Posebno Putin, koji se, ovim gotovo amnestiran, ponovo ukazao ne samo kao ravnopravan dionik međunarodne politike, već kao privilegirani čelnik svjetske sile. To što Rusija objektivno nije svjetska sila, osim što je do zuba naoružana nuklearnim arsenalom, odgovara i Trumpovoj iluziji kako je mnogo dobio novim sastankom.
Putin i Xi ipak su izvukli korist iz ovog događaja. Odnosno, Xi je bio domaćin međunarodne konferencije (iako ona to formalno nije bila) i ravnopravan sagovornik čelnicima dviju najvećih nuklearnih sila. Putin je bio ravnopravan dvjema najvećim ekonomskim silama. Trump je neoprezno najavio kako će se na sastanku razgovarati o smanjenju nuklearnog naoružanja te okončanju ratova u Ukrajini i Iranu. No, ruski i kineski čelnik imali su, i prethodno dogovorili, druge teme na umu. Kina ima ambiciju nastaviti gomilati nuklearno oružje dok kineski arsenal ne dosegne veličinu barem američkog, koji je manji od ruskog. Rusija je, nakon ukrajinskog napada na Krimski most, objavila da prekida sve pregovore o ratu i poduzela jednu od najsnažnijih kampanja napada na Ukrajinu. Kina pomaže Rusiji u agresiji na Ukrajinu (kupujući njezinu naftu, plin i derivate, a prodajući joj cutting-edge vojnu i drugu tehnologiju), nadajući se da će njezina pomoć biti shvaćena i kao otpor svjetskom poretku u kojem dominira NATO. Obje su zemlje članice BRICS-a, iako ne potpuno usklađenih ciljeva unutar organizacije.
Što se tiče Irana, još jedne članice BRICS-a, obje zemlje s njime sarađuju ekonomski, finansijski, vojno i tehnološki, ali i obavještajno, pa je logično da niti taj, za Trumpa bolan problem, nije tretiran. On se nadao da će dobiti podršku druge dvojice poglavica za denuklearizaciju Irana, što je Kina ionako izrijekom odbacila.
Mnogi američki predsjednici na zalasku mandata, posebno nakon što im stranka izgubi kontrolu nad Kongresom, posvete se vanjskoj politici jer u njoj imaju više manevarskog prostora. No većina njih imala je konstruktivne ciljeve, dok ih Trump nije ni artikulirao, a dok su mu glavni izaslanici Jared Kushner i Steve Witkoff, teško da bi ih i ostvario, ocjenjuje The Atlantic.
Umjesto postavljanja pitanja kako će se Trump pokušati vratiti u igru, recimo, nastaviti bombardirati Iran kad shvati da čelnike Islamske Republike ne može nagovoriti na sporazum po svojoj mjeri, ili će potpuno okrenuti leđa Kijevu kako bi pomogao, kako ga je ničim izazvan nazvao, „svom prijatelju Vladimiru“, ili će slično učiniti i za Xija tako što će postati još ravnodušniji prema sudbini Tajvana, treba se vratiti na baznu Trumpovu opsesiju: podjelu sfera moći, prvenstveno između SAD-a i Kine, a uz Rusiju ako je to neophodno.
U tom smislu, treba razlikovati pitanje Ukrajine od Tajvana s aspekta međunarodnopravno utemeljenog suvereniteta (Ukrajina je međunarodno priznata država, a Tajvan nije, niti ima elemenata za to). Ovdje se reaktualizira nedavno izrečeno i ko zna koji put ponovljeno upozorenje prvog ministra Vlade Republike Hrvatske u intervjuu za Politico. Plenković je ponovo upozorio da se ne smije pristati na teritorijalne ustupke, što traži demokrator iz Kremlja. To je od prevelikog značaja, gotovo egzistencijalnog, i za Hrvatsku i za Bosnu i Hercegovinu. Rat protiv njih vodio se radi teritorija, radi osvajanja i mijenjanja granica silom. Što, konačno, ne odgovara niti Kini, jer Tajvan, s potporom međunarodnog prava (iako bi to isto kršila izuzimanjem od nadležnosti ICC-a), smatra integralnim kineskim teritorijem.
Tri su očita ishoda ako zajedničko saopćenje ikada postane barem donekle operativno. Prvi je sudbina teško izborenog statusa Međunarodnog kaznenog suda u Haagu. Kao eho ovog saopćenja trojice koji bi voljeli biti izuzeti od pravde, neki evropski mediji nagađaju da nizozemska vlada već razgovara sa SAD-om o značajnom smanjenju ovlasti ICC-a. Tu vrstu pritiska za račun Netanyahua i Trumpa, ali i Putina i Xija, kako se čini, SAD već provode prema drugim „suverenim“ državama. Odredba o ICC-u štiti svu trojicu. To bi mogao biti najvažniji motiv sazivanja ovog susreta na vrhu, neka trilateralna zaštita zločinaca protiv čovječnosti. Uz, naravno, ono o čemu ovaj autor trubi već decenijama: potpuno dokidanje tzv. zelene agende i povećanje proizvodnje nafte i derivata. Drugi eho se već pojavio. Na klimatskom samitu UN-a iz nacrta dogovora izbačeno je ukidanje fosilnih goriva, što se već dugo forsira kao rješenje za tzv. klimatske promjene.
Napokon, treći očit ishod jest pokušaj SAD-a da ostane u sedlu, makar kao jedan od trojice, kada već ne može biti jedini, podjelom sfera uticaja. No, osim Kine i Rusije, u svijetu se, ojačani, javljaju i drugi koji ne pristaju ni na kakav doli multipolaran svijet. Iran je samo jedan od njih.


