U uslovima sve učestalijih hibridnih napada na infrastrukturu, obrazovne ustanove i javne službe širom kontinenta, evropske države napuštaju pasivnu odbranu i pokreću tajne cyber-operacije na samim linijama razdvajanja, dok stručnjaci upozoravaju da je tihi digitalni rat već postao naša svakodnevna realnost
Posljednjih godina koncept cyber-rata u evropskoj javnosti uglavnom je posmatran kao apstraktna pretnja, scenario rezerviran za vojne analitičare i naučnofantastične romane. Međutim, u roku od samo nekoliko godina, a naročito nakon početka ruske invazije na Ukrajinu, mogućnost velikih poremećaja u svakodnevnom životu prešla je put od teorijske pretpostavke do izoliranih incidenata, da bi se na kraju transformirala u opipljivu i agresivnu stvarnost Evrope.
Predstavnici više vlada Evropske unije otvoreno su pripisali seriju koordinisanih akcija ruskim, kineskim i iranskim grupama. Riječ je o državama sa autoritarnim režimima u kojima je praktično nemoguće da bilo kakva organizovana grupa djeluje bez prećutnog odobrenja ili direktne podrške državnih struktura. Ove tri zemlje sve tješnje sarađuju i na drugim frontovima, od rata u Ukrajini do sukoba na Bliskom istoku, čime se digitalni prostor konačno spojio sa globalnim geopolitičkim potresima.
Talas napada koji potresa kontinent ne cilja primarno vojna postrojenja ili strogo čuvane državne tajne, već infrastrukturu bez koje je funkcioniranje modernog društva nezamislivo. Na udaru su se našle obrazovne ustanove, transportne mreže, medijske kuće, pa čak i zdravstveni sistem. Hiljade škola u više evropskih zemalja primile su lažne dojave o bombama, deseci unutrašnjih letova su otkazani ili preusmjereni, a stotine supermarketa i nekoliko ključnih banaka krvi pretrpjeli su ozbiljne zastoje u radu. Radilo se o namjerno izazvanoj panici i sistematskom iscrpljivanju resursa, što mnogi stručnjaci s pravom nazivaju cyber-terorizmom niskog intenziteta.
Koliko je situacija ozbiljna, najbolje ilustrira javno upozorenje koje je britanski državni sekretar za sigurnost Jan Darvis uputio građanima, savjetujući im da pripreme zalihe hrane i vode za najmanje tri dana. Darvis se u svom obraćanju nije pozivao na opasnost od konvencionalnog vojnog napada ili invazije, već na realnu mogućnost cyber-udara koji bi na nekoliko dana mogao u potpunosti paralizirati ključne javne službe, vodoopskrbu, energetsku mrežu i digitalne platne sisteme.
Odgovor zapadnih sila na ovu prijetnju više se ne svodi samo na pasivnu zaštitu računarskih mreža unutar vlastitih granica. Razvoj događaja prisilio je evropske odbrambene strategije na usvajanje znatno agresivnijih metoda. U tom kontekstu, Velika Britanija, kao jedna od evropskih sila sa najoštrijim stavom prema Moskvi, počela je javno govoriti o operacijama koje se u vojnoj terminologiji nazivaju naprednim izviđanjem i djelovanjem izvan vlastitih linija. Riječ je o takozvanim “caza avanzada” ili “hunt forward” operacijama, strategiji koja digitalni sukob iz virtuelnog prostora vraća na vrlo konkretan i rizičan teren.
Ove operacije podrazumijevaju raspoređivanje specijalizovanih jedinica za cyber-ratovanje i elektronsko djelovanje na teritoriji država koje su pod direktnim udarom, poput Ukrajine ili Moldavije, pa čak i iza neprijateljskih linija. Djelovanje na savezničkoj teritoriji drastično povećava efikasnost odbrane, jer stručnjaci na samom licu mjesta mogu brže i preciznije reagovati na napade. S druge strane, tajne akcije unutar neprijateljske teritorije otvaraju vrata za preventivne udare, prikupljanje obavještajnih podataka i presijecanje napadačkih kanala na samom izvoru.
Iako se često misli da se digitalni rat vodi isključivo putem tastatura sa udaljenih lokacija, fizička geografija i dalje igra presudnu ulogu. Pristup određenim zaštićenim Wi-Fi mrežama i lokalnim sistemima zahtijeva fizičku blizinu objektima u kojima se ti sistemi nalaze. Bilo je situacija u kojima su obavještajne službe parkirale vozila krcata sofisticiranom opremom u neposrednoj blizini zgrada međunarodnih organizacija kako bi prodrle u njihove interne mreže. Slične metode korištene su i na drugim kontinentima, gdje su tajni uređaji postavljani u susjednim objektima kako bi se zaobišle najsavremenije digitalne barijere. Zbog toga su vojne komande spremne preuzeti rizik i slati svoje operativce na teren, svjesne da je fizički pristup često jedini način da se probije protivnička odbrana.
Za sada se najveći dio ovih specijaliziranih timova nalazi na teritoriji savezničkih zemalja u blizini ruskih granica. To pruža dvije ključne prednosti: neposrednu geografsku blizinu i daleko jednostavniji nadzor nad sistemima države domaćina. Nadgledati i štititi mrežu neusporedivo je lakše i pouzdanije kada se operativci nalaze unutar same zgrade ili kompleksa u kojem je smještena infrastruktura.
Ovaj pristup predstavlja značajnu eskalaciju u evropskoj odbrambenoj doktrini. Raspoređivanje cyber-jedinica u kriznim zonama ostvaruje sličan, pa čak i veći efekat od slanja klasičnih tenkovskih brigada ili avijacije, ali uz daleko manji rizik od direktne političke konfrontacije, jer su ovi vojnici javnosti i medijima nevidljivi. Da ove operacije nisu više tajna, potvrdio je i komandant britanskih Snaga za kibernetičku i elektromagnetsku odbranu, general-major Mike Fayers, koji je u opsežnom intervjuu za vodeće listove nagovijestio opseg djelovanja svojih jedinica, dajući do znanja da su britanski stručnjaci aktivni na samim linijama razdvajanja.
Britanija za sada ostaje jedina evropska zemlja koja je javno potvrdila provođenje ovakvih naprednih operacija, dok su u okviru šireg saveza slične aktivnosti do sada priznale samo Sjedinjene Američke Države i Kanada. Ipak, stručnjaci za sigurnost ističu da i druge evropske nacije, uključujući Holandiju, nordijske i baltičke zemlje, te Poljsku i Francusku, posjeduju visoke tehnološke kapacitete za slanje specijalizovanih trupa u treće zemlje. Razlika između američkih i evropskih mogućnosti u ovoj oblasti uglavnom se odnosi na obim obavještajnih resursa, dok su tehničke sposobnosti ključnih evropskih aktera na izuzetno visokom nivou i mogu se primjenjivati neovisno o Vašingtonu.
Sve ove aktivnosti uglavnom se vode na bilateralnom nivou ili kroz pojedinačne odluke suverenih država. Sjevernoatlantski savez, zbog svog primarno odbrambenog karaktera i složenih političkih mehanizama odlučivanja, ne izvodi ovakve napadne operacije pod svojom zastavom. Unutar Evropske unije postoje tijela za brzi odgovor na cyber-prijetnje koja koordiniraju pojedine države članice, ali zajednički evropski plan za djelovanje izvan vlastitih granica još uvijek ne postoji. Svaka zemlja autonomno procjenjuje nivo opasnosti i donosi odluke o angažovanju svojih snaga.
Intenzitet svakodnevnih sabotaža i sve prisutnije djelovanje specijalizovanih jedinica na terenu navode mnoge analitičare i bivše čelnike obavještajnih službi na zaključak da granica između mira i rata nikada nije bila tanja. Hibridni sukob koji se godinama odvijao u sjeni sada je u potpunosti prešao u javnu sferu, trajno mijenjajući sigurnosnu arhitekturu evropskog kontinenta i prisiljavajući društva da se prilagode životu u uslovima konstantne digitalne nesigurnosti.
IZVOR: Bosna.hr, El Mundo










