Iza javnih razmimoilaženja američkih političara i najava o obustavi direktne budžetske pomoći ne stoji nikakav zaokret u Vašingtonu, već pažljivo režirana predstava za javnost. Bez obzira na to ko sjedi u Bijeloj kući i koje se političke frakcije smjenjuju, bezuvjetna podrška Izraelu ostaje temeljna konstanta američke spoljne politike, dok se prave kalkulacije i opasni scenariji i dalje vode iza kulisa

Bivši američki državni sekretari, šefovi diplomatije, demokrat Antony Blinken i republikanac Mike Pompeo održali su zajedničko javno pojavljivanje nakon napuštanja dužnosti na Generalnoj skupštini, gdje su raspravljali o budućnosti tzv. Bliskog istoka i o Izraelu. Antony Blinken je izjavio da cilj Izraela u Gazi nije bio nanošenje štete palestinskim civilima, već borba protiv Hamasa, naglasivši da izraelski nemar prema civilima nije isto što i namjera ubijanja. Istaknuo je da sigurnost Izraela i stvaranje palestinske države moraju ići zajedno, te da Palestina treba biti demilitarizirana. Pri tomu je upozorio i da bi Izrael mogao izgubiti mlađe generacije zbog načina na koji se provodi zaštita civila.

Mike Pompeo je pružio snažnu podršku odbrani Izraela i pohvalio ulogu izraelske obavještajne službe, navodeći da je pomogla u zaštiti njega osobno. Iznio je i određena neslaganja po pitanju Irana u odnosu na Blinkenove stavove. Međutim, obojica su izrazila i zajednički stav o pomoći Izraelu. Umanjili su značaj potencijalnog kraja američke vojne pomoći Izraelu te su poručili da će snažne veze i povezanost između SAD-a i Izraela ostati duboke i nastaviti se unatoč pozivima da se pomoć obustavi i Trumpovoj navodnoj odluci o tome.

Trump smatra da je izgubio midterms izbore zbog nezadovoljstva pomoći Izraelu i američkog rata protiv Irana na zahtjev Izraela. Kazao je da je to prepoznao i zato će donijeti odluku o prestanku direktne pomoći iz budžeta. No to ne znači i prekid svake pomoći genocidnoj državi. Milijarde dolara godišnje je direktna, budžetom predviđena pomoć. Druge donacije idu iz zajedničkih programa, tehnoloških „ulaganja“, odbrambenih ugovora, gdje SAD kupuju izraelske proizvode čiji su razvoj finansirale.

Dakle, i kod Trumpa i kod republikanaca i kod demokrata je riječ o dimnim zavjesama, a ovo je samo privid navodnih neslaganja. Blinken niječe ne samo genocid, već i zločine i licemjerno ih proglašava nemarom prema civilima. To ne čudi jer je on otprije poznat kao cionistički čovjek. Da je riječ o varci, potvrdio je i sam Netanyahu koji je rekao da Izraelu više ne treba ta vrsta pomoći iz budžeta. Naravno da ne treba kada je premrežio SAD svojim interesima. Ovaj navodni sukob zapravo je upozorenje elitama u SAD, posebno novim kongresnicima iz lijevog krila demokrata da se ne usude dovoditi u pitanje pomoć i apsolutnu lojalnost Izraelu.

Uvijena prijetnja, dakle, stiže i od demokratskih gremija kroz Blinkenova usta i od republikanaca koji nisu bliski Trumpu. Kurs mora ostati isti. Bez obzira na razinu zločina koje Izrael čini, američka podrška tom entitetu je neupitna, stalna, postojana i velika. Bez obzira ko je na vlasti.

Ako se pri tomu dodaju Netanyahova nagovaranja da se ponovo napadne Iran, ove izjave mogu zvučati i kao opravdanje za taj napad. Arapi traže deeskalaciju, razumljivo, a i Trump nije sklon napadu jer s prvim ne samo da nije dobio očekivano, već je i znatno više izgubio. Ako je išta više vjerovati djetetu predsjedniku Trumpu, arapski režimi u Zaljevu su skloni održavanju statusa quo. Ovo je vrlo vjerovatno jedino što mogu dobiti, iako im nije najbolje rješenje, čak niti najmanje loše. Rat je, recimo Katar, stajao vlastite proizvodnje i izvoza LNG-a koji je prisiljen kupovati od SAD. Odgovara li toj zemlji doista status quo?

Međutim, nakon najava opoziva američkog ministra rata s argumentom o nezakonitom napadu na Iran, pobjedničke stranke na izraelskim izborima smatraju da je Netanyahu postao toksičan u oba američka tabora za sam opstanak Izraela. To znači da se mogu očekivati formalizirani zahtjevi za Netanyahuovom brzom smjenom čak i prije formiranja nove vlade, čime će se odobrovoljiti SAD i time osigurati njihova daljnja podrška. Naravno, više će se kalkulirati jer bi novi napad na Iran izazvao nekontroliranu eskalaciju, čak i na Evropu, ako je suditi po izjavama iranskih zvaničnika.

Ministar rata, zasad, ostaje na funkciji jer je, uz pomoć dijela demokrata (sic!) u Zastupničkom domu Kongresa, odbijen zahtjev za njegovim opozivom. Ovo potvrđuje kako su obje stranke na istom tragu bezuvjetne podrške Izraelu, ali i da, unatoč javno proklamiranim razlikama, ne treba očekivati nikakve bitne promjene američke politike prema Zapadnoj Aziji, posebno podrške cionistima.

Da će se novim napadima na Iran, ukoliko infantilni predsjednik ne podlegne nagovaranjima iz vlastitog kabineta i vrha oružanih snaga, čak i za upotrebu nuklearnog oružja za razaranje planine Kalang, odnosno nuklearnih potencijala Irana koji su skriveni duboko u toj planini, ipak pristupiti oprezno, svjedoči i izjava potpredsjednika JD Vancea kako je razlog gubitka izbora – rat. Mislio je vjerovatno na rat protiv Irana.

Znatno je značajnije da je naglasio šta treba učiniti da bi republikanci sačuvali izvršnu vlast na predsjedničkim izborima 2028. Vance navodi da je potrebno prekinuti rat, posvetiti se visokim troškovima života, vratiti se politici Amerika – prvo i promijeniti odnos s Izraelom. U čemu se sastoji ta promjena odnosa s Izraelom, nije naveo, a Trumpova najava prekida pomoći iz budžeta možda je najava te vatrogasne mjere kojom bi se javnost zadovoljila, a pomoć Izraelu kroz druge kanale opstala. Očito se, nakon ovoga, zločincu Netanyahuu jako žuri.

Međutim, on je već postao potrošna roba, iako ga ne treba potcjenjivati i otpisivati. Iz izjava Blinkena i Pompea čita se da je najvažnije održati srdačne odnose SAD i Izraela, uz određene promjene koje mogu zadovoljiti ne samo američku, već i svjetsku javnost. Izrael će biti pažljiviji prilikom ubijanja civila, neće potpuno odbaciti koncept dviju država, SAD će obustaviti direktnu pomoć iz budžeta, Iran će i dalje ostati parija pod sankcijama, teror nad Palestincima će se nastaviti kao kapilarni genocid, račune će plaćati Arapi i Evropa.

Dakle, mijenja se retorika, ublažavaju metode, ali cilj ostaje isti. Pokoravanje Irana i uništenje Palestine. Pitanje je samo u kojem roku. Je li taj cilj i ostvariv, drugo je pitanje. Iranski odgovor na agresiju je pokazao da te računice mogu biti pogrešne, s vrlo bolnim posljedicama. Ne samo za SAD i cionistički entitet, već i za ostatak svijeta.