Administrativnim potezom pera, u samo jednom danu 1992. godine, više od 25 hiljada ljudi u Sloveniji pretvoreno je u „ilegalne strance“ i gurnuto na marginu života. Slovenski novinar i pisac Andraž Rožman u svojoj knjizi ”Ovo se ne može izbrisati” bilježi potresna svjedočanstva žrtava najvećeg birokratskog etničkog čišćenja. Rožman razobličava sistemsko nasilje i ravnodušnost društva, upozoravajući da brisanje nije bio jednokratan čin, već proces čije traume i danas potresaju čitave generacije

U Sloveniji se, 26. februara 1992. godine, u Sloveniji se odigrao administrativni čin koji je bez ispaljenog metka uništio živote desetina hiljada ljudi. Bez ikakvog pismenog rješenja, prava na žalbu ili zvaničnog obavještenja, 25.671 osoba izbrisana je iz registra stalnih stanovnika. Ljudi koji su decenijama živjeli, radili i plaćali poreze u toj republici preko noći su postali „ilegalni stranci“, ostali su bez radnih mjesta, stanova, zdravstvenog osiguranja, penzija i osnovnih građanskih prava.

Slovenski novinar i pisac Andraž Rožman, koji je više od petnaest godina proveo u redakciji ljubljanskog Dnevnika, posvetio je svoju knjigu dokumentarne proze „Ovo se ne može izbrisati“ (objavljenu nedavno na srpskom jeziku u izdanju Otvorene knjige) upravo ovoj prešućenoj i potisnutoj drami. Kroz 42 poglavlja potresnih svjedočanstava, Rožman bilježi glasove izbrisanih, njihovih porodica i aktivista.

Svojom ocjenom prirode ovog čina, Rožman ne ostavlja prostor za birokratska opravdanja. On naglašava da je brisanje bilo birokratsko etničko čišćenje usmjereno protiv ljudi iz drugih jugoslavenskih republika koji su u vrijeme raspada države živjeli u Sloveniji. Oduzimanjem prava na rad, stanovanje i socijalnu skrb, slovenska država počinila je masovno kršenje ljudskih prava, što su kasnije potvrdili i slovenski Ustavni sud i Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu.

Posljedice su bile razorne. Porodice su se raspadale, mnogi su postali beskućnici, a značajan broj ljudi deportiran je direktno na ratna područja ili je bio primoran otići pod pritiskom nemogućih životnih uslova. Poznat je i dokazani slučaj osobe srpskog porijekla koju su slovenske vlasti predale hrvatskim organima, da bi nakon rata bila pronađena mrtva, s tragovima mučenja, u jednom od logora u Bosni i Hercegovini.

„Važno je istaknuti i da brisanje nije jednokratan čin, nego proces koji još uvijek traje“, upozorava Rožman, ukazujući na to da se posljedice i danas osjećaju kroz transgeneracijsku traumu koja je posebno vidljiva u pričama djece izbrisanih.

Kako je moguće da društvo mirno posmatra privođenje i birokratsko brisanje svojih komšija i kolega? Rožman odgovara uvođenjem koncepta „organizirane nedužnosti“, koji je preuzeo od filozofkinje Vlaste Jalušič. Tim terminom objašnjava se način na koji su obični birokrati, policajci i bankovni službenici provodili sistemsko nasilje uvjereni da „samo rade svoj posao“.

Slovensko društvo bilo je organizirano tako da sačuva vlastitu predodžbu o nedužnosti, dok je krivicu, putem kulturnog rasizma i nacionalizma, pripisivalo žrtvama. Autor upozorava da se isti obrazac ponavlja i danas. Iako izbrisani više nisu glavna meta državnog aparata, liberalno-kapitalistički sistem gurnuo je na rub nove ranjive skupine, izrabljivane migrantske radnike s kojima se pojedine kompanije odnose kao prema robovima, te izbjeglice, Rome i žrtve femicida.

Odnos prema prošlosti ogleda se i u sjećanju na borce poput Aleksandra Todorovića, koji je početkom milenija pokrenuo neustrašivu borbu za prava izbrisanih. Nedavno postavljanje spomenika u obliku slova „ć“ u Parku izbrisanih u Ljubljani, slova koje slovenska abeceda ne poznaje, nosi duboku simboličku težinu, ali i otvara unutrašnje kontradiktornosti.

Doživljaj spomenika među samim žrtvama ostaje podijeljen i uslovljen njihovim klasnim i pravnim statusom. Dok je za jedne to priznanje dugogodišnje borbe, za druge predstavlja ciničan gest postavljen prije nego što su im stvarno vraćena oduzeta prava. Dodatnu nelagodu izazvala je činjenica da je gradska općina ponudila lokaciju na ruševinama bivše Autonomne tvornice Rog, prostora koji je ta ista općina samovoljno srušila i time uništila utočište alternativne i aktivističke zajednice koja je jedina godinama pružala podršku izbrisanima.

Osvrćući se na način na koji zvanična politika i mediji interpretiraju raspad Jugoslavije, Rožman ukazuje na prisustvo dviju strana istog nacionalizma. Desničari u federaciji vide isključivo zlo koje su pobijedili, dok liberali veličaju osamostaljenje u koje je zabranjeno sumnjati. U praksi, ni jedni ni drugi nisu zaštitili izbrisane, od političkih garnitura Lojzeta Peterlea do Janeza Drnovšeka.

Ipak, autor uočava drugačiji impuls među običnim ljudima i mlađim generacijama koji sve više prepoznaju tekovine poput socijalne pravednosti, radničkih prava i antifašizma:

„Ja Jugoslaviju ne vidim samo kao nešto što je bilo, nego i kao nešto što jest i što će biti, pa više ne namjeravam upotrebljavati pridjev ‘bivša’. Istina je da države više nema. Ali mene više od država i granica zanimaju ljudi i prostor koji ljudi zajednički stvaramo. U tom smislu Jugoslavija se nikada nije raspala i vjerojatno se nikada neće ni raspasti.“

Slijedeći poetički pristup nobelovke Svetlane Aleksijevič, Rožman u svojoj knjizi bilježi „povijest ljudske duše“. Suhi statistički broj od 25.671 ne može objasniti kako se osjećao Irfan Beširević kada je bez krova nad glavom preživio trombozu, kako se Mirjana Učakar ponovo humanizirala kroz aktivizam, niti kako su Olga Novak i Aleksandra Todorović preživjele samoubistvo Aleksandra Todorovića.

„Tu su i priče migrantskih radnika koje slovenska građevinska poduzeća (ali i druga) izrabljuju još od raspada države; ta je tema vrlo povezana s raspadom Jugoslavije jer se možemo zapitati tko je u Sloveniji devedesetih gradio autoceste. Zanimao bi me i životni put radnika koji su radili u velikim jugoslavenskim poduzećima nakon što ih je tranzicija uništila. Vrlo su važna tema izbjeglice, ne samo današnje nego i one iz devedesetih – kako se Slovenija ponašala prema izbjeglicama iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske? Što se tijekom desetljeća događalo s ljudima zatvorenima u psihijatrijskim ustanovama, u kojima mnogi i dalje borave unatoč konvenciji o pravima osoba s invaliditetom? Kakav je tijekom vremena bio život ljubljanskih beskućnika?“, kaže Rožman.

Poziva novinare, historičare i umjetnike da sruše umjetne profesionalne barijere i posvete se potisnutim temama, od položaja Roma i migrantskih radnika koji su gradili slovenske autoputeve, do sudbina izbjeglica devedesetih i pacijenata u psihijatrijskim ustanovama. Jedino kroz brigu za drugoga i zajedničko stvaranje zajednice novinarstvo i historiografija mogu ispuniti svoju pravu ulogu.

Cijeli intervju pročitajte na portalu historiografija.hr