Dok se najavljuje novo poskupljenje struje za privredu u Federaciji BiH, podsjetimo kako je izgrađena prva električna centrala 1888. godine. Proces elektrifikacije trajao je decenijama, još 1945. godine struju je imalo samo 16 posto naselja u BiH.
Početak elektrifikacije Bosne i Hercegovine vezuje se za 1888. godinu i rudnik uglja u Zenici, gdje je izgrađena prva električna centrala. U narednim godinama električna energija počela se koristiti i u drugim dijelovima zemlje, prvenstveno u industriji, a potom za javnu rasvjetu i gradski saobraćaj. Razvoj elektrifikacije nije bio brz niti ravnomjeran. Dok su Sarajevo, Zenica, Jajce i Banja Luka već krajem 19. stoljeća imali električne centrale, najveći dio stanovništva još je dugo živio bez električne energije.
Prema podacima Elektroprijenosa BiH, krajem 1919. godine elektrificirano je svega 1,1 posto naselja u Bosni i Hercegovini. Tek nakon Drugog svjetskog rata počinje intenzivnije širenje mreže, koje će tokom narednih decenija omogućiti dostupnost električne energije gotovo svim naseljenim mjestima.
Prva električna centrala u Bosni i Hercegovini izgrađena je 1888. godine u rudniku uglja u Zenici. Taj podatak potvrđuju historijski pregledi Elektroprijenosa BiH, Elektroprivrede BiH i Bosanskohercegovačkog komiteta Međunarodnog vijeća za velike elektroenergetske sisteme. Električna energija u početku je korištena za potrebe rudnika, a ne za snabdijevanje šireg gradskog područja. Parna mašina pokretala je dinamo koji je proizvodio jednosmjernu električnu struju za osvjetljavanje rudničke upravne zgrade.
Iako je riječ bila o ograničenoj primjeni, izgradnja ove centrale označila je početak proizvodnje električne energije u zemlji. Rudnici i industrijska postrojenja bili su među prvim korisnicima nove tehnologije, jer je električna energija omogućavala drugačiju organizaciju proizvodnje i rada. U Zenici je 1894. godine osnovano i prvo preduzeće za proizvodnju i isporuku električne energije. Time je započet razvoj djelatnosti koja će tokom narednog stoljeća postati jedan od najvažnijih sektora privrede.
Zenica je tako zauzela posebno mjesto u historiji bosanskohercegovačke energetike. Prva centrala nije značila da je cijeli grad dobio električnu rasvjetu, ali je predstavljala početak procesa koji će se postepeno širiti prema drugim sredinama.
Prva javna elektrana i električni tramvaj
Sedam godina nakon izgradnje prve električne centrale u Zenici, Sarajevo je dobilo prvu javnu električnu centralu u Bosni i Hercegovini. Prema historijskom pregledu, javna elektrana u Sarajevu izgrađena je 1895. godine. Njeno puštanje u rad bilo je povezano s uvođenjem električne rasvjete i električnog tramvajskog saobraćaja. Prvi električni tramvaj počeo je saobraćati 1. maja 1895. godine, zamijenivši dotadašnji tramvaj na konjsku vuču, koji je u Sarajevu funkcionisao prethodnih deset godina.
Elektrifikacija javnog prijevoza bila je jedan od najvidljivijih znakova modernizacije grada. Tramvaj više nije zavisio od konjske vuče, dok je električna rasvjeta omogućavala postepeno mijenjanje dotadašnjeg načina osvjetljavanja javnih prostora. Za razliku od prve elektrane u Zenici, koja je služila prvenstveno rudničkim potrebama, sarajevska centrala imala je javnu namjenu. Time je otvorena mogućnost širenja korištenja električne energije izvan industrijskih pogona.
Ipak, ni u Sarajevu elektrifikacija nije značila da su svi dijelovi grada odmah dobili struju. Mreža se razvijala postepeno, u skladu s proizvodnim mogućnostima elektrane i potrebama potrošača.
Krajem 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini počinje i razvoj hidroenergetike. Među najranijim projektima nalaze se hidroelektrane u Jajcu i Delibašinom selu kod Banje Luke. Prema monografiji BH CIGRE, hidroelektrana Fabrike karbida kod Jajca izgrađena je 1899. godine. Električna energija korištena je za potrebe industrijske proizvodnje, što pokazuje koliko je razvoj elektroenergetike bio povezan s industrijalizacijom zemlje. U istom periodu izgrađena je hidroelektrana Delibašino selo kod Banje Luke.
Ove elektrane predstavljale su važan korak u korištenju vodne snage za proizvodnju električne energije. Za razliku od termoelektrana, koje su energiju dobivale sagorijevanjem goriva, hidroelektrane su koristile energiju vode za pokretanje proizvodnih postrojenja.
Međutim, prve elektrane bile su lokalnog karaktera. Nisu postojali međusobno povezani elektroenergetski sistemi kakve poznajemo danas, pa su centrale uglavnom snabdijevale potrošače u svojoj neposrednoj okolini.
Početkom 20. stoljeća elektrifikacija se širila i prema drugim gradovima. Među zanimljivijim primjerima nalazi se Bihać, gdje je izgrađena hidroelektrana poznata kao Mala HE Bihać, HE Jarak ili HE Kanal Una. Prema podacima Zavoda za zaštitu kulturnog naslijeđa Unsko-sanskog kantona, elektrana je završena 1912. godine, zajedno s gradskom distributivnom mrežom.
Posebnost ovog postrojenja bila je u načinu dovođenja vode. Za potrebe elektrane korišten je srednjovjekovni odbrambeni jarak, koji je služio kao dio dovodnog kanala ukupne dužine približno 1.000 metara. Elektrana je imala dvije Francisove turbine, svaku instalirane snage 87 kilovata. Građevinske radove izvele su firme iz Beča, dok je turbinska oprema proizvedena i montirana u Grazu. Proizvedena električna energija uglavnom je korištena za gradsku rasvjetu Bihaća, koji je u to vrijeme imao 8.374 stanovnika.
Ovaj primjer posebno je zanimljiv jer pokazuje kako je postojeća gradska infrastruktura prilagođena novoj tehnologiji. Srednjovjekovni odbrambeni jarak, izgrađen za sasvim drugu namjenu, postao je dio sistema za proizvodnju električne energije.
Većina naselja bez struje
Početkom 20. stoljeća nove elektrane građene su i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine. Hidroelektrana u Travniku izgrađena je 1904. godine, termoelektrana rudnika Kreka 1906, termoelektrana u Brčkom 1908, a termoelektrana u Mostaru 1912. godine. U istom periodu nastajali su i drugi manji proizvodni objekti, često povezani s rudnicima, fabrikama i lokalnim potrebama za električnom energijom.
Iako se broj elektrana povećavao, njihov utjecaj na ukupnu elektrifikaciju zemlje još je bio ograničen. Električne centrale bile su uglavnom međusobno nepovezane, a mreže su služile za snabdijevanje potrošača na relativno malim područjima.
Podaci Elektroprijenosa BiH pokazuju koliko je proces bio spor. Krajem 1919. godine elektrificirano je svega 1,1 posto naselja u Bosni i Hercegovini. Do 1945. godine taj udio porastao je na 16 posto. To znači da je, više od pola stoljeća nakon izgradnje prve elektrane u Zenici, velika većina naseljenih mjesta i dalje bila bez električne energije.
Nakon Drugog svjetskog rata započela je nova faza razvoja elektroenergetike u Bosni i Hercegovini. Godine 1945. osnovano je Električno preduzeće Bosne i Hercegovine „ElektroBiH“, čime je stvoren organizacioni okvir za intenzivniji razvoj proizvodnje i distribucije električne energije. U narednim godinama gradile su se nove elektrane i dalekovodi, a ranije odvojene regionalne mreže počele su se povezivati.
Razvoj prijenosne mreže omogućio je da električna energija više ne bude vezana samo za neposrednu okolinu elektrane. Proizvodni kapaciteti mogli su se koristiti za snabdijevanje udaljenijih područja, što je predstavljalo važan preduslov za širu elektrifikaciju. Rezultati su bili vidljivi tokom narednih decenija, te je 1980. godine električnu energiju imalo 93 posto naseljenih mjesta u zemlji.
Istovremeno je rasla i proizvodnja električne energije. Godine 1945. proizvedeno je 65 miliona kilovatsati, dok je 1992. godine proizvodnja dostigla 13,7 milijardi kilovatsati. Od rudničke centrale u Zenici iz 1888. godine, preko javne elektrane i tramvaja u Sarajevu, do hidroelektrana u Jajcu, Banjoj Luci i Bihaću, svaki od tih objekata predstavljao je dio razvoja koji je trajno promijenio način života i rada u Bosni i Hercegovini.
