Nemoguće je predviđati razvoj situacije i odnose nove parlamentarne većine i izvršne vlasti (u Evropi je takav slučaj nemoguć jer se izvršna vlast formira na bazi parlamentarnih izbora, dok u SAD ona proizlazi iz izbora za predsjednika koji sam imenuje svoju administraciju). Isto tako ne treba očekivati zaokret u politici prema našoj regiji i Bosni i Hercegovini, nekakvne nove sankcije laktaškom razbojniku i njegovoj bandi ili odustajanje od podrške secesionizmu

Neočekivano nadmoćna pobjeda demokrata na američkim međuizborima (izborima u sredini mandata) za oba doma Kongresa, ali i za guvernere saveznih država, u kojima su se birali, izazvala je valove oduševljenja u samim Sjedinjenim državama Amerike i širom svijeta.

Koliko god ta pobjeda znači nagovještaj izmjene američke domaće i vanjske politike, uputno je sagledati njezine stvarne domete, s obzirom na specifično američko ustavno-pravno uređenje, konkretne ekonomske pokazatelje te mrežu neformalnih uticaja, korupcije i nasljeđenih obrazaca, kao i mentaliteta.

Prije svega, Demokrati su u oba doma Kongresa ostvarili natpolovičnu većinu. Ovo je značajno jer se situacija od prije dvije godine stubokom izmijenlia u legislativnoj grani vlasti. Republikanci su imali natpolovičnu većinu u oba doma, predsjednika i većinu, od izvršne vlasti nominiranih, a od parlamentarne većine potvrđenih sudaca Vrhovnog suda. Ta opasna kombinacija koja je gotovo isključila mogućnost efikasne opozicije potezima svih triju grana vlasti, dakle eliminirala mogućnost koju predvia američki ustav, checks and balances (provjera i ravnoteža triju grana vlasti), čiji su instrument i ovi izbori u sredini mandata (na kojima se bira svih 435 zastupnika u Zastupničkom (donjem) domu i 35 od 100 zastupnika u Senatu (gornjem domu).

Biralo se i 36 guvernera saveznih država, od 50. Međutim, koliko god taj ishod daje Demokratima mogućnost pokretanja niza pravnih postupaka protiv Trumpove administracije za insider trading, nelegalan rat protiv Irana neselektivno gađanje brodova u Karipskom moru i podržavanje genocidnog izraelskog režima, takođe i smjenu/opoziv i predsjednika, a posebno njegovih nesposobnih ministara, te instrumente blokade imenovanja, čak i u Vrhovni sud, stvarne i osjetne promjene u naredne dvije godine teško su ostvarive.

Jedan od instrumenata u sistemu checks and balances koje ima izvršna vlast na čelu s predsjednikom je pravo veta na donošenje zakona koje je potvdio i Senat. Trump je uostalom već time i zaprijetio. Nadalje, iako je za smjenu/opoziv ministara dovoljna natpolovična većina u Senatu, za onaj najvažniji, opoziv predsjednika, posebno ovako neuračunljivog, korumpiranog i potkapacitiranog predsjednika, potrebna je dvotrećinska većina, koju pobjednici izbora nemaju.

Odustajanje od opoziva predsjednika, prema izjavama demokratskih lidera, nakon saznavanja, još uvijek privremenih, rezultata izbora, više nije opcija. Slijedi jedna, kako bi to rekli vodeći političari u Hrvatskoj, tvrda kohabitacija, sa nedovoljnim učinkom i na domaću i na vanjsku politiku SAD.  Iako Trump ostaje predsjednik do kraja mandata, gubitak većine u Kongresu za njegovu Republikansku stranku znači da će mu demokrati moći znatno otežati donošenje zakona, usvajanje budžeta, daljnja zaduživanja, posebno za ratove  i provođenje političkog programa.

Drugim riječima, ovo su izbori kojima američki birači daju svojevrsnu ocjenu dosadašnjeg rada i rezultata vodeće stranke i njezine izvršne vlasti na čelu s predsjednikokm i određuju koliko će političke moći imati u preostale dvije godine mandata. No, moć, i to veliku i dalje će imati. Do predsjedničkih izbora za dvije godine. Postoji još jedan aspekt ove pobjede demokrata.

Potrebne promjene zbog kojih su građani SAD u najvećem broju glasali za Demokrate (inflacija uzrokovana suludim carinskim politikama, agresijom na Iran i poticanjem ulaganja u AI burzovni mjehur) bit će itekako ograničene neumoljivim ekonomskim pokazateljima, američkog javnog duga od 40 biliona dolara koji čini 120 posto BDP-a koji je ionako u velikoj ovisnosti o stranim investicijama zbog činjenice da je dolar i dalje svjetska rezervna valuta, spekulacijama i potražnjom (iako sve manjom) za američkim dugom.

Glavni problem je što su državni prihodi manji od rashoda, čak i sa svim Trumpovim restrikcijama osnovnih usluga i socijalne pomoći i uvođenjem očito neproduktivnih carina kao i inauguracijie novih trgovinskih sporazuma, te se vanjski dug stalno povećava. SAD imaju stalan deficit trgovinskog i platnog bilansa. Pitanje je dokle će ostatak svijeta, a posebno najveći kreditori, to tolerirati, prije nego počnu naplatu dugova. Odnosno, koliko će kongresna većina moći utjecati na izmjenu finansijskih i ekonomskih politika u mreži dugova, obaveza, usluga i moći pojedinih sektora, od Wall streeta, do tehnoloških baruna, posebno zato što joj nisu na raspolaganju instrumenti izvršne vlasti. Jedino što joj jeste na raspolaganju su prijetnje pravnim procesima za već rečene nepodopštine američkog djeteta-predsjednika i njegove svite.     

Nije posve opravdano ove rezultate izbora u SAD stavljati u korelaciju sa promjenama koje su se dogodile u Mađarskoj, Srbiji i Brazilu. Osim ekonomskih problema, rezultati izbora u SAD vezani su i za neopravdanu agresiju na Iran. Zanimljivo je kako su se neki komentatori osvrnuli na ovaj aspekt Trumpovog poraza. Htio je promjenu režima u Teheranu, a dobio ju je u Washingtonu. Iako dobro zvuči kao dosjetka, nije posve ispravna jer se režim u Washingtonu nije promijenio, posebno ne izvršna vlast, ali je agresija na Iran, a posebno njezine posljedice na džep Amerikanaca bitno oslabili vlast. Iran je, ako ništa drugo, dokazao da mu za uspješno odvraćanje američke i svake druge agresije, nije potrebna nuklearna bomba.

Međutim, i to treba vrlo jasno reći, kako se ovim izborima nije izmijenila izvršna vlast, već je samo uspostavljena kakva-takva kontrola nad njom, ne treba očekivati dramatičan zaokret u američkom ponašanju prema Iranu, a posebno ne prema Palestini, odnosno specijalnim odnosima sa cionističkim entitetom. Nemoguće je predviđati razvoj situacije i odnose nove parlamentarne većine i izvršne vlasti (u Evropi je takav slučaj nemoguć jer se izvršna vlast formira na bazi parlamentarnih izbora, dok u SAD ona proizlazi iz izbora za predsjednika koji sam imenuje svoju administraciju). Isto tako ne treba očekivati zaokret u politici prema našoj regiji i Bosni i Hercegovini, nekakvne nove sankcije laktaškom razbojniku i njegovoj bandi ili odustajanje od podrške secesionizmu.   

Zanimljiv je fenomen socijalističke frakcije unutar Demokratske stranke, dio kandidata je upravo iz te frakcije. Oni zagovaraju, a tamo gdje su na lokalnoj vlasti i provode (New York City), socijalne programe, posebno priuštivog stanovanja i poboljšanja, urušenog javnog školstva, odnosno veću potrošnju na obrazovanje i zdravstvo, ne na odbrambeni i ratni budžet. Ovdje je glavno pitanje, a to je pokazao politički put Bernieja Sandersa koliko i razvodnjen socijalizam može uhvatiti plodnog tla u SAD, posebno radi prevladavajućeg mentaliteta jednakih šansi, američkog sna i radikalnog individualizma.

Robert Fitzgerald Kennedy je ubijen u junu 1968. nakon što je, sa svojim socijalnim programom, solidarne nacije, zaprijetio pobjediti na predsjedničkim izborima te godine. Franklin Delano Roosevelt nije nikada uspio, bez obzira na New Deal i izrazito socijalnu politiku javnih rradova i državnog ekonomskog dirižizma, obuzdatiu Wall street i bankare te ukinuti privatnu centralnu banku, Federalne rezerve koje je nametnuo Kongres za vrijeme mandata njegovog tetka Theodora Roosevelta.  

Prave bi promjene, barem ograničene, trebalo očekivati sa rezultatima predsjedničkih izbora za dvije godine. Problem Demokrata je kratko vrijeme za izgradnju vjerodostojnog kandidata koji neće samo biti izvrstan govornik poput Baracka Obame, već koji neće, poput Obame koji je dobio ogromnu popularnu podršku, iznevjeriti očekivanja, posebno s aspekta socijalnih politika i ekonomske pravednosti, smanjenja utjecaja prebogatih pojedinaca i njihovih korumpiranih poslovnih mreža te Wall street spekulanata i banaka.

Prekide besmislenih ratova, posebno za interese cionista treba promatrati samo kroz prizmu raspodjele budžetskih prihoda, odnosno smanjenja odbrambenih i ratnih izdvajanja. Nije li Trump, između ostaloga, izbore za ovaj mandat dobio obećavajući prekide takvih ratova, pa započeo jedan koji gubi. Problem liderstva za predsjedničku funkciju u izazvonom vremenu kineskog širenja utjecaja i moći te jačanja BRICS-a, gubitka primata dolara te neminovnog potpunog povlačenja iz Zapadne Azije pretpostavlja napuštanje modela američke liberalne, zapravo neofeudalne ekonomije gdje jedan posto ultrabogatih posjeduje koliko i ostalih 99 posto stanovništva.

Prejak je, još uvijek, baby boom mentalitet iz ‘80-ih godina, koji je iznjedrio ovakav ekonomski model. Dakle, obje će se vodeće stranke u SAD suočiti sa potrebom izgradnje lidera druge vrste, socijalno osjetljivog i spremnog na neke izmjene dogmikako bi se amortizirala moguća klasna borba koja je karakterizirala SAD ‘30-ih godina prošlog stoljeća i čiji su se elementi dali prepoznati u drugoj polovini ‘60-ih.