Sead-beg Kulović, tuzlanski veleposjednik, predsjednik Mjesnog odbora „Narodne uzdanice“ i gradonačelnik Tuzle od 1941. do 1942. godine, osuđen je na smrt i strijeljan u julu 1945. godine pod optužbom za saradnju s okupatorom, nakon čega mu je nova komunistička vlast konfiscirala cjelokupnu imovinu; istraživanje historičara Omera Zulića (Arhiv Tuzlanskog kantona) Bosna prenosi u cjelosti

Postupci pobjedonosne partizanske vojske, u euforiji izvjesne nadmoći nad ratnim neprijateljem, rezultirali su brojnim (izvan)sudskim pogubljenjima ljudi koji su ulazili u rastegljivu kategoriju narodnih neprijatelja, često bez ikakve dokazane krivice koja bi prelazila okvire ideološkog neslaganja s NOP-om i njegovim komunističkim vođstvom. Različita suđenja brojnim “državnim i narodnim neprijateljima” bila su dio procesa nove komunističke vlasti.

Organiziranje sudskih procesa pokazatelj je nastojanja novih vlasti da se prekinu pojave likvidiranja bez sudskih presuda, a takvih slučajeva bilo je u Bosni i Hercegovini, naročito tokom 1945. godine. Osim suđenja pred Sudom narodne časti, čije su presude bile u funkciji moralne diskvalifikacije onih koji su sarađivali s neprijateljem tokom rata, važna suđenja su 1945. organizirana pred vojnim sudovima.

Krajem Drugog svjetskog rata i neposredno nakon toga Bošnjaci su bili izloženi brojnim pritiscima. Značajan broj uglednih Bošnjaka proglašen bio je “državnim neprijateljem”, čime su stvoreni uslovi za njihovo proganjanje, te provođenje mjera konfiskacije i eksproprijacije njihove imovine. Torturi i raznim pritiscima bili su podvrgnuti Bošnjaci uglednici, bogati pojedinci, koji su bili u nemilosti nove vlasti.

Najdrastičniji primjer brutalnosti nove vlasti, odnosno partizana, viđen je prilikom njihovog prvog ulasku u Tuzlu, oktobra 1943. godine, kad su stradali brojni uglednici Tuzle, koji su označeni kao neprijatelji NOP-a. Obračun sa uglednim Bošnjacima Tuzle i tuzlanske regije intenziviran je krajem i nakon okončanja Drugog svjetskog rata.⁴

Sead-beg Kulović, sin Esada, bio je jedini potomak ugledne loze Kulovića. Tuzlanski posjednik, istaknuti član „Narodne uzdanice” (predsjednik MO Tuzla) i gradonačelnik Tuzle, od 1941-1942. godine. U proteklom periodu, naročito za vrijeme socijalističke Jugoslavije, pitanje okolnosti i sudbine Sead-bega Kulovića, nije bilo predmet posebnog naučnog istraživanja. Pa i u novije vrijeme ovo pitanje nije u značajnijem obimu pobudilo interes naučne javnosti za detaljnija istraživanja. Osuđen je i strijeljan 1945. godine, a cjelokupna njegova imovina je konfiscirana.

Iako su okolnosti i pravi razlozi njegovog strijeljanja u proteklom periodu izazivali sumnju kod određenog kruga ljudi, pa i naučne javnosti, to pitanje nikada nije do kraja rasvijetljeno. Razlog tome leži u činjenici da je sačuvano vrlo malo izvora i dokumenata koji svjedoče o tom periodu, njegovom djelovanju i angažmanu. S druge strane otvaranje i istraživanje tog pitanja u ranijem, socijalističkom periodu nije bilo poželjno, zbog moguće represije tadašnje vlasti prema potencijalnim istraživačima tog pitanja.

Danas, nažalost možemo konstatovati, da je protokom tolikog vremenskog perioda, nemoguće naći nekog savremenika tih dešavanja, koji bi bar svojim sjećanjima dao neke značajne informacije o tom pitanju. U svakom slučaju, puno je nerazjašnjenih okolnosti njegove optužnice i strijeljanja.

U Arhivu Tuzlanskog kantona čuva se kompletan spis koji sadrži prepis presude, kao i kompletnu dokumentaciju vezanu za konfiskaciju njegove imovine. Ista do sada nije korištena od strane istraživača, tako da se u ovom radu, po prvi puta nalaze i određeni detalji vezani za predmetnu arhivsku građu. Naime, u dosadašnjim naučnim osvrtima, bila je dilema da li je uopće suđeno Kuloviću, do tvrdnji da je strijeljan bez suđenja. Ako ništa drugo, u ovom radu će biti otklonjene bar te dileme, te će primjenom određenih historijskih metoda biti ukazano na određene kontradiktornosti vezane za slučaj Sead-bega Kulovića i njegove “krivice”.

Sead-beg Kulović rođen je 1897. godine, od oca Esad-bega i Rašide-hanume Gradaščević. U Tuzli je završio gimnaziju, a visoku poljoprivrednu školu u Beču. Za vrijeme Prvog svjetskog rata Sead-beg je, kao aristokratski sin, vojnikovao pri jednom visokom štabu. Bogat, lijep, uglađen, ljubitelj bečko-peštanskih teferiča i žena, rado je priman u najodabranija oficirska društva. Bio je od glave do pete uglađen, ispeglan i besprekoran, što je bilo sraslo sa njim, a ne vještački nakalemljeno.

Bio je istaknuti član društva „Narodna uzdanica”.¹¹ Naime, iako je mjesni odbor društva „Narodna uzdanica” u Tuzli osnovan relativno kasno, tek 1929. godine, istinsko i sadržajno djelovanje otpočelo je tek sredinom tridesetih godina, posebno nakon dolaska pod patronat Sead-bega Kulovića, koji je bio predsjednik Mjesnog odbora „Uzdanice” od 1936. godine, te dugogodišnji član Glavnog odbora u Sarajevu. Bio je član Glavnog odbora u vremenskom periodu od 1938. do 1944. godine.

Po svojoj prirodi Kulović je bio čovjek aristokratskih manira. Ženio se više puta. Poslije kratkog braka sa Nelom iz Sarajeva, o kojoj se malo zna, oženio se svojom rodicom Ifaket Tuzlić, mladom, lijepom, djevojkom koja je u svemu slijedila muža. Nakon razvoda, Kulović se oženio Švajcarkinjom Sesil. Visok i malo povijen Sead-beg Kulović i skladna, sportski građena Sesil, bili su neobičan spoj bosanskog bega i mlade Švicarkinje zaljubljene u Bosnu i svog muža.

Sead-beg Kulović, tuzlanski veleposjednik i političar, jedna od najaktivnijih i najutjecajnijih društvenih figura među Bošnjacima Tuzle međuratnog i ratnog perioda. S početka rata bilježimo njegovu ulogu gradonačelnika Tuzle, gdje je ostao negdje oko godinu dana, kada ga je zamijenio Ćazim-aga Žunić. Kasnije je obnašao dužnost državnog tajnika, da bi ušao u njemačke kombinacije vezane za aktuelizirani koncept autonomne Bosne, kao eventualni guverner i prvi čovjek. Ipak, njegova stvarna uloga u tom periodu ostaje krajnje tmurna i zamagljena.

Historičar Husnija Kamberović, Kuloviće ubraja među 55 najvećih i najuglednijih bošnjačkih porodica u sjeveroistočnoj Bosni. Kulovići su živjeli nadomak Tuzle, na imanju u Malinama, kod Živinica. Maline su bile za tadašnje prilike lijepo, na najmoderniji način uređeno imanje. Kulović je imao moderno poljoprivredno gazdinstvo, prvi je uveo mašine, traktore i ostalo. Imao je i tri automobila. Osim Malina, Kulovići su posjedovali i posjed u Bukinju. Naselje Bukinje je bilo klasično begovsko imanje sa više stambenih i pomoćnih zgrada. Kulovićev posjed u Bukinju blizu grada, bio je manje u upotrebi od posjeda u Malinama gdje se živjelo tokom cijele godine, a ljeti se dolazilo samo povremeno u Bukinje. Imanje u Bukinju bilo je često stjecište raznih izletnika i grupnih posjeta. Uoči Drugog svjetskog rata tu je bilo više organizovanih izleta, bilo omladine, bilo društva „Uzdanica”, čiji je Kulović bio predsjednik. Upravo na imanju Sead-bega Kulovića u Bukinju, 1940. godine organiziran je jedan od najvećih izleta napredne omladine koji je organizovao Mjesni komitet SKOJ-a.

Što se tiče njegovih političkih opredjeljenja, možemo konstatirati da se nije previše politički eksponirao, niti je uspijevao dostići neke značajnije političke funkcije, za razliku od njegovog oca. Vjerovatno je to odsustvo interesovanja, ali i lagodan život koji je kao posjednik uživao, uticao na opredjeljenje da nije iskazivao naročite pretenzije za političko djelovanje. „Ponekad bi se pred izbore malo više aktivirao, ali je obično propadao. Njegove ambicije nisu bile tolike da bi ga podstakle na napore koji se podrazumijevaju u karijeri gradskog političara. Ponekad je izgledalo da se politikom pomalo i povremeno bavi prosto kao hobijem.”

Što se tiče njegovog političkog angažmana naročito početkom Drugog svjetskog rata, Vera Mujbegović konstatuje slijedeće: „bilo je zlih glasova tada, naročito kasnije dolaskom okupatora u našu zemlju, da je Kulović eksponent neke strane političke sile ili obavještajne službe. Pouzdano znam da ga je otac (Mustafa Mujbegović, op.a), smatrao konzervativcem i germanofilom, kako se i sam Kulović predstavljao. U vjerskom pogledu bio je nešto modernijeg svjetonazora i prilično emancipovan od Islama, u dva braka oženjen katolkinjom”.

Sead-beg Kulović, bio je gradonačelnik Tuzle nepunu godinu dana, od 1941. do početka 1942. godine, da bi ga na tom mjestu zamijenio Ćazim-aga Žunić. Nedostatak historijskih izvora ne pruža nam mogućnost da istražimo zašto je samo tako kratko vrijeme proveo na položaju, ali nam to pitanje otvara mnoge dileme. Ako je uživao toliko povjerenje, te bio toliko naklonjen novoj vlasti, zašto nije ostao na tom položaju duže vrijeme? Moguće da je njegovo neslaganje s politikom koju je provodila NDH-a, rezultirala njegovom odlukom o povlačenju s mjesta gradonačelnika, iako je i dalje ostao naklonjen ideji autonomije Bosne i Hercegovine u okvirima Trećeg Rajha.

O tome Derviš Sušić, koji u svom djelu „Parergon“ krajnje kritički govori o Kuloviću, ističe slijedeće: „Ne iritirajući ustaški režim koji je smatrao privremenim i vještačkim, Sead-beg se koristio svojim prijateljstvima s visokim predstavnicima njemačke vojne sile da u kršu praktičnih pitanja vojne i političke svakodnevice, stalno drži niti autonomije kao jedinog mudrog rješenja. Kad su mu Nijemci ponudili autonomiju Bosne i mjesto guvernera u njoj, on je odbio i preporučio Džafer-bega Kulenovića.“ Dakle, čak i Sušić, koji krajnje kritički govori o Kuloviću, decidno navodi da je bio svjestan privremenosti NDH-ovskog režima, te da je postupao u toj mjeri da “ne iritira ustaški režim”.

Iz navedenog je jasno da je Sead-beg Kulović bio oprezan čovjek, koji je iz određenih praktičnih razloga prihvatao nametnuti režim u mjeri u kojoj je morao i ništa više od toga. U tom smislu ne može se govoriti o ideološkom prihvatanju ustaškog, niti fašističkog režima, koji bi jedino kao takav (ideološki) mogao rezultirati bezrezervnom podrškom ustaškom režimu i bezpogovornom provođenju ciljeva i politika tog ustaškog režima. Uostalom, iz naprijed iznesenih tvrdnji Sušića o Kuloviću moglo bi se i zaključiti zašto je Sead-beg Kulović tako kratko bio na mjestu gradonačelnika.

Odnos Sead-bega Kulovića i uglednog tuzlanskog doktora Mustafe Mujbegovića, detaljno opisuje Vera Mujbegović, kći Mustafe. Iako su imali suprostavljene stavove, od kojih je Kulović bio istaknuti član „Narodne uzdanice”, a dr. Mujbegović pitomac „Gajreta”, ona konstatuje kako su njihove porodice često posjećivale jedna drugu, a da su Kulović i Mujbegović, dosta vremena provodili zajedno u dugim razgovorima.

Odlaskom Mustafe Mujbegovića u partizane, te nakon njegove pogibije u februaru 1942. godine, Sead-beg Kulović je stao u zaštitu njegove porodice. O tome Vera Mujbegović kaže sljedeće: „… Pitao je da li nam šta treba, na šta je majka zahvalila i rekla da se nekako snalazimo. Bio je smrknut i mračan u licu, bez traga osmijeha, ali neko saosjećanje se probijalo ispod te maske. Nije više bilo oca s kojim je rado vodio duge političke rasprave. Sada su stvari bile mnogo jasnije i čistije, stajali smo na dvije suprotne strane, što je bila posljedica opšte polarizacije. Majci je rekao da se ne brine, da nas niko neće progoniti ni iseljavati… Ustvari, htio je da nam stavi do znanja da imamo neku vrstu zaštite. Inače, vrlo je vjerovatno da bi majku kao Srbijanku protjerali u Srbiju…“

Na ovom primjeru koji predstavlja autentično i argumentovano svjedočenje, evidentno je da je Kulović, unatoč strahotama rata, bio i ostao filantrop, posvećen pomaganju ljudima. Naime, u uslovima NDH-ovske vlasti, iako nije bilo mudro, Kulović je dao podršku porodici partizana, što takođe potvrđuje karakterne vrijednosti Kulovića. Naime, u uslovima ustaške vlasti u Tuzli, pružanje pomoći porodici partizana, makar i od Sead-bega Kulovića, mogla je rezultirati određenom vrstom sankcija protiv samog Kulovića. Međutim, iako sigurno svjestan te činjenice, Kulović se nije dvoumio dati svoju podršku porodici Mujbegović.

Ono što je činjenica da su u vrijeme njegovog mandata na položaju gradonačelnika, tuzlanski Jevreji slobodno živjeli i radili. Naime, krajem 1941. godine, neko je javio u Zagreb da su u Tuzli Jevreji još uvijek slobodni i da im je dopušteno da vode svoje biznise, dok su drugi gradovi pod njemačkom kontrolom “Judenrein”, odnosno bez Jevreja. I po tome je evidentno da Kulović ideološki nije imao nikakve doticajne tačke sa fašističkim i ustaškim ciljevima i ideologijama, koji su podrazumijevali uništenje Jevreja.

Po nekim navodima, koje je neophodno dodatno istražiti, Sead-beg Kulović i ustaški poglavnik Pavelić su se lično poznavali i to je presudilo da Deletis od Kvaternika dobije pomilovanje za 16 jevrejskih obitelji. Nekoliko srpskih porodica širilo je vijest o tome kako je Sead-beg pomogao Srbima i štitio ih od ustaškog bjesnila. Ne samo u Tuzli, nego i u manjim mjestima Istočne Bosne. I da je čak lično intervenirao da se iz tuzlanskog zatvora pusti nekoliko desetina zarobljenih partizana.

Naprijed navedene informacije takođe ne idu u prilog optužbama da je Kulović bio idejni fašista koji se dolaskom okupatora i ustaškog režima primio dužnosti gradonačelnika u Tuzli, za koje je vrijeme vršen progon i logorovanje Srba iz Tuzle.

Najviše pažnje zaokuplja činjenica da partizani nisu odmah nakon prvog (1943), niti drugog ulaska u Tuzlu (1944), pristupili kažnjavanju Sead-bega Kulovića. To je čak tada bilo jednostavnije, kada su vršeni obračuni i pogubljenja, čak i bez suđenja. Budući da nije nikome nanio štetu, te da je svojim ugledom i djelovanjem spasio značajan broj ljudskih života, Sead-beg Kulović, sasvim sigurno nije ni smatrao da treba bježati iz Tuzle. Iako je kratko bio gradonačelnik, taj položaj nije zloupotrijebio, nego iskoristio. Naime, položaj gradonačelnika mu je donekle i omogućio da olakša život i pomogne ljudima, odnosno da ih spašava.

Uostalom, pitanje saradnika okupatora, kao savremenik tog vremena, možda najbolje definira Vera Mujbegović, koja je u to vrijeme živjela u Tuzli. Saradnja sa okupatorom bila je veoma široka i razgranata i skoro da je bilo nemoguće razgraničiti strogo ovaj pojam. Zapravo, svi mi kojimo smo živjeli i boravili u NDH, dobijali garantovano snabdjevanje, išli u školu i na zanat ili službovali, svi smo mi bili na neki način bili saradnici (okupatora, op. a).“

Što se tiče eventualne odgovornosti Kulovića, zanimljivo je to da je Kulović od 1943. do 1945. godine boravio u Tuzli, te da niko njegovo prisustvo niti djelovanje u tom periodu nije problematizirao. Čak naprotiv, kako navodi Vera Mujbegović, najprije su naši (partizani, op. a), lijepo postupali s Kulovićem, a poslije su zaoštrili. Kampanja protiv njega počela je negdje početkom 1945. godine govorom Naila Begića u Bristolu. Činjenica da su Kuloviću čak nudili i saradnju i mjesto u agraru u novoj vladi, govori u prilog činjenici da Kulović ustvari nije smatran nikakvim saradnikom okupatora, niti zločincem.

U prilog tome govori iskaz, odnosno kazivanje Omera Gluhića, koji je isto dao Veri Mujbegović, pred njegovu smrt 1987. godine. Između ostalog on navodi slijedeće: „Poslije drugog oslobođenja bio sam ponovno komandant mjesta. Tada smo pitali drugove u Oblasnom komitetu za Kulovića: Šta ćemo sa njim? Rekli su nam da ga angažujemo nešto u vezi s poljoprivredom, pošto je bio veleposjednik i znao je te poslove. Otišli smo k njemu Nedim Šahinpašić i ja i predložili smo mu tu vrstu saradnje. On se na to nasmijao i rekao: bilo bi smiješno Gluhiću, da ja kao beg pomažem vas komuniste.“ Dakle, u to vrijeme on uopće nije tretiran kao saradnik okupatora, kao narodni neprijatelj, odnosno neko kome bi trebalo suditi.

Moguće je da Kulović u nekom kasnijem periodu ne bi životom platio svoju saradnju s Nijemcima, s obzirom da se nije materijalno okoristio i da nikome lično nije naškodio.

Suđenje Sead-begu Kuloviću u dosadašnjim naučnim dometima bilo je nepoznanica. U nekoliko radova koji su se bavili ovim pitanjem nije se sa sigurnošću utvrdilo da li je Kuloviću suđeno ili ne. Rijetki koji su do sada istraživali ovo pitanje postavljali su to pitanje bez odgovora: da li je suđeno, ako jeste gdje je presuda? Činjenica jeste da je Sead-begu Kuloviću suđeno, 1945. godine, od strane Vojnog suda Komande Grada Sarajeva. Prepis predmetne presude, koji je uradio Sreski sud Tuzla, na traženje Okružnog narodnog odbora Tuzla, čuva se u Arhivu Tuzlanskog kantona. Cjelokupan predmet koji se sastoji od prepisa presude, te predmeta konfiskacije imovine nalazi se u sklopu arhivskog fonda Okružna uprava narodnih dobara, koji se čuva u Arhivu Tuzlanskog kantona.

Vojni sud Komande grada Sarajeva, kao nadležan u vijeću sastavljenom od kapetana Vese Jovanovića kao predsjednika, kapetana Šorna Avgustina i Radana Danila, kao članova vijeća, poručnika Radonjić Mašana kao zapisničara, potporučnika Bušatlić Asima, kao zastupnika javnog tužioca za Okrug Sarajevo i optužnice, te optuženog Kulović Seada, zbog krivičnih djela iz člana 13. i 14. Uredbe o vojnim sudovima, nakon održanog glavnog pretresa na dan, 28. jula 1945. godine u Sarajevu, osuđen je na kaznu smrti strijeljanjem, trajan gubitak političkih i građanskih prava i na konfiskaciju cjelokupne imovine.

Sead-beg Kulović, osuđen je po sljedećim tačkama optužnice:


• Što se je kao idejni fašista dolaskom okupatora i ustaškog režima primio dužnosti gradonačelnika u Tuzli, za koje je vrijeme vršen progon i logorovanje Srba iz Tuzle,
• Što je od februara pa do septembra 1942. godine bio na dužnosti Povjerenika ustaške vlade za Istočnu Bosnu, za koje je vrijeme zajedno sa okupatorom i domaćim izdajnicima učestvovao u pripremanju III neprijateljske ofanzive, koja je NOP i NOV koštala teških žrtava kako u ljudstvu, tako i u materijalnim dobrima,
• Što je u proljeće 1943. godine, zajedno sa ratnim zločincem i narodnim neprijateljem Kulenovićem i njemačkim komandujućim generalom za Hrvatsku Glajze fon Horstenaom učestvovao u formiranju muslimanske SS dobrovoljačke divizije, te i u mobilizaciji muslimana za ovu diviziju,

• Što je za cijelo vrijeme okupacije bio u stalnom i bliskom kontaktu sa neprijateljskim službenim licima iz Gestapoa, specijalne službe, njemačke dopunske komande, tajne službe Vermahta, te im davao podatke i mišljenje o pojedinim pitanjima naročito ukoliko su se ona odnosila na Istočnu Bosnu,

• Što se od mjeseca maja do avgusta 1941. godine nalazio na dužnosti Povjerenika Ponove u Tuzli, ustanove koja je imala za cilj raspolaganje sa opljačkanom srpskom i jevrejskom imovinom.

U obrazloženju presude, navodi se da optuženi Kulović priznaje sva djela optužnice, što je zbunjujuće, jer već u slijedećoj rečenici se navodi da je Kulović u svoju odbranu iznio određene činjenice, koje od strane suda nisu prihvaćene. Dakle, nelogično je da Kulović u startu prizna sva djela optužnice, pa da se onda brani. Tako na primjer, po prvoj tački optužnice Kulović se branio time da mu je ta dužnost nametnuta po dekretu, što je sud odbio. Dalje, po drugoj tački optužnice Kulović se branio da je on primajući se dužnosti povjerenika za Istočnu Bosnu, htio da istu spasi, da je Nijemci ne ustupe Srbima i Nediću. Sud je takođe odbacio odbranu po ovoj tački.

I po ostalim tačkama optužnice, sud nije prihvatio argumente odbrane, te ga je proglasio krivim. Zanimljivo je primijetiti da je po četvrtoj tački optužnice Kulović priznao da je veliki simpatizer Nijemaca i njihove kulture, što samo po sebi nije nikakav zločin. Kulović je presuđen po svim tačkama optužnice.

Osim presude koja je izvršena strijeljanjem, Sead-begu Kuloviću je oduzeta sva imovina, kako pokretna, tako i nepokretna.

Zemljišni posjedi u Malinama, Husinu, Tuzli, bili su predmet konfiskacije. Uvidom u spise konfiskacije može se zaključiti da je samo u katastarskoj opštini Husino, Sead-begu Kuloviću konfiscirano oko 485 dunuma zemlje. Radi se o šumama, livadama, voćnjacima, oranicama, šljivicima, pašnjacima, itd. Konfiscirana mu je i sva nepokretna imovina na njegovim imanjima, od kuća, okućnica, pomoćnih objekata, mašina, itd, čija je vrijednost bila izuzetno velika. Osim u K.O. Husino, konfiscirana mu je i imovina u K.O. Tuzla, sa ukupno 80 dunuma zemlje. Na osnovu arhivske građe ATK-a, ukupna konfiscirana površina zemljišnih posjeda Sead-bega Kulovića iznosila je 1.043 dunuma zemlje.

U kolikoj mjeri je tadašnji režim bio bezobziran govori i podatak da je nakon strijeljanja majka Sead-bega Kulovića bukvalno istjerana na ulicu te da joj nijedna muslimanska porodica nije htjela (ili nije smjela) pomoći. U konačnici majku su prihvatili porodica Mileva i Joko Ćetković, koji su o njoj brinuli do njene smrti.

Kuća Sead-bega Kulovića kod „Plavog mosta” u Tuzli i danas svjedoči o tragičnoj sudbini porodice Kulović. Osim kuće, na Sead-bega Kulovića dugo vremena je podsjećala i ulica koja je u Tuzli nosila njegovo ime. Pa i sama ta činjenica govori u prilog konstataciji da presuda o „krivnji” Sead-bega Kulovića ne nudi dovoljno uvjerljivih činjenica, koje upućuju na zaključak da je isti bio državni neprijatelj, te stoga ovo pitanje traži detaljnije obrazloženje, za koje su neophodni dodatni izvori prvoga reda. U suprotnom, antifašistička Tuzla sasvim sigurno ne bi dala naziv ulice nekom „ideološkom fašisti”, kako je okarakteriziran u optužnici.

(Omer Zulić: SUĐENJE SEAD-BEGU KULOVIĆU – nepravda s tragičnim ishodom)