Kada je intelektualka, pjesnikinja i književnica Melika Salihbegović (1945–2017) 1979. godine napustila Savez komunista i ogrnula hidžab, napravila je radikalan i beskompromisan iskorak iz tadašnjeg društvenog totaliteta. Taj čin slobode u ateističkom i ideološki rigidnom sistemu socijalističkog samoupravljanja označiće početak njene lične i kolektivne golgote, ali i prerastanje u jednu od najfascinantnijih i najtragičnijih figura moderne bosanskohercegovačke historije.

Izložba „Neprijatelj“, posvećena bosanskohercegovačkoj filozofkinji i književnici Meliki Salihbeg Bosnawi, otvorena je sinoć u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine. Izložbu je pripremila Hajrija Osmanhodžić, saradnica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine.

U književnim časopisima njeno ime stoji uz eseje i poeziju. U sudskim dokumentima nalazi se među optuženima u Sarajevskom procesu 1983. godine. U sačuvanim pismima govori o pisanju, vjeri, zatvorskom iskustvu i mogućnostima života i rada nakon oslobađanja. Izložba je rezultat detaljne kustoske i digitalne obrade obimne arhivske građe čije je prikupljanje započelo još za njenog života, a nastavljeno je i nakon smrti. Kroz rukopise, sudske presude i žalbe, prepisku i lične dokumente izložba prati njen književni i intelektualni rad, kao i javno djelovanje u različitim društveno-političkim okolnostima, u Bosni i Hercegovini i izvan nje.

Kada je intelektualka, pjesnikinja i književnica Melika Salihbegović (1945–2017) 1979. godine napustila Savez komunista i ogrnula hidžab, napravila je radikalan i beskompromisan iskorak iz tadašnjeg društvenog totaliteta. Taj čin slobode u ateističkom i ideološki rigidnom sistemu socijalističkog samoupravljanja označiće početak njene lične i kolektivne golgote, ali i prerastanje u jednu od najfascinantnijih i najtragičnijih figura moderne bosanskohercegovačke historije.

Danas, kada njena lična pisana zaostavština i korespondencija čine Zbirku „Melika Salihbegović“ u Muzeju književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Hercegovine, historičarka Sabina Veladžić u svom radu osvjetljava tu dramatičnu epohu. Pisma, dokumenti i njena vlastita svjedočanstva otvaraju prozor u svijet žene čija je energija, fatalna karizma i nepokolebljiva vjera paralisale strukture tadašnje političke moći.

Sukob s ideologijom i hapšenje

Melikin diskurs temeljio se na islamu kao dubokom životnom uvjerenju, na Bosni i njenim muslimanima/Bošnjacima, ali i na solidarnosti s potlačenima, poput Palestinaca i Albanaca. Njena intelektualna i duhovna preorijentacija poklopila se s iranskom Islamskom revolucijom s kraja 1970-ih, koja joj je ulila nadu, ali i pojačala osjećaj tjeskobe u sumornoj svakodnevnici bh. socijalizma.

Reakcija sistema bila je brza i brutalna. Vrhunac progona desio se 23. marta 1983. godine, kada je uhapšena, a potom u montiranom političkom procesu „Sarajevo 12“ osuđena na pet godina zatvora po zloglasnom članu 133. Krivičnog zakonika SFRJ („zločin mišljenja“).

U intervjuu koji je dala Oslobođenju 2013. godine, Melika se prisjetila tog traumatičnog jutra:

„Ono što me uistinu zapanjilo, i što nikad nisam oprostila ni jednom od učesnika (a nikad nijedan nije ni tražio oprosta), to je brutalnost s kojom je ono bilo izvedeno. Okrutnost bez premca. Tim prije što je od njih sedam mislim, koji su banuli u moj dom odmah po jednom sabahu, najviše bilo žena, majki, ili potencijalnih majki.“

Posebno bolan aspekt tog hapšenja bio je udar na njenog 12-godišnjeg sina Amira. Ostavljen sam u ispreturanom stanu, dječak je kasnije u policijskim stanicama bio izložen šamaranju i isljeđivanju, dok je Društvo književnika BiH, na čelu s tadašnjim predsjednikom, žurno i javno izbacilo Meliku iz svojih redova, tražeći za nju doživotnu robiju.

Pakao „slobode“ i doživotna robija

Ni izlazak iz zatvora nije donio slobodu. Sabina Veladžić u svom radu ističe kako je Melikina postzatvorska stvarnost bila zapravo vid „produžene robije“ – obilježena bolešću, iscrpljenošću, nezaposlenošću, borbom za sina, socijalnoj izolaciji i kontinuiranim policijskim progonima, uz uskraćivanje osnovnih dokumenata poput pasoša i lične karte.

Dvije godine nakon navodnog oslobađanja, uslijedilo je novo hapšenje zbog njenih kontakata sa stranim dopisnicima, opozicijom u Jugoslaviji i javnog protesta s transparentom koji je upozoravao na položaj muslimanskih vjernika. Uslužila ju je samica Fočanskog zatvora, odakle ju je tek munjevita intervencija Amnesty Internationala – čiji je bila „zatvorenik savjesti“ – privremeno spasila.

O prirodi te permanentne borbe, Melika je u intervjuu za Oslobođenje posvjedočila:

„Mnogo je teži, i bez ograničenja u vremenu, moj doživotni zatvor u smutnji/fitni svemoćne Čaršije; u tminama egâ nečistih savjesti; u javnoj svijesti formiranoj komunističkim, potom quazi-demokratskim režimom; u sljepoći mojih bh. sunarodnjaka, posebice Bošnjaka i su/vjernika, koji svi skupa nipošto ne prihvaćaju partijsku / stranačku nesvrstanost, i nipošto mezhebsku različnost.“

Svjetska širina i nepokolebljivi Credo

Tek uz međunarodnu medijsku pažnju i utjecaj, Melika je uspjela napustiti zemlju. Uslijedile su godine slobode, putovanja i intelektualnog rada – od Londona i Oxforda do SAD-a, Kanade i Bliskog istoka – tokom kojih je predavala, sudjelovala na simpozijima i pisala roman Katarzični snovi.

Ipak, njena borba s domaćim predrasudama nikada nije potpuno prestala. Kao prva i dugo jedina jugoslovenska umjetnica koja je javno nosila islamsku nošnju, ostala je beskompromisna ratnica duha.

Kako primjećuje Sabina Veladžić, svi ti izvori i pisma pružaju uvid u „jedan osebujan ženski unutarnji svijet koji vrlo energično, ostrasćeno i nepokolebljivo kreira i vodi svoje privatne i javne bitke“. Melika Salihbeg Bosnawi ostala je upamćena kao žena koja se nije potčinila nikakvoj patrijarhalnoj ili ideološkoj matrici. Njen život i djelo ostaju trajna opomena da sloboda mišljenja i vjere ima cijenu, ali i dokaz da duh – jednom kada se probudi – nijedan režim ne može zatvoriti u kavez.