Do sada je svaki sultanov namjesnik dolazio u Bosnu i odlazio iz nje s jasnom predodžbom i čvrstim uvjerenjem da Hasanaga Pećki više od dvadeset godina u Krajini, na granici, provodi vlastiti zakon i izvodi svojevoljne marifetluke, a sve na štetu Carstva. Svi veziri su pokušavali da mu dohakaju, ili kazne makar na drugi način, ali ga nisu mogli ni dokučiti, a kamoli kazniti. Među njegovim ljudima nikad nisu mogli naći ni jednog murtata, čak ni za veliki novac ili položaj
Zapovjednici Donje Tuzle i Zvornika, Sulejman-beg Osmanpašić i Mehmed-beg II Fidahić, nisu ni slutili da će na Kurban-bajram 1803. godine produžiti svoju posjetu Gradačcu a pogotovo ne da će taj produžetak imati uzbudljiv tok. Kad im je beg Gradaščević kazao kako ih zadržava jer mu u pohode dolaze i Krajišnici, ostrožački kapetan Mehmed-beg Beširević i pećki zapovjednik Hasanaga Beširević, znali su da su na pomolu krupni i važni razgovori. Gradaščević je to i najavio rekavši: «Moramo razgovarati. Mir neće još dugo trajati».
Svoje komšije, kapetane Donje Tuzle i Zvornika, te njihove pratnje, smjestio je u Bijeloj, svojoj ljetnoj rezidenciji, beg Beširević je boravio kod svoje gradačačke rodbine, a Hasanaga se s pratiocima smjestio u mjesnom hanu. Među ostalim kapetanima i ajanima, koji su tih dana boravili u Gradačcu, nije, po njihovom shvatanju, bilo onih koji mogu duboko i jasno vidjeti kakva opasnost visi nad glavama cijelog stanovništva Bosanskog pašaluka.
Uz to, ti zapovjednici su vodili male kapetanije, u središnjim dijelovima Bosne, te nisu bili prvi na udaru ni jedne vanjske sile. Te su kapetanije mlađe od pograničnih. Njihovi kapetani se nisu vodili ni vlastitim mišljenjem i stalno su se naslanjali na velike i snažne kapetanije, kakve su pogranične. Mnogi od njih se ni međusobno nisu podnosili, a većina uvijek bez pogovora sluša riječ vezira, ma kakav on bio i ma šta od njih zahtijevao. Više su se oslanjali na njega nego na same sebe. Takvi, nisu ni zasluživali pažnju i jednakost s prvim kapetanima.
Ni jedan od ovih prisutnih plemića nije glasno zamjerio begu Gradaščeviću što ih je na lukav način sastavio i doveo na razgovor. Svaki je znao da su prijateljstva i saradnja među njima labava i kratkotrajna budući da se razlikuju i podvajaju po korijenima, po sposobnostima, po bogatstvu i po ugledu što ga imaju kod naroda te uvažavanju kod vezira i sultana. Ni vezir ih nikad ne može istovremeno sakupiti sve a kamoli može pokrajinski podanik, u ličnosti nekog kapetana. Stoga je beg Gradaščević načinio ovaj mudri korak.
Sulejman-beg Osmanpašić je vlastoljubiv, surevljiv čovjek, Gradaščeviću osobito zavidan na njegovom stalnom napredovanju, na bogatstvu i ugledu koji ima među kapetanima te još i kod vezira, a što on nije mogao steći za sav svoj dugi životni vijek. Mehmed-beg II Fidahić je iz one manje grupe plemića koji su plemeniti, veoma obazriv prema raji i čifčijama, koje u svakoj prilici štite od nepravdi i nasilja, koji su milostivi i pravedni. (Osman-beg Gradaščević je sličniji Mehmed-begovom mladom bratu Ali-begu Fidahiću, nadaleko poznatom silniku, koji je, bez ikakva prava na to, prohodio kroz sandžačka sela, vezao seljake i primoravao ih da mu prodaju svoju zemlju kojoj želi biti jedinim gospodarem i na koju će, kako mu je volja, postavljati čifluk-sahibije i subaše).
Mehmed-beg Beširević je ostrožačku kapetaniju naslijedio od svog oca Abdul Mumin-bega prije pet godina. Bezi Beširevići više od dva stoljeća vladaju Ostrošcem. Cijeli brijeg iznad Une, na kome se nalazi tvrđava, ogradili su visokim bedemima te ih pojačali tabijama i kulama. Mehmed-beg je sad u srednjim godinama, a sa 63 Gradaščevićima je u rodbinskoj vezi. Ima čvrst karakter, plahu na rav i izraženu volju za borbu. Snažne je građe, visok i naočit čovjek. Lice mu krase upadljivo crne oči, guste tamne obrve i tanki brkovi. Njegov djed Husein-beg još u mladosti, prije četrdeset godina, pobratio se sa Hasanagom Pećkim i ta se ljubav u svojoj izvornoj čistoti prenosi i na mlađe generacije ovih porodica. Po snazi oružja i čvrstini bedema Ostrošca ova kapetanija je, uz bihaćku, najjača na granici prema Austriji.
Hasanaga Beširević Pećki, šezdesetgodišnjak, zapovjednik tvrđave Peć, koja je pripadala Ostrožačkoj kapetaniji, jedini od prisutnih, nije plemenitog porijekla niti je iz nekog begovskog roda. Imao je četiri sina i dvije kćeri. Bio je slobodan seljak, od djetinjstva usmjeravan ka potrazi za pravdom i istinom, a kako ni jedno nije nalazio, rano se počeo suprotstavljati nepravdi i zlu te je ostao vječiti buntovnik. Na temeljima davno razorene tvrđave Peći, od koje je ostala samo jedna kula, bivši kapetan Bešir-beg je, a po bujrundiji vezira Mehmed-paše Muhsimovića, sagradio prije trideset pet godina novi grad, s džamijom. Peć je nazvao Pećigradom.
Dvadeset pet godina prije toga tu se u jednoj osamljenoj kućici, u veoma siromašnoj porodici, rodio Hasanaga. Ugledao je svijet u potleušici koja je tek virila iz šikare. Dogradio je staru i neveliku kulu od kamena i ćerpiča i u njoj stolovao. Prijatelja je imao među ljudima vlastitog staleža, i s takvima je bio odmjeren i pravičan, a prema neprijateljima se služio lukavstvom i silom. Od plemića dosljedno je uvažavao samo ostrožačkog kapetana Husein-bega Beširevića, s kojim se i pobratio, i Omer-bega Arnautovića, krupskog kapetana, koji mu je bio blizak saborac.
Još u mladosti razvio se u gorostasa, s visinom i težinom koja je nadmašivala ljude najvišeg rasta i najveće fizičke snage. Prolazeći kroz vrata, ma kako ona velika bila, morao je saginjati glavu, a ni jedna stolica nije bila dovoljno sigurna da podnese njegovu težinu. Osam konja je uginulo pod njim i tek ovaj, sadašnji dorat, koga zove Lastavica, u stanju je da ga nosi jednako u ratu i u miru. Odgojen je u čistoj vjeri te je duboko odan islamu i sve svoje poslove je obavljao «u ime Allaha Dobročinitelja Milostivog». Na svom bajraku nosi arapski zapis s riječima: «Počinjem u ime Allaha mog najmilijeg i od Njega tražim uputstvo da me usmjeri na put istine i ono što je tajna na tom putu! Donosim Sallavat na moga vrijednog i dobrog Poslanika Muhameda, a. s., koji je uništio pogriješan put (stranputicu) istinom. Gospodaru moj, kunem Ti se u Tvoje ime: tražim od Uzvišenog imena Tvoga, Gospodaru, podari mi Tvojim nurom, udijeli mi čast u molbi prema Tebi i život moga srca okruži Tvojim nurom, hvala pripada Tebi Gospodaru, koji nas opkoli Tvojom svjetlošću, svjetlošću istine sa svih strana, hvaljen da si, o moj dobri Stvoritelju! O moj dobri Stvoritelju neka je hvala Tebi! Skruše no molim Te, Gospodaru, da stignem do cilja putem istine. O moj Gospodaru, sakupio si slavu Kur’ana i meni si dao čast da prenosim svjetlost istine što sam Ti uvijek zahvalan!»
Do sada je svaki sultanov namjesnik dolazio u Bosnu i odlazio iz nje s jasnom predodžbom i čvrstim uvjerenjem da Hasanaga Pećki više od dvadeset godina u Krajini, na granici, provodi vlastiti zakon i izvodi svojevoljne marifetluke, a sve na štetu Carstva. Svi veziri su pokušavali da mu dohakaju, ili kazne makar na drugi način, ali ga nisu mogli ni dokučiti, a kamoli kazniti. Među njegovim ljudima nikad nisu mogli naći ni jednog murtata, čak ni za veliki novac ili položaj. Na prijetnje da će dići vojsku na njega, drsko bi uzvratio: «Imam pod oružjem više od dvanaest hiljada virnih vojnika i svaki je sposoban dočekati trojicu sultanovih, pa – bujrum!»
Kako Carevina nije izlazila iz ratova, vodeći ih neprekidno s velikim silama, tako nije imala vojske koju bi slala protiv nekog pojedinačnog buntovnika, makar to bio Hasanaga Pećki. Isto tako su namjesnici znali da njegova drskost izvire iz istine pa su svoje nakane stalno «odgađali». U tefterima je bio obilježen kao Behši Hasan. Jednako je dočekivao i prijetnje s vanjske strane, austrijske. Njihove tvrđave i posade je napadao s vojskom. Zbog njega, ovakvog, stalno je, jedna ko, boljela glava i sultana i cara. Držao ih je stalno u dugogodišnjoj zavadi. Morali su neprekidno u mučnim pregovorima i razmiricama nalaziti izlaz iz golemih nevolja. A on, kad je miran u mislima, zadovoljno je polagao ruku na srce i obraćao se Bogu: «Hvala ti, Dobročinitelju moj, što ne daš da aždahe «smire» Krajinu i uzmu Bosnu, ono što je čini svojom, što ne daš da nepravda zavlada pravdom, što daš da veliki Stambol i moćni Beč moraju ciniti malu Kra jinu i zaobilaziti tvrđavu Peć u njoj».
