U konačnici Komisija za vjerska pitanja u BiH kategorički je odbila ovaj prijedlog Pravilnika o članarini uz obrazloženje da bi prikupljanje članarine vremenom za posljedicu imalo „pojačanu religioznost, te dobilo karakter obaveznog učlanjivanja i plaćanja članarine.“

Komunistička vlast u FNRJ do kraja 1950-tih usvojila je set pravnih propisa na bazi kojih je država pristupila oduzimanju imovine vjerskih zajednica i to putem pravnih mehanizama konfiskacije, nacionalizacije, sekvestracije i eksproprijacije. Od posebne važnosti je pojasniti da su imovina i prihodi vakufa u Bosni i Hercegovini sukcesivno smanjivani tako da su nedostajala sredstva za održavanje, popravljanje i izgradnju novih vjerskih objekata što je dovelo do toga da do 1958. godine mnogi vjerski, prosvjetni i administrativni objekti Islamske zajednice nisu služili svojoj svrsi.

U Komisiji za vjerska pitanja u BiH su 1963. godine kazali da je teška materijalna situacija u Islamskoj zajednici u BiH prvenstveno rezultat sprovođenja nacionalizacije, naglasivši: „Dotacije su u odnosu na ranije male, a prihodi su katastrofalno opali, s obzirom da smo ovu vjersku zajednicu u potpunosti razvlastili i oduzeli joj vrelo prihoda.“

Zbog sve teže materijalne situacije u kojoj se nalazila, a posebno zbog slabih rezultata prikupljanja materijalnih sredstava krajem 50-tih i početkom 60-tih godina, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini uputila je Komisiji za vjerska pitanja BiH 1963. godine dva prijedloga u nadi da će tako barem dijelom riješiti problem finansiranja svoga rada.

Prvi prijedlog bio je da se Islamskoj (vjerskoj) zajednici u NR BiH dozvoli, i to samo jednom godišnje, sabirna akcija novčanih priloga muslimana na blokove u svrhe finansiranje vjerskog života muslimana. Međutim, drugi prijedlog je izazvao posebnu pažnju komunističke vlasti. Naime, Islamska zajednica u BiH predložila je centralizaciju sredstava kroz Pravilnik o članarini prema kome bi se vršilo dobrovoljno učlanjivanje muslimana, odnosno plaćala redovna mjesečna članarina. (čl. 2-4) Dalje se predviđalo da pripadnici Islamske zajednice koji redovno izmiruju članarinu stiču pravo korištenja usluga predviđenih propisima o organizaciji Islamske zajednice.

Pravilnikom je predviđeno da se sredstva od članarine upotrebljavaju za podmirenje sljedećih potreba Islamske zajednice: „Plaćanje vjerskih službenika IVZ, imama, mujezina i drugih pomoćnih vjerskih službenika IVZ; plaćanje dijela doprinosa za socijalno osiguranje vjerskih službenika IVZ; plaćanje administrativnih službenika i ostalih lica uposlenih u odborima IVZ, koji ne vrše vjerske dužnosti; plaćanje doprinosa za socijalno osiguranje administrativnih i ostalih službenika, usposlenih u odborima IVZ; popravka džamija i mesdžida, kao i ostalih zgrada u vlasništvu IVZ koje služe njenim interesima; plaćanje ostalih potreba IVZ koje predviđaju odbori IVZ u svojim godišnjim budžetima, a pravdaju u završnim računima.“ (čl. 9)

Zasigurno odredba iz Pravilnika koja je posebno zasmetala komunističkoj vlasti bila je član 6, prema kojem bi se članarina pored džamija, mesdžida i prostorija u kojima su se vršili vjerski poslovi i obredi, skupljala u muslimanskim domaćinstvima. Organizaciju sabiranja članarine trebali su vršiti odbori I(V)Z, bez dodatnog pojašnjenja na koji način bi se vršilo ukupljanje članarine. (čl. 7) Pojašnjenja radi, prikupljanje dobrovoljnih priloga na blokove za potrebe Islamske zajednice vršilo se u džamijama, prostorijama povjerenstava Islamske zajednice i džematskih odbora, dok je prikupljanje prihoda izvan ovih objekata iziskivalo odobrenje vlasti u toku određenih mjeseci i srezova, odnosno općina.

U konačnici Komisija za vjerska pitanja u BiH kategorički je odbila ovaj prijedlog Pravilnika o članarini uz obrazloženje da bi prikupljanje članarine vremenom za posljedicu imalo „pojačanu religioznost, te dobilo karakter obaveznog učlanjivanja i plaćanja članarine.“ Iako pomenuti Pravilnik nije dobio podršku nadležnih, ideja o članarini sprovedena je u pojedinim džematima uz negodovanje organa vlasti. S tim u vezi, Komisija za vjerska pitanja u BiH upozorila je Starješinstvo IVZ u NR BiH 1964. godine na fenomen nezakonitog ukupljanja članarine u Vlasenici. Članarina je navodno iznosila 1.200 dinara godišnje i omogućavala je, kako se navodi u dokumentaciji, određene benefite za platiše članarine po pitanju vjerskih usluga u džematu, odnosno odboru IVZ Vlasenica.

U Komisiji za vjerska pitanja u BiH ultimativno su zatražili od Islamske zajednice da se što prije prekine sa skupljanjem članarine za potrebe džemata u Vlasenici, kao i u drugim mjestima, uz ozbiljne prijetnje kaznom od strane organa vlasti. Međutim, da proces aktivne brige o džematima nije zaustavljen odbacivanjem Pravilnika o centralizaciji sredstava I(V)Z, nego naprotiv, odbori IVZ su krajem 1960-tih u seoskim džematima, vjerovatno zbog povoljnijih društveno-političkih okolnosti u državi, animirali određeni broj muslimana da na dobrovoljnoj osnovi i na slobodno određenu visinu mjesečnog doprinosa plaćaju doprinos, članarinu za potrebe Islamske zajednice, koja je bila bez članske knjižice, tj. bez uređenog sistema. Ovakav vid formalnog finansiranja se na terenu u džematima različito nazivalo i to imenima kao „vazifa“ ili „hodžarina“.

Težak materijalni položaj Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, a posebno imama zadržao se i u narednom periodu, tako da je rukovodstvo Islamske zajednice koncem 1960-tih bilo u poziciji da inicira centralizaciju novčanih sredstava sa terena. S tim u vezi, na skupštini Udruženja ilmije Bosne i Hercegovine održanoj u Banjoj Luci 1968. godine, Husein ef. Mujić elaborirao je inicijativu reisu-l-uleme Sulejmana ef. Kemure, a koja je podrazumijevala centralizaciju novčanih sredstava iz bosanskohercegovačkih džemata, gdje bi se „sredstva za imamsku platu skupljala u džematu i prosljeđivala Islamskoj zajednici u Sarajevo, a iz kojih bi se isplaćivale imamske plate.“

U dokumentaciji se ne navodi razlog zašto ova inicijativa nije sprovedena u djelo. Međutim, za pretpostaviti je da ponovo nije bilo potrebnog razumijevanja i podrške od strane komunističke vlasti, kao što je to bio slučaj sa inicijativom za donošenje Pravilnika prema kome bi se vršilo dobrovoljno učlanjivanje vjernika, plaćala redovna i određena članarina, za plaćanje vjerskih službenika: imama, mujezina i drugih pomoćnih službenika 1963. godine.

Dodatni razlog zbog kojeg je propala ova inicijativa o centralizaciji sredstava sa terena jeste i nejednaka ekonomska moć lokalnog muslimanskog stanovništva u džematima.Prema tome, finansiranje vjerskog života Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini krajem šezdesetih i dalje je uglavnom zavisilo od mogućnosti džematlija – vrlo skromno.