Raspad Austro-Ugarske u novembru 1918. godine označio je kraj jedne epohe na Balkanu. Odlaskom posljednjeg zemaljskog poglavara Stjepana Sarkotića i formiranjem prve Narodne vlade u Sarajevu, Bosna i Hercegovina ušla je u dramatično prijelazno razdoblje obilježeno bezbjednosnim vakuumom, političkim prekompozicijama i dolaskom srpske vojske

Ubrzani proces političkog osamostavljivanja južnoslavenskih prostora Habsburške monarhije započeo je u proljeće 1918. godine. Sastanak održan trećeg marta 1918. godine u Zagrebu okupio je grupu hrvatskih, slovenskih i srpskih političara koji su usvojili i potpisali deklarativnu rezoluciju. U tom dokumentu naglašena je nužnost koncentracije svih političkih stranaka i grupa koje stoje na stanovištu narodnog jedinstva, s ciljem ostvarivanja narodne nezavisnosti i stvaranja države uspostavljene na demokratskim temeljima.

Među potpisnicima ove rezolucije bila su i petorica političara iz Bosne i Hercegovine: Danilo Dimović, Đuro Džamonja, Kosta Majkić, Jozo Sunarić i Vojislav Šola. Uočljivo je bilo potpuno odsustvo bošnjačkih predstavnika među potpisnicima. Taj podatak jasno svjedoči o pokušajima njihove političke marginalizacije u prijelomnim trenucima raspada Monarhije, ali istovremeno ukazuje i na naglašeni oprez bošnjačke građanske elite u susretu s neizvjesnošću koju je nosila propast Austro-Ugarske i stvaranje nove zajednice pod dominantnim srbijanskim utjecajem.

Kada je krajem ljeta 1918. godine postalo jasno da Centralne sile gube rat, a unutrašnjost Austro-Ugarske zahvatile socijalne i revolucionarne tenzije, uslijedilo je formiranje predstavničkih tijela po pokrajinama. Nakon osnivanja narodnih vijeća u Dalmaciji, na Hrvatskom primorju, Istri i Sloveniji (Narodni svet), u septembru 1918. godine utemeljeno je i Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu.

Međunarodni okvir ovih događaja u velikoj je mjeri bio oblikovan vanjskim faktorima. Sovjetska revolucija u Rusiji i Lenjinov Dekret o miru iz novembra 1917. godine proklamirali su pravo narodâ na samoopredjeljenje. S druge strane, američki predsjednik Woodrow Wilson iznio je u januaru 1918. godine čuvenih Četrnaest tačaka, gdje je predvidio autonomiju za narode Austro-Ugarske. Južnoslavenski političari su te poruke shvatili kao diplomatsko zeleno svjetlo za potpunu nezavisnost. Diplomat William Sharp uvjeravao je još u proljeće 1917. godine Antu Trumbića da Vašington detaljno poznaje prilike na Balkanu i da neće dozvoliti podjarmljivanje Južnih Slavena.

Vrhunac ovog procesa dogodio se u Zagrebu. Osmog oktobra 1918. godine proklamirano je Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba pod predsjedavanjem dr. Antuna Korošca. Vijeće je odlučno odbacilo manifest cara Karla od 16. oktobra o trijalističkom preuređenju Monarhije, te se 17. i 18. oktobra konstituiralo kao centralni organ vlasti opunomoćen za vođenje narodne politike. Hrvatski sabor je 29. oktobra 1918. godine prekinuo sve državno-pravne veze s Ugarskom i Austrijom, čime je proglasio nastanak Države SHS.

U plenum Narodnog vijeća SHS iz Bosne i Hercegovine ušlo je 18 predstavnika (među kojima Kosta Kujundžić, Gligorije Jeftanović, dr. Jozo Sunarić, dr. Mehmed Spaho, dr. Vladimir Ćorović i drugi). Međutim, u prvobitni Središnji odbor od šest članova nije bio imenovan niti jedan Bošnjak. Nakon oštrih protesta bošnjačkih političkih krugova, u to tijelo su naknadno kooptirani dr. Halid-beg Hrasnica i Hamid Svrzo.

U centru svih administrativnih i vojnih zbivanja u Sarajevu tokom ratnih godina nalazio se posljednji austrougarski zemaljski poglavar, general pješadije Stjepan Sarkotić. Biografski podaci pokazuju da je Sarkotić od aprila 1912. godine boravio u Zagrebu kao zapovjednik hrvatsko-slavonskog domobranstva. U Prvi svjetski rat ušao je na čelu 42. domobranske divizije na zapadnosrbijanskom ratištu, gdje je za pokazanu vojničku vještinu odlikovan Viteškim redom željezne krune. Krajem 1914. godine, nakon službe vojnog guvernera u Beogradu, car Franjo Josip I imenovao ga je 22. decembra za zemaljskog poglavara Bosne i Hercegovine i zapovijedajućeg generala za BiH i Dalmaciju.

Sarkotićev mandat protekao je u uslovima teške ratne privrede i političkih napetosti. Njegov administrativni aparat morao je rješavati složene zadatke: održavanje prometne infrastrukture, redovnu opskrbu gradova prehrambenim artiklima, funkcionalnost zdravstva i školstva, suzbijanje epidemija, provod prisilne rekvizicije stoke i kontinuiranu mobilizaciju.

U političkom pogledu, Sarkotić je morao navigirati kroz izražene nacionalne suprotnosti. Dok su Hrvati u austrougarskoj vlasti vidjeli zaštitnika i priželjkivali ujedinjenje BiH s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom, bošnjačko stanovništvo zadržavalo je dozu rezerviranosti, opterećeno žalom za Osmanskim carstvom. S treće strane, srpsko stanovništvo doživljavalo je rat protiv Srbije kao napad na maticu, iskazujući otpor kroz simbole, pjesme i ilegalne akcije, zbog čega su mnogi pojedinci bili izloženi represiji i sudskom progonu. Iako su te mjere u javnosti pripisivane Sarkotiću, one su prvenstveno bile izraz sistemske politike habsburškog režima.

Gledajući budućnost Bosne i Hercegovine, Sarkotić se zalagao da se zemlja ujedini s Hrvatskom, Slavonijom i Dalmacijom unutar Monarhije. Kada je u septembru 1918. godine u Sarajevo doputovao bivši ugarski premijer István Tisza u misiju izviđanja raspoloženja, Sarkotić mu je jasno prenio stav da BiH mora ostati u okviru Habsburške države, spojena s hrvatskim zemljama, bilo u okviru treće državne jedinice ili kao autonomno područje, usprotivivši se tako peštanskim velikomađarskim pretencijama.

Nakon povratka bh. delegata iz Zagreba, u Sarajevu je 31. oktobra 1918. formiran Glavni odbor Narodnog vijeća SHS za BiH na čelu s Gligorijom Jeftanovićem te potpredsjednicima dr. Jozom Sunarićem i dr. Halid-begom Hrasnicom. Prvog novembra 1918. godine general Stjepan Sarkotić zvanično je predao upravu nad zemljom Glavnom odboru Narodnog vijeća, čime je simbolički okončana četrdesetogodišnja austrougarska vladavina.

Sarkotić je šestog novembra napustio Sarajevo i otputovao u Zagreb, gdje je po nalogu Svetozara Pribićevića nakratko uhićen, ali ubrzo pušten nakon intervencije iz Sarajeva. Emigrirao je u Beč, gdje je živio sve do smrti 16. oktobra 1939. godine.

Ključni datum u formiranju organa nove vlasti bio je treći novembar 1918. godine, kada je imenovana prva Narodna (Zemaljska) vlada za Bosnu i Hercegovinu. Vladu od 10 članova predvodio je Atanasije Šola kao predsjednik. Sastav su činili: Danilo Dimović (pravosuđe), dr. Mehmed Spaho (obrt, trgovina, pošta i brzojav), Vjekoslav Jelavić (zdravstvo), dr. Tugomir Alaupović (prosvjeta i bogoštovlje), Stevo Žakula (prehrana), Vaso Ristić (finansije) te Vasilj i Šćepan Grđić (organizacija narodnih vijeća i odbrana).

Istoimenog dana Nova vlada je uputila proglas kotarskim uredima naglašavajući obavezu očuvanja reda i mira uz apel za praštanje i poštivanje lične i imovinske sigurnosti. Međutim, na terenu je zavladao opći bezbjednosni vakuum, praćen teškim agrarnim nasiljem i progonima bošnjačkog stanovništva.

Zbog nemogućnosti kontrolisanja haosa, predstavnici Narodnog vijeća sastali su se čevrtog novembra u Višegradu s vojvodom Stepom Stepanovićem. Postignut je dogovor o ulasku Druge srpske armije, čije su prve jedinice već šestog  novembra 1918. godine ušle u Sarajevo.

Formiranjem Narodne vlade trećeg novembra napravljen je presudan korak u prenosu suvereniteta, čime je Bosna i Hercegovina unutar Države SHS, a od prvog decembra 1918. godine i u okviru Kraljevine SHS, zakoračila u novo historijsko poglavlje pod dominacijom srbijanske dinastije Karađorđević.