MBS je uložio mnogo u svoj odnos s Trumpom, ali nije konsultovan o detaljima prije pokretanja rata i podnio je visoke troškove tokom njegovih osam mjeseci. Ambiciozni razvojni planovi u okviru strategije Saudi Vision 2030 nazadovali su usljed smanjenih prihoda od energije i narušenog povjerenja investitora, dok su potencijalni dobici od pristupanja Abrahamovom sporazumu nestali kako su rasli reputacijski rizici normalizacije odnosa s Izraelom.

Rat u Iranu 2026. godine stavio je brojne svjetske lidere u teške dileme. Predsjednik Trump, koji je u predizbornoj kampanji obećavao nižu inflaciju i okončanje „vječnih ratova“, čini se da ne može okončati rat koji je izazvao nagli skok globalnih cijena energije i narušio njegove ciljeve u pogledu obuzdavanja inflacije.

Saveznici SAD-a pretrpjeli su znatnu ekonomsku štetu, ali oklijevaju da previše otvoreno naruše jedinstvo s Washingtonom iz straha od dugoročnih posljedica. Moskva i Peking nesumnjivo uživaju u prilici da skrenu pažnju globalne javnosti s ruske agresije na Ukrajinu, ali vjerovatno ne žele da se sukob odugovlači toliko dugo da ugrozi opstanak iranskog režima.

Kraljevina Saudijska Arabija (KSA) i njen vladajući prestolonasljednik, Mohammed bin Salman (MBS), našli su se u posebno teškoj dilemi.

MBS je uložio mnogo u svoj odnos s Trumpom, ali nije konsultovan o detaljima prije pokretanja rata i podnio je visoke troškove tokom njegovih osam mjeseci. Ambiciozni razvojni planovi u okviru strategije Saudi Vision 2030 nazadovali su usljed smanjenih prihoda od energije i narušenog povjerenja investitora, dok su potencijalni dobici od pristupanja Abrahamovom sporazumu nestali kako su rasli reputacijski rizici normalizacije odnosa s Izraelom.

Binarni izbor između Izraela ili Irana koji je rat nametnuo bio je lakši izbor za predsjednika UAE Mohammeda bin Zayeda (MBZ) i Emirate, ali MBS i saudijska elita zamislili su autonomniju vanjsku politiku nego što to taj binarni izbor dopušta.

Pred KSA i MBS-om nalaze se tri teške opcije, od kojih svaka nosi svoje troškove i koristi. Prva je udvostručiti uloge na zapadno svrstavanje i sigurnosnu integraciju — vršiti pritisak za veću pomoć od SAD-a, Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, Grčke, pa možda čak i Izraela, kako bi se odvratili i kaznili iranski ili hutski napadi.

Druga je jačanje veza s regionalnim saveznicima koji mogu pomoći u jačanju sopstvenih odbrambenih kapaciteta — kao što je predviđeno s Pakistanom i Turskom u Sporazumu iz Meke — kako bi se održala određena distanca od obje zaraćene strane.

Treća bi bila postizanje dogovora s Iranom i njegovim zaštitnicima u Pekingu i Moskvi radi prelaska sa snažnog prozapadnog stava na stratešku neutralnost, obgrlivši ne samo trgovačke veze s Kinom već i regionalni modus vivendi s Iranom, sličniji neutralnosti Omana nego otvorenom prozapadnom stavu UAE.

Lančane reakcije rata u Iranu odvijat će se godinama, ali sa sigurnošću se može tvrditi da će Kraljevina morati efikasno primijeniti jedan od ovih pristupa kako bi se zaštitila — ili možda kombinovati elemente sva tri.

Stari dogovor, novi uslovi

Može li se Kraljevina i dalje oslanjati na zapadne sigurnosne garancije? To je najstariji dogovor na Bliskom istoku: još od sastanka predsjednika Roosevelta i kralja Abdul-Aziza Al-Sauda u februaru 1945. godine, jedna strana garantovala je naftu, a druga zaštitu.

Američka prodaja oružja, prisustvo savjetnika i regionalno odvraćanje dugo su štitili KSA uprkos prilično ograničenim nacionalnim vojnim kapacitetima. Pa ipak, u proljeće 2026. godine zemlja je napadnuta desetinama puta iranskim dronovima i raketama, a u jesen ju je pogodio još razorniji talas napada Huta iz Jemena, koje podržava Iran.

Godine 1991. SAD su rasporedile pola miliona vojnika da odbrane KSA od napada, ali mnogo se toga promijenilo od tada. Američki predsjednici sve više izbjegavaju direktnu vojnu podršku Rijadu, iako je podrška protuzračnoj odbrani bila prilično robusna.

Trumpova administracija produbila je trend prema američkoj podršci koja je transakcijska i uslovljena. Kako su vojna tehnologija i regionalna multipolarnost povećali raspon prijetnji po Rijad, uveravanja Washingtona ostaju neophodna, ali nedovoljna za saudijsku sigurnost.

Izrael posjeduje relevantne kapacitete i razmatrao je pružanje direktnije podrške, ali bi prihvatanje takve pomoći donijelo komplikacije kako na unutrašnjem, tako i na vanjskopolitičkom planu. MBS vidi ulogu KSA kao regionalnog lidera, a ne sljedbenika, i malo je vjerovatno da će se u potpunosti svrstati uz kampanju SAD-a i Izraela protiv Irana kada su dostupne i druge opcije.

Lokalne opcije

Može li Kraljevina razviti više lokalnih partnerstava kako bi popunila praznine koje su ostavile zapadne garancije? Pakt iz Meke, potpisan prošlog augusta, predstavlja nastojanje saveznika SAD-a da urade upravo to — osiguraju međusobnu pomoć u naoružanju, raspoređivanju snaga i diplomatskoj koordinaciji koja se više ne može podrazumijevati od strane Washingtona. Mehanizam R4 dodaje Egipat zemljama Pakta iz Meke kao tim za upravljanje sukobima u regiji, popunjavajući još jednu prazninu.

Jedna od glavnih prepreka efikasnoj regionalnoj sigurnosnoj saradnji za KSA bilo je geopolitičko rivalstvo s UAE, koje se proteže duž luka od Jemena, preko Crvenog mora do Sudana i dolje do Roga Afrike.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu predstavio je kartu koja prikazuje Izrael i UAE kako predvode „Heksagonski savez“ na širem Bliskom istoku u konkurenciji ne samo s Iranom već i s „Dijamantskim sunitskim savezom“, što pokazuje koliko je regija daleko od kooperativne sigurnosne arhitekture.

Inicijative za ujedinjenje regije oko proizraelske/antiiranske arhitekture putem Abrahamovog sporazuma ili Saveza za protuzračnu odbranu Bliskog istoka neće funkcionisati bez KSA i ne mogu funkcionisati za KSA ako je cijena toga zanemarivanje saudijske zabrinutosti u vezi s palestinskim pitanjem i UAE, te žrtvovanje njenog prostora za manevrisanje i balansiranje u složenom geopolitičkom kontekstu.

Stoga lokalne opcije Rijada dolaze s vlastitim ograničenjima. Lokalni sigurnosni aranžmani pomažu u rješavanju nedostataka i nesigurnosti, ali okolnosti onemogućavaju sveobuhvatna regionalna rješenja.

Mračna strana

Postoji li scenario u kojem rat iz 2026. godine dovodi do fundamentalnog preusmjeravanja Kraljevine izvan američke orbite? Kina smatra da bi ga trebalo biti.

Prema viđenju Pekinga, rat je razotkrio nesrazmjer između ekonomske i vojne ranjivosti Rijada i stvarnosti regije kakva danas postoji. Prema toj logici, bolje je nastaviti s približavanjem Teheranu posredstvom Kine iz 2023. godine nego se u potpunosti svrstati protiv njega.

Ili, kako to navodi jedan propekinški medij: „Zajedničko rješavanje regionalnih sigurnosnih strahova, izvan Washingtonovog okvira blokovskog rivalstva, jedini je izvodljiv put ka konačnom osiguranju saudijskih granica.“

Istaknuta uloga Kine u oblikovanju ishoda trenutnog rata i prirode regionalnog sistema u budućnosti nosi rizike za Zapad i za sunitske države, a posebno za KSA.

Ako Saudijci — a možda i druge zaljevske države koje leže na tolikim svjetskim zalihama energije — počnu vjerovati da se ne mogu osloniti na zapadne ili lokalne kolektivne aranžmane te da moraju dati ustupke Kinezima i Irancima kako bi preživjeli, ulazimo u promijenjenu i veoma opasnu regionalnu paradigmu.

Kina i Iran, svako na svoj način, navikli su uspostavljati dugoročnu kontrolu nad državama na Bliskom istoku (a za Kinu i u Africi). Za Iran je to uglavnom bila upotreba posredničkih grupa koje razbijaju države sa sunitskom većinom. Za Kinu je to bila izgradnja ekonomske zavisnosti kroz predatorske investicione strategije.

Ipak, sve dok je Kina ekonomski značajan akter u regiji, a Iran zadržava vojnu moć zastrašivanja, bit će teško uvjeriti saudijske lidere ili saudijsku javnost da ne bi trebali uvažavati argumente Kine i Irana.

Multipolarna era

Bliski istok u 2026. godini, posebno posmatran iz Rijada, potvrđuje viđenje regionalnog i globalnog poretka kao „fragmentiranog, osporavanog, multipolarnog skupa aranžmana“ u kojem Zapad ne može diktirati ishode, ali i dalje ima znatne, pa čak i dominantne utjecaje. U takvom sistemu nema apsolutnih garancija niti čvrstih rješenja, već samo trajne borbe i potrebe za pragmatičnim odnosom sa svim akterima.

Dilemom KSA stoga će se vjerovatno prije upravljati nego što će se ona konačno riješiti. Upravljanje vjerovatno izgleda kao pristup „sve od navedenog“ u pogledu sigurnosti: tražiti veću zapadnu pomoć, postavljati temelje za sadržajniju regionalnu saradnju — posebno sa silama Pakta iz Meke / R4 — te izbjegavati uvlačenje u potpuno neprijateljske odnose s Teheranom i njegovim ključnim zastupnicima.

Ključ je u korištenju sva tri alata kako bi se smanjile ranjivosti razotkrivene ovogodišnjim napadima, dok je prećutni imperativ povećati cijenu za Hute i Iran za izvođenje tih napada.

KSA se ne suočava s erom odvraćanja, već s erom perpetualnog sukoba, s ratovima koji se povremeno pale i gase i traju godinama bez jasnog kraja. Kinezi su jednu stvar dobro pogodili: strogo blokovsko ponašanje teško da će proizvesti zadovoljavajuće rezultate u takvom okruženju.

Sa širom otvorenim očima u pogledu nedostataka prijatelja i rivala na svim stranama, Rijad će morati ići veoma opreznim putem kako bi se sklonio s mete na kojoj se trenutno nalazi.

Izvor: Turkiye Today