Pravnik i pisac Philippe Sands tvrdi da nije važna etiketa koju stavljamo na napade Hamasa ili napade Izraela, već odbrana univerzalnih pravnih principa i međunarodnog prava

Moje djetinjstvo bilo je sretno, bio sam voljeno dijete i imao sam sve što sam mogao poželjeti. Pa ipak, odrastao sam u svijetu tišine, u svijetu tema o kojima smo moj brat i ja imali tek mutnu predodžbu.

Bila je to porodična tišina, potekla iz prošlosti. Detalje sam saznao tek kasnije. […] Tajne naših najmilijih bile su krvave činjenice na koje me ne treba podsjećati. Naša je tišina bila njemačka tišina, rođena iz užasa koje su preživjeli moji baka i djed te moja majka. Kao posljedica toga, u kući nije bilo ničeg njemačkog. Ni mašine za suđe, ni muzike, ni auta, ni knjiga, niti bilo čega drugog. Dobro, baš ničeg, i ne sasvim: na ovaj ili onaj način, njemačka, zapravo austrijska, hrana provlačila se kroz pukotine. I danas imam slabost prema šnicli i štrudli.

S godinama se moje viđenje promijenilo. Na univerzitetu sam upoznao profesora njemačkog, zapravo Austrijanca, šarmantnog čovjeka koji uopšte nije bio čudovište, pa smo postali prijatelji. Kada sam počeo predavati, među mojim studentima bilo je impresivnih mladih Nijemaca. Ni oni nisu imali ništa čudovišno u sebi. O prošlosti smo razgovarali otvoreno i iskreno. (…)

Moj rad akademskog radnika i advokata, nas koji nosimo perike, zasniva se na nezavisnosti, integritetu i nepristrasnoj procjeni činjenica, bez obzira kamo nas one odvele. Advokatu nije lako biti pristrasan: zastupamo ljude koji nam se sviđaju ili ne sviđaju, čije vrijednosti dijelimo ili ih preziremo. (…) Međutim, to što sam advokat i akademik ne znači da nemam svoje mišljenje. Imam ga, i vratit ću se na njega.

Jedna je stvar vodila drugoj. Moj nezavisni duh učinio je da sve što je njemačko postane dio mog života. Mašina za suđe ovdje, auto ondje, nogometaš (…), zatim muzika, njemački ekspresionistički crteži i knjiga.

Neka su djela imala ogroman uticaj na mene, poput knjige Priča jednog Nijemca Sebastiana Haffnera; nedavno sam napisao predgovor za njeno ponovljeno englesko izdanje. U martu 1933. godine, dok je stažirao kao sudija na Visokom sudu pravde u Berlinu, Haffner je svjedočio rušenju zaštitnih barijera svoje zemlje, trenutnom kraju ustavnosti i zakonitosti, te uništenju generacije mladih službenika koje su satrle nacionalističke i lične ambicije, korupcija i kult ličnosti. Kako se pruski pravosudni sistem raspadao, tako su nestajala i prava pojedinaca i grupa. Tradicija vladavine prava „nestala je preko noći“. Zvuči li vam to poznato? (…)

Prolazile su godine. Pisao sam akademske radove i pred međunarodnim sudovima zastupao predmete vezane za životnu sredinu, granice, ratove i međunarodni kriminal.

Tada su me pozvali iz Lavova da održim predavanje o mojim slučajevima iz oblasti međunarodnog kriminala. Lavov je bio Lemberg, gdje je 1904. godine, u Austrougarskom carstvu, rođen Leon Buchholz. Godine 1914, pred ruskom invazijom, pobjegao je u Beč. Godine 1938. oduzeto mu je državljanstvo i protjeran je. Bio je to moj pariski i francuski djed. Otišao sam u Lavov, više da pronađem kuću u kojoj je rođen nego da održim predavanje. Bilo je to pitanje sjećanja i identiteta, otkrivanja ko je on bio i ko sam ja.

Pripremajući me za put, majka mi je predala dvije torbe pune uznemirujućih tajni drugih ljudi. Imao sam 50 godina i nikada ranije nisam vidio te izvode iz matične knjige rođenih, pasoše s utisnutim kukastim krstom, naloge za deportaciju i ostale dokumente koji su popunjavali praznine u našoj porodičnoj historiji.

Pronašao sam Leonovu kuću. Održao sam predavanje o porijeklu zločina protiv čovječnosti i genocida, plodovima nacionalsocijalizma, moglo bi se reći. Koliko god zvučalo nevjerovatno, saznao sam da korijeni ovih koncepata leže u Lavovu i u dvojici ljudi koji su tamo studirali.

Uprkos užasima koji su uslijedili, Hersch Lauterpacht i Rafael Lemkin nisu se uplašili niti su se sklupčali u uglu da plaču. Razvijali su ideje i pisali knjige: Lauterpacht o zločinima protiv čovječnosti i pojedinaca, a Lemkin o genocidu i grupama. U Nirnbergu su njihove ideje utjelovljene u međunarodnom pravu, kako sam ispričao u knjizi Istočno-zapadna ulica. (…)

Mir zahtijeva pravdu. Pravda zahtijeva norme. Norme zahtijevaju zakone. A zakoni se primjenjuju univerzalno, a ne selektivno. To je smisao vladavine prava.

Međutim, zakon ne funkcioniše u vakuumu. To sam dobro naučio. Pisci i književnost imaju važnu ulogu jer nas vode na mjesta na koja se advokati i sudije ne usuđuju kročiti. (…)

To je jedna od tema moje posljednje knjige, Ulica London 38, o Pinochetovom dobu. Tri decenije čileanski sudovi nisu se usuđivali baviti njegovim zločinima, pa su pisci morali prekinuti tišinu. Predvidio je to Pablo Neruda, a kasnije su o tome pripovijedali Bruce Chatwin, Pedro Lemebel i Roberto Bolaño.

I sada se to ponovo dešava, s nacionalizmima i populizmima koji rađaju rasizam, antisemitizam, islamofobiju i mnogo toga drugog. Krše se granice, napada se civilno stanovništvo, čine se zločini, a sila i nekažnjivost se oslobađaju s lanca.

Priroda je također žrtva napada, što je potvrdila i klimatska kriza ovog ljeta. Sljedećeg aprila objavit ću knjigu Peti zločin, poziv da se četiri postojeća međunarodna zločina dopune još jednim, kao mjerom zaštite nas ljudskih bića. Oni koji uništavaju prirodu moraju također odgovarati pred međunarodnom pravdom. Naziv koji mu je dat, inspirisan pisicima poput Rachel Carson i Christophera Stonea, jeste „ekocid“.

Sve zajednice imaju pravila, a međunarodna zajednica nije izuzetak. To se zove međunarodno pravo i postoji stoljećima. Većina pravila funkcionira dobro. Ona neće nestati, iako se neka od njih grubo krši.

Ovo je trenutak da ih odbranimo, a ne da šutimo; trenutak da se suočimo sa stvarnošću, zadržimo naša načela i gradimo na njima. Ovo je trenutak za otpor, a ne za očaj, jer je vladavina prava dugoročna strategija. To je lekcija Lauterpachta i Lemkina. Kada nas neprijatelj drži za grlo, kako je govorio Spencer Tracy u filmu Suđenje u Nirnbergu, to je upravo trenutak kada treba braniti principe.

A u te principe spada i pravni jezik.

Prije nekoliko godina učestvovao sam u fazi postupka pred Haagom koji je pokrenula Gambija, optužujući Mjanmar za djelo genocida nad zajednicom Rohinja. Nije mi se previše svidjelo ono što je moja protivnica, inače dobitnica Nobelove nagrade, tog dana rekla na sudu, ali jedna rečenica mi je ostala u sjećanju: „Moguće je da je međunarodno pravo naš jedini globalni sistem vrijednosti“, rekla je Aung San Suu Kyi sudijama.

Bila je u pravu. (…) Svijet bez pravila nema smisla. A ta se pravila ne primjenjuju samo na druge, na naše neprijatelje. Ona su univerzalna. Važe i za nas i za naše prijatelje.

Što me vraća u Njemačku, koja se kao nijedna druga zemlja suočila sa zločinima iz svoje prošlosti i koja me učinila ovakvim kakav jesam. Međutim, ona na sebi nosi teret ogromne odgovornosti, poput albatrosa koji je visio oko vrata starog mornara u nezaboravnoj pjesmi Samuela Taylora Coleridgea.

Napadi koje je Hamas izveo sedmog oktobra 2023. bili su užasni. Podsjetili su me na pogrome koji su podstakli Rafaela Lemkina da skuje termin „genocid“.

Tog dana osjećao sam se duboko potreseno, ali sam se i plašio onoga što će uslijediti. Nekoliko britanskih advokata jevrejskog porijekla, među kojima i bivši predsjednik Vrhovnog suda, okupilo se kako bi napisalo kolumnu za Financial Times.

U njoj smo insistirali na tri aspekta. Prvo: akcije Hamasa na teritoriji Izraela bile su flagrantno kršenje osnovnih normi međunarodnog prava. Drugo: Izrael je, kao i svaka druga država, imao pravo odgovoriti u samoodbrani. I treće: to pravo nije apsolutno i mora se ostvarivati u granicama međunarodnog prava.

Ostajem pri ovim tvrdnjama i žalim što su se naši strahovi obistinili.

Dana 7. oktobra počinjeni su međunarodni zločini na teritoriji Izraela, a potom su počinjeni na teritoriji Palestine, u Gazi i na Zapadnoj obali.

Postoji debata o tome kako kvalificirati te zločine. Lemkin bi vjerovatno oba klasificirao kao genocid, ali je njegova definicija postavljala niži prag od onog koji je kasnije usvojen u Konvenciji o genocidu iz 1948. godine. Međunarodni krivični sud je optužio lidere obje strane za ratne zločine i zločine protiv čovječnosti, ali ne, barem za sada, i za genocid.

Južna Afrika je podnijela tužbu Međunarodnom sudu pravde, drugom sudu sa sjedištem u Haagu. U njoj se navodi da je u Gazi počinjen genocid. Sljedećeg mjeseca Sud će izreći presudu u predmetu Gambija protiv Mjanmara. Tumačenje i primjena Konvencije iz 1948. koju bude dao Sud bit će nagovještaj hoće li Južna Afrika uspjeti ili doživjeti neuspjeh.

Kakve god bile odluke, rasprava o etiketama po mom je mišljenju beskorisno odvlačenje pažnje. Ne postoji hijerarhija međunarodnih zločina. Ubijanje kao ratni zločin ili kao zločin protiv čovječnosti nije ništa manje ozbiljno od genocida. Sve su to strašni zločini.

To su krivična djela za koja se mora tražiti odgovornost i koja moraju biti osuđena; a oni koji ih osuđuju, kako god ih nazivali, ne smiju biti ušutkani, isključeni ili kažnjeni samo zato što koriste slobodu govora. Pisci i novinari, pjevači i pjesnici, filmski stvaraoci i svi ostali moraju biti u mogućnosti da ispričaju svoje priče.

Ušutkivanje stvarnosti o zločinima je nepristojno. Ušutkivanje onih koji pokušavaju da ih osude je nepristojno.

Njemačka je osudila i reagovala na brojne užase: Jezide, Ujgure, Siriju, Iran, Mjanmar, Sudan.

Međutim, povodom Izraela, Gaze i Zapadne obale, njemačka tišina bila je zaglušujuća. A ograničenja debate su zabrinjavajuća. Još više nakon jasnog savjetodavnog mišljenja MSP-a iz 2024. godine o pravu Palestinaca na samoopredjeljenje. Od tada su Ujedinjeno Kraljevstvo, Kanada, Francuska, Španija i druge zemlje priznale palestinsku državu. Posljednjih dana uvele su i sankcije. Britanski ministar vanjskih poslova nazvao je postupanje na okupiranim teritorijama „etničkim čišćenjem“.

Njemačka zna šta je etničko čišćenje. Čemu onda ova tišina?

Književnost nam pomaže da razumijemo zašto može biti teško reći istinu. U knjizi Linija bjekstva pisao sam o sinu nacističkog guvernera koji priznaje učešće svog oca u masovnim ubistvima, ali nije u stanju nazvati ga zločincem. Nasuprot tome, guvernerova unuka pronašla je snagu da stvari nazove pravim imenom. To je hrabrost.

Razumijem da su identitet onoga ko govori i njegovo ponašanje u prošlosti relevantni. Također sam svjestan da su neki njemački lideri počeli oštrije kritikovati postupke Izraela. Dobro čine, iako je to još uvijek stidljivo i ograničeno. To nije antisemitizam. To nije biti „antiizraelski“ nastrojen. To je istina.

A stvarni, nerasijalizovani „državni interes“ za Njemačku, 80 godina nakon Nirnberga, moralo bi bez ikakve sumnje biti prekidanje tišine o međunarodnim zločinima, gdje god se oni dogodili i ko god da ih počini, pa i kada je riječ o prijateljima, a posebno kada je riječ o prijateljima. Tu spadaju i zločini koje može počiniti država stvorena da zaštiti ljude koji su pretrpjeli acts počinjene u ime njemačke države. Decenijama kasnije, i oni „izmiču svakom razumijevanju“.

Tišina, i tišina o zločinima, tema je mojih istupa u svojstvu advokata i mojih spisa. Knjige su oblik književnog aktivizma protiv tišine.

Tišina u porodici. Mojoj i tuđim, na strani žrtava i na strani agresora.

Tišina u zajednicama, uključujući političke i vjerske institucije.

Tišina u zemljama. Poput one u Ujedinjenom Kraljevstvu, zbog njegovog kolonijalnog naslijeđa, koje opisujem u svojoj knjizi Posljednja kolonija, o Čagosu i Mauricijusu, ili o konfliktu u Sjevernoj Irskoj. Ili one u Čileu, Ruandi, ili u Srbiji, koja je nedavno dozvolila da osuđeni ratni zločinac bude sahranjen uz vojne počasti.

Ovo je ono što znam: tišina nije put. Ni za porodicu, ni za zajednicu, ni za zemlju.

Tu se spajaju pravo i književnost, pričajući priče, otvarajući umove, govoreći istinu moćnicima, suprotstavljajući se predrasudama i dvostrukim standardima te izvlačeći na površinu pitanja koja neki žele sakriti.

Zato, u ovim teškim vremenima, ovdje u Njemačkoj i na drugim mjestima, kada provalija vreba, ne zaboravimo odakle dolazimo niti principe uspostavljene da rasvijetle užase.

Inspirišimo se Lauterpachtom, Lemkinom i Haffnerom kako bismo imali nadu.

Budimo svjesni da će tišina visiti nad nama poput tereta.

Saslušajmo pisce, pjesnike i kompozitore koji stvari nazivaju pravim imenom, iako nam to može biti neprijatno: romanopisce poput Beate Umubeyi Maire o genocidu u Ruandi, ili Adaniju Shibli o zločinu u Negevu; pisce poput Eve Menasse i Richarda Flanagana, koji se suočavaju s našim teškim odnosom prema istini; i filmske stvaraoce poput Luce Guadagnina, Yuvala Abrahama i Rachel Szor; te sve one koji koriste moć riječi, slika i pravila da zaštite autonomiju i prava pojedinaca i grupa.

I stoga…

Zaštitimo pisce i pravnike, kako bi živjeli slobodni od prijetnji, napada ili sankcija.

Ne „dozvolimo sebi da postanemo oni s kojima se borimo“, kako je svojevremeno upozorio George F. Kennan, i primjenjujmo pravila na sve, kako na prijatelje tako i na neprijatelje.

I tako, citirajući refren mog omiljenog kanadskog pjesnika Leonarda Cohena: „Ne trčimo više s gomilom bez zakona, ko god oni bili. / Pozovimo na odgovornost ubice na visokim položajima dok se naglas mole. / Zazvonimo zvonima koja još uvijek mogu zvoniti. / Ne zaboravimo da postoji pukotina, pukotina u svemu, i kroz nju ulazi svjetlost.“

Philippe Sands (London, 1960) je britansko-francuski pravnik i pisac. Stručnjak za ljudska prava i međunarodno pravo, njegova najnovija knjiga je Ulica London 38, istraga o slučaju Pinochet. Ovaj tekst je skraćena verzija govora povodom prihvatanja Nagrade za mir Njemačkog udruženja izdavača i knjižara, održanog 11. oktobra