Bankrotirani se kapitalizam nastoji spasiti pokretanjem niza ratova i održavanjem ekonomije rata. Zato je nova agresija na Iran pred vratima (ante portas!). Ona će donijeti sasvim novu dinamiku i to vrlo pogubnu po cjelokupan način života. Presjeći će se internetski kabeli u Hormuškom tjesnacu, što će zaustaviti financijske tokove, onemogućiti ljudima da dođu do svojih ušteđevina i raspolažu svojim računima, dovesti do teške nelikvidnosti gospodarstva, hiperinflacije, nestašica hrane i vode. Ukoliko se nastave uništavati energetska postrojenja, a cijena realne nafte dosegne ili prijeđe 200 dolara za barel, nastat će teška kriza s opskrbom strujom i vodom. Rezerve za termoelektrane su već sada katastrofalno niske. Civilizacija može potonuti u kaos

Kada je kartažanski vojskovođa Hanibal sa svojom vojskom preko Alpa započeo marširati prema jugu, Apeninskim poluotokom, u Rimu su se čuli krici – Hanibal je pred vratima. Dakle, sa svojim slonovima i konjicom ubrzo bi mogao umarširati i u Rim i zauvijek skršiti snove o dominaciji tadašnje republike nad mediteranskim bazenom. Krik je imao odjeka, pa su se rimske legije reorganizirale, inovirale borbenu taktiku protiv jedinica na slonovima, zaustavile napadača daleko od grada i nastavile ga potiskivati do konačnog poraza u Drugom punskom ratu.

Konačan poraz nije samo bio tek jedan izgubljen rat. Kartaga više nije bila sila, a ubrzo je i nestala s karte, dok je Rim učvrstio svoju prevlast na sjeveru Afrike, zahvaljujući generalu Scipionu Afričkom. Neke od njegovih bombi kojima je zasipao Kartagu nalaze se i danas. Hanibalov dolazak pred vrata Rima – ante portas – preokrenuo se u potpunu katastrofu, a ostala je zabilježena i izjava senatora Marka Porcija Katona kao najava prekomjerne odmazde – Ceterum censeo Carthaginem esse delendam. Uostalom, mislim da Kartagu treba razoriti. Rim je to i učinio.

Upozorenje šefa saudijske naftne industrije o posljedicama krize možda je dosad najozbiljniji krik kako je Hanibal pred vratima. Ovaj put u drugom ruhu, noseći avet propasti sebi, ali i svima drugima. Saudijski je dužnosnik pojasnio da ako cijene dobara koje ovise o plovidbi kroz tjesnace Hormuz (izvedeno od jednog pola staroiranskog dualističkog božanstva Ahura Mazde) i Bab el-Mandeb (ar. Vrata suza) nastave rasti, a energetska infrastruktura razarati, svijet će se suočiti s dramatičnom promjenom uvjeta života, od teških restrikcija električne energije i energije za grijanje/hlađenje, otkazivanja rada vodoopskrbe i odvodnje, pada digitalnih komunikacija, čak i onih osjetljivih poput bankarskih transakcija i međunarodnog plaćanja. Drugim riječima, rekli bismo, vratit će se dva stoljeća unazad – barem civilizacijski. Kulturno je ionako već davno potonuo.

Dva su procesa, kako smo već pisali, kristalno jasna i vidljiva. Teku paralelno i nepomirljivi su. Prvi se grčevito nastoji sačuvati u postojećim parametrima unilateralizma, dominacije dolara i svjetske financijske arhitekture nakon 1971., a drugi nastoji iznaći alternativu kroz multipolarnost i potpuno drukčiju financijsku arhitekturu. Prvi pokreće ratove, a drugi nastoji te ratove, uglavnom asimetričnim metodama, preokrenuti u pravcu željenih promjena. Pomalo je ovo i sukob iscrpljivanja i sprečavanja postizanja ciljeva. Prvi počiva na premisi iskorištavanja tuđih resursa, a drugi nastoji naći konsenzus kojim bi se to barem ograničilo.

Pregledom stanja u svakom od procesa mogu se izvući neki zaključci o prevladavajućim trendovima i pokušati, barem u skici, projicirati budućnost međunarodnih odnosa i, što je još važnije, sigurnosti.

Prvi proces obilježava nekoliko ekonomskih i financijskih trendova s nesagledivim posljedicama po stabilnost, sigurnost i ekonomsku održivost. Više nije tajna da sve više vlada, čak i najrazvijenijih država, povećava zaduženja, po najnovijim pokazateljima MMF-a, na razini zaduživanja iz 2020.–2021., odnosno pandemije Covida. Rastući troškovi zaduživanja i nagomilani dugovi mogli bi, eufemistički kaže MMF, staviti vlade u povećanu izloženost ekonomskim šokovima. Razvijene ekonomije se nalaze pred najvećim deficitima od 2021. jer se očekuje da će njihovo neto zaduživanje doseći 5,26% BDP-a do kraja godine, što odražava rastući pritisak na javne financije. Zanimljivo je da se dvije najveće (po BDP-u) ekonomije svijeta, SAD i Kina, suočavaju sa čak 8,5% BDP-a zaduživanja (SAD) i 8% (Kina), dok rastuća i vrlo utjecajna članica G20 i BRICS-a, Indija, ima izloženost od 7%.

Iako su najveće svjetske ekonomije svoj javni dug davno digle iznad 100% BDP-a, prvi put je globalni javni dug dosegao taj kritičan prag. On, naime, pokazuje kako i koliko države mogu otplaćivati svoje dugove u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju i koliko imaju financijske snage da se nose s ekonomskim krizama. Svojevremeno, a ne tako davno, EU je kao jedan od kriterija za pristupanje novih članica nametnula maksimalan javni dug od 60% BDP-a. Taj su kriterij prve počele rušiti „stare“ članice EU i zaduživanje je u međuvremenu eksplodiralo. Takozvana umjetna inteligencija, rastom burzovnih vrijednosti svojih dionica i najavama velikih ulaganja održava (umjetno, kako jedino i zna) projekciju globalnog rasta BDP-a od 3,1% u ovoj i 3,4% u narednoj godini.

No, kako primjećuje MMF, koristi od tog rasta su vrlo nejednoliko raspoređene jer je velik dio tog rasta koncentriran u nekoliko zemalja. MMF ovdje zastaje. Ali, slika je znatno složenija. Mediji javljaju da je počela globalna rasprodaja AI dionica. Je li apokaliptično upozorenje šefova AI kompanija na to utjecalo ili je riječ o novoj spekulaciji, vidjet će se. No, povjerenje u bankrotirani sustav propada.

Naime, postoje sumnje da se ovaj mjehur, prema procjenama Brookings instituta, može rasprsnuti jer su projicirana ulaganja u sektor procijenjena na 10,3 bilijuna dolara do 2032. Međutim, prihodi koji bi, za povrat investicije od 10 posto zarade, trebali generirati godišnje iznose od 3,7 bilijuna dolara, mogu biti značajno manji. I ne mogu pokriti ogromna kapitalna ulaganja, niti operativne troškove rada podatkovnih centara. Silna izgradnja AI infrastrukture veća je od stvarne potražnje, pa se uložena sredstva u kapitalnu imovinu ne vraćaju jer kapitalna imovina ne proizvodi učinak. Ti se gubici prelijevaju na sve uključene u proces – proizvođače čipova, softvera, a napokon na banke i kreditno tržište jer je dobar dio „investicija“ zapravo kredit koji uzimaju investitori kako bi ulagali u nešto profitabilnije od kamatne stope.

U SAD-u se nešto slično dogodilo 1973.–1974. kada su eksponencijalno rasla ulaganja u tadašnju „informatičku“ industriju – IBM i Xerox, na vjeri kako će njihovi prihodi stalno rasti. Na koncu su investitori/spekulanti izgubili između 60 i 90 posto svojih ulaganja.

Istovremeno, izvoz nafte iz Zaljeva se skoro prepolovio, cijene će ove zime letjeti u nebo, a inflacija divljati. Cijena nafte za buduću isporuku je oko 110 dolara/barelu (bila je 70 prije anglo-cionističke agresije na Iran), ali stvarna cijena nafte kojom se fizički trguje je znatno iznad 120. I to je realnost geopolitičkog trenutka. Prave alternative nema. Jedini odgovor izgubljene Trumpove administracije je dizanje embarga na izvoz i prodaju nafte Rusiji i… Iranu! I što sada, Rusija će izvoziti dizel (neki tvrde od barem 30 posto iranske nafte) SAD-u, a Ukrajina će gađati te brodove, kako najavljuje Zelenski. A cijena, unatoč Trumpovu sporazumu s ruskim diktatorom, raste!

Isto tako, očajna Trumpova administracija predlaže da se na američke račune položi dio od 260 milijardi dolara zamrznute ruske imovine, navodno, za pokretanje mirovnog procesa. Možeš misliti. EU je odbila ovaj prijedlog izišao iz glava Kushnera i Witkoffa, Trumpovih pregovarača/biznismena.

Rat protiv Irana na površinu je izbacio još jedan američki problem. Kako nakon krize iz 2008. nije došlo do reregulacije financijskih tržišta čije su bezumne spekulacije proizvele krizu koja je riješena trošenjem javnog novca na otplatu odabranih privatnih dugova, nove spekulacije su uzele maha, ponovo. Posljedica rasta tog mjehura jest da su prinosi na američke državne obveznice (Treasury bonds) u koje su ulagale arapske monarhije za inflatorne petrodolare koje su dobivale za svoju naftu i derivate narasli na 5,2 do 5,4%, na najvišu razinu od pretkrizne 2007.

No, niti to nije dovoljno. Tada je američki javni dug iznosio sedam bilijuna, a danas iznosi 40 bilijuna dolara. Kada prinosi rastu, to znači da se kamate na obveznice teže isplaćuju, a obveznice vrijede manje te pada popularnost ulaganja u američki dug. Gubi se povjerenje da će ta ekonomija biti u stanju otplaćivati svoje dugove. Aristotel je tvrdio da je glavna osobina dobrog i časnog čovjeka ako na vrijeme vraća dugove. Mogu li SAD vraćati svoje dugove? Ovi podaci znače da su za servisiranje svog duga SAD plaćale 23,7 milijardi dolara 2007., dok danas trebaju odvojiti do 1,2 bilijuna dolara. To nije samo nominalno pet puta više (treba uračunati i inflaciju od barem 20 posto), to je i 20 posto ukupnih poreznih prihoda i veće čak i od napuhanog obrambenog budžeta. Kada se ne uspije plaćati kamata na obveznice, tržište obveznica se urušava.

Desetljećima je američki dug smatran najsigurnijim u svijetu jer je čitav međunarodni monetarni sistem bio oslonjen na američki dolar, čak i nakon ukidanja konvertibilnosti dolara u zlato, prema Sporazumu iz Bretton Woodsa. Zahvaljujući dogovoru saudijskog kralja i američkog predsjednika, nafta se kupovala samo za dolar nakon 1971. i to je dalo polugu za nastavak povjerenja u dolar a njegova je stvarna vrijednost jako pala. Autokratska kraljevina je dobila američku vojnu moć kao zaštitu, prvenstveno od Irana, a dolar je ostao svjetskom rezervnom valutom koju su svi htjeli i morali posjedovati za međunarodna plaćanja, dok su krediti Svjetske banke i dalje ostali nominirani u dolarima.

Nakon toga, i dalje nitko nije mislio da SAD neće plaćati svoje dugove. To se očito promijenilo. Rat protiv Irana je temeljito izmijenio tu lažnu sliku. Naime, pokazao je kako je američka vojna moć kao okosnica američke globalne moći gotovo bezubi tigar. Naravno, zahvaljujući činjenici da su SAD uvijek mogle naštampati dovoljno dolara da te dugove „vrate“, održavajući iluziju o dolaru kao sigurnom utočištu, sistem se održavao sve dok vojna moć nije spektakularno demonstrirala svoju stvarnu nemoć u agresiji na Iran i pokušaju kontrole nad Hormuzom, pa čak i Bab el-Mandebom. Tiskanje novca bez pokrića u realnom ekonomskom sektoru značilo je samo jedno – inflaciju koja se više ne može kontrolirati. Taj kolaps dolara je naveo kreditore da se počnu povlačiti iz obveznica, odnosno rješavati se američkog duga.

Kako je potražnja (osim špekulantske) za tim dugom opala, američki ministar financija Scott Bessent je počeo otkupljivati vlastiti dug na sekundarnom tržištu kako bi „smirio investitore“. S navedenim u vezi je i razmatranje jednog od najbogatijih spekulanata današnjice, Warrena Buffetta. On je uveo vlastiti indikator sloma, odnosno tržišno mjerilo. Ono predstavlja odnos ukupne vrijednosti američkih dionica i veličine ekonomije. Buffett tvrdi da je vrijednost indikatora koja se približava 200 posto, koja dakle pokazuje da je ukupna vrijednost dionica 2 puta veća od realnog volumena ekonomije, igranje s vatrom. Trenutno taj indikator, ovisno o kretanjima na burzama, iznosi 234 do 237 posto! Dakle, vrijednost američkih dionica kojima se trguje na burzama je skoro 2,5 puta veća od bruto nacionalnog proizvoda SAD-a.

Takav je otprilike bio i 1999., prije tzv. dot-com sloma na burzi – uvoda u krizu iz 2008. Još je gori pokazatelj da otprilike jedna trećina svih dionica otpada na samo sedam kompanija iz tzv. IT sektora – Alphabet, Amazon, Apple, Meta, Microsoft, Nvidia i Tesla. Sve su one do grla involvirane i u AI boom, a kombinirana burzovna vrijednost kompanija koje se bave AI-jem porasla je za 27 bilijuna dolara od 2022., dakle za trećinu ukupne vrijednosti svih dionica. Najgore od svega što su u taj porast ulagali nedržavni američki mirovinski fondovi, posebno fond 401(k). Kada mjehur pukne…

Kako procjenjuje Bain & Co., tzv. AI industrija treba oko 2 bilijuna dolara godišnjeg prihoda do 2030. samo da plati izgradnju i puštanje u pogon podatkovnih centara i obrade na koje se ugovorno obvezala. Trenutno su prihodi znatno manji od ove projekcije. To samo znači kako će se balon ulaganja rasprsnuti, s teškim posljedicama.

S druge strane nalazi se pokušaj alternative. Nedavno održan Samit pod nazivom Izgradnja za otpornost, inovacije, suradnju i održivost organizacije BRICS, u svom završnom dokumentu koji je podijeljen s javnošću, između ostaloga je naglasio nekoliko važnih prioriteta i dogovora. Prvo što u ovom kontekstu treba izdvojiti jest posvećenost zajedničkom radu za održavanje nesmetanih tokova globalne trgovine, opskrbnih lanaca i energije u skladu s primjenjivim međunarodnim pravom, što je važno u atmosferi borbe za sfere utjecaja, kršenja međunarodnog prava od SAD-a i Rusije, ali i drugih aktera.

Drugo, postignuta je suglasnost oko ravnopravnijeg sudjelovanja zemalja u razvoju i tzv. tržišta u nastajanju u segmentima globalne industrije i proizvodnje s većom dodanom vrijednošću. Ovo je koncept koji, ukoliko se ostvari, mijenja nametnutu međunarodnu podjelu rada koju diktiraju zapadni financijski centri. Treće je čvrsto odbacivanje unilateralnih, kaznenih, diskriminatornih i protekcionističkih mjera, uključivo i Mehanizma prilagodbe ugljičnih granica koje je nametnula EU, a kojim se domaći standardi nameću drugim državama i time predstavljaju skrivene carine, čime krše i pravila Svjetske trgovinske organizacije.

Zemlje sudionice su se složile i oko uspostave niza novih tijela koja zaobilaze dominantno zapadne istraživačke institucije, uključivši urbanističke, klimatske, energetske, prometne, znanstvene i infrastrukturne, kojima se također kriju skriveni nameti zemljama u razvoju, odnosno kako se nazivaju, Globalnom jugu.

No, krucijalan iskorak ipak nije učinjen. Blok se na koncu nije sporazumio oko BRICS-ovog Prekograničnog mehanizma plaćanja koji je trebao na multilateralnoj bazi uspostaviti održivu alternativu SWIFT-u, pod dominacijom dolara. Dogovoren je jedino nastavak rasprave, uz naglasak na nacionalne prioritete članica. Ovaj ključan mehanizam za prijeko potrebnu dedolarizaciju globalne trgovine koji dugo zagovara Rusija je, navodno, minirala Indija koja preferira bilateralne aranžmane, poput kineskog CBDC-a. Međutim, i bilateralni aranžmani pokazuju koliki je otpor prema dolariziranom i sa sankcijama povezanim SWIFT sistemom.

Gledajući sve nasilnije proteste diljem Europe, može se reći da se kolonijalizam vratio kući. Kako je Hanibal došao pred Rim, nakon čega je izgubio rat i njegova je država nestala, tako je europski i američki kolonijalizam došao prvo u tuđa dvorišta i opljačkao sve što se moglo, i još može, tako je sada prisiljen vratiti se kući, u svoje dvorište i tamo sakupljati mrvice. Kada kolonijalne i neokolonijalne sile više nisu mogle ili nemaju što izvući od resursa svojih kolonija, ili su naprosto fizički istjerane iz nekih zemalja (Sahel), kolonijalizam kao sistem vraćaju kući – u formi modernog feudalizma protiv kojeg se sada osiromašeni građani tako nasilno bune u Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Italiji i Albaniji. U demokratskim europskim državama vojska izlazi na ulice da se obračuna sa svojim građanima. Čekaj, zar to nije iranska metoda…

Anglo-cionističko obavještajno djelovanje u Južnoj Americi nailazi na rastući otpor. Prijevara s Javierom Mileijem u Argentini suočava se s protestima koji su započeli u Buenos Airesu, dok se smanjuju šanse Trumpovog favorita Bolsonara mlađeg na predsjedničkim izborima u Brazilu, gdje su u tijeku slične demonstracije. I to je tek početak. Kolonijalizam se vratio kući, njegovi se lokalni, domaći izvršitelji ostavljaju na cjedilu, dok on ždere vlastite resurse i supstancu. Mladi ljudi nemaju perspektivu u atmosferi sve veće inflacije, rasta troškova života i smanjenja financiranja javnih usluga i nemogućnosti priuštivog stanovanja.

Ovaj je sistem gotov, ali njegovi proponenti nemaju snage to priznati. Odgađaju susret s neminovnim, pa makar to značilo suspenziju osnovnih ljudskih i građanskih prava i sve više ratova. Na to su se spremali dok su građanstvo zabavljali izmišljenim setom LGBTIQ+ i ostalih prava koja ne spadaju u Platonov prirodni, odnosno univerzalni zakon. Međutim, nemogućnost postizanja suglasnosti oko financijskog mehanizma izvan SWIFT-a pokazuje dvije stvari: neokolonijalni mentalitet mnogih država koji ih koči u slobodnom razmišljanju i korištenju suvereniteta te stvarnu, nadasve financijsku ovisnost o nekadašnjim metropolama ili novim centrima moći, poput Kine.

Isto tako, licemjerje se vratilo kući. Kada su se među iranske demonstrante infiltrirali naoružani nasilnici koji su počeli pucati po snagama reda, paliti javne objekte i pljačkati, na što su snage reda reagirale suzbijanjem i uhićenjima, vlasti istih ovih država prozivale su Iran zbog nedostatka demokracije, kršenja ljudskih prava i pozivale na podršku općem ustanku, što je bio uvod u kasniju prvu anglo-cionističku agresiju na Iran iz 2025. Europski lideri troše stotine milijardi na naoružanje za rat s Rusijom, dok njihovi narodi žive sve lošije, a kada se pobune, demokratski lideri na njih šalju vojsku. Drže lekcije o ljudskim pravima, a naoružavaju genocidan cionistički režim…

Bankrotirani se kapitalizam nastoji spasiti pokretanjem niza ratova i održavanjem ekonomije rata. Zato je nova agresija na Iran pred vratima (ante portas!). Ona će donijeti sasvim novu dinamiku i to vrlo pogubnu po cjelokupan način života. Presjeći će se internetski kabeli u Hormuškom tjesnacu, što će zaustaviti financijske tokove, onemogućiti ljudima da dođu do svojih ušteđevina i raspolažu svojim računima, dovesti do teške nelikvidnosti gospodarstva, hiperinflacije, nestašica hrane i vode. Ukoliko se nastave uništavati energetska postrojenja, a cijena realne nafte dosegne ili prijeđe 200 dolara za barel, nastat će teška kriza s opskrbom strujom i vodom. Rezerve za termoelektrane su već sada katastrofalno niske. Civilizacija može potonuti u kaos.

Ne podsjeća li to malo na sudbinu Kartage koja je nešto umislila, pa završila nestankom? Pitanje je samo tko je na Zapadu današnji Hanibal.