Dok su se evropski novinari i ratni izvjestitelji utrkivali ko će poslati krvoločnije ilustracije uličnih borbi, a bečki satirični listovi objavljivali karikature koje su ponižavale lokalno stanovništvo, jedan hrvatski slikar odlučio je zabilježiti sasvim drugačiji kadar. Njegovo ime bilo je Ferdinand (Ferdo) Quiquerez

Ljetno jutro 29. jula 1878. godine, tačno u 5:30 sati, trajno je izmijenilo tok historije na Balkanu. Prebacivanjem prvih trupa austrougarske vojske iz Slavonskog u Bosanski Brod započela je vojna akcija kojom je Habsburška Monarhija, na osnovu odluka Berlinskog kongresa, preuzela civilnu i vojnu upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Iako je Osmansko Carstvo formalno zadržalo suverenitet sve do aneksije 1908. godine, na terenu je započela era dubokih političkih, društvenih i kulturnih transformacija.

Dok su se evropski novinari i ratni izvjestitelji utrkivali ko će poslati krvoločnije ilustracije uličnih borbi, a bečki satirični listovi objavljivali karikature koje su ponižavale lokalno stanovništvo, jedan hrvatski slikar odlučio je zabilježiti sasvim drugačiji kadar. Njegovo ime bilo je Ferdinand (Ferdo) Quiquerez (Kikerec).

Njegovo djelo „Prijelaz Save kod Broda“, sačuvano kroz skice i rijetku oleografiju, predstavlja jedinstvenu vizuelnu metaforu austrougarske okupacije. Umjesto puščane paljbe, dima i sablji, Quiquerez je naslikao susret civilizacija, susret u kojem se prepliću podaništvo, nada, orijentalistički stereotip, ali i zaboravljena vizija kompromisa i suživota triju bosanskih konfesija.

Nakon što je 1875. godine u Hercegovini buknuo ustanak koji se brzo proširio čitavim poluostrvom, evropska javnost bila je zapljusnuta vijestima o stradanjima kršćanskog stanovništva pod osmanskom vlasti. Slike Czech slikara Jaroslava Čermaka ili radovi mladog Vlahe Bukovca prikazivali su zgarišta, izbjeglice i okrutnost osmanskih bašibozuka.

Nakon što su velike sile u Berlinu dale “zeleno svjetlo” Beču da “pacificira i uredi” Bosnu, austrougarska propaganda pokrenula je snažnu mašineriju. Okupaciju se moralo opravdati pred vlastitim građanima, ali i pred ostatkom Evrope. U bečkim časopisima poput Neue Illustrirte Zeitung ili Der Floh, Bosna je prikazivana kao zaostala, ruševna zemlja kojom vladaju vjerski fanatizam i beznadno siromaštvo.

Carističke karikature išle su tako daleko da su austrougarske vojnike prikazivale kao dobroćudne civilizatore koji bosanskoj djeci peru kosu, sapunom tjeraju buhe iz domova i donose red u “orijentalni haos”. S druge strane, ustanici, mahom domaći muslimani, ali i dio pravoslavaca koji su pružili žestok oružani otpor, opisivani su kao krvoločni, raščupani i opasni divljaci.

U takvom propagandnom okruženju, ulazak generala Josipa Filipovića u Bosnu očekivao se kao oružani trijumf nad “nevjernicima”. No, ono što se dogodilo na obali Save u popodnevnim satima tog prvog dana okupacije sugeriralo je i jednu drugu, mirnodopsku dimenziju.

Dugo se u historiji umjetnosti smatralo da je Quiquerezova kompozicija „Prijelaz Save kod Broda“ bila plod čiste slikarske mašte, idealizirana politička konstrukcija naručena za potrebe državne propagande. Međutim, izvještaji dopisnika zagrebačkih Narodnih novina iz tog vremena potvrđuju da se opisani susret zaista odigrao. Nakon što su prve trupe prešle Savu i razoružale osmansku posadu u Bosanskom Brodu, u popodnevnim satima preko pontonskog mosta prešao je i sam zapovjednik okupacijskih snaga, general pješadije, barun Josip Filipović.

Dopisnik sa lica mjesta bilježi: “Kazivahu mi da se kupe ‘pod topolom’ Brodjani svih vjeroizpovjestih da dočekaju glavnoga zapovjednika baruna Filipovića, koji će medju njih doći, da š njima prosbori… Kad je glavni zapovjednik Savu prešao, zasvira se carevka… Kod topole susretne prve brodske Turke Huseina, Zaima hodžu i mnoge druge, koji mu se samo naklone i on jim ruku pruži. Pošao koji korak dalje, susretne protu i fratra brodskoga…”

Zabilježeno je da su i fratar (fra Tomo Oršolić) i pravoslavni prota održali pozdravne govore, preporučujući svoj narod zaštiti austrijskog cara. General Filipović im je odgovorio pozivom na slogu, naglasivši da je vrijeme vjerskih kavgama završeno i da će pred zakonom novi režim garantovati potpunu ravnopravnost za sve, i za katolike, i za pravoslavne, i za muslimane.

Quiquerez, koji se kao ratni slikar i izvjestitelj na samom početku operacija pridružio generalštabu zajedno s francuskim književnikom Victorom Tissotom, bio je lični svjedok ovih događaja. Upravo ta želja za empirijskom tačnošću, karakteristična za pozitivističko historijsko slikarstvo 19. stoljeća (poput Géricaulta ili Delacroixa), nagnala ga je da skicira događaj na samom terenu.

Ferdo Quiquerez razvio je kompoziciju u nekoliko faza. Sačuvana bilježnica u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu otkriva dvije skice olovkom koje se u detaljima razlikuju od konačne oleografije štampane početkom 1879. godine u zagrebačkoj radionici Eugena Ferdinanda Bothea.

Na oleografiji, glavno mjesto kompozicije (na liniji zlatnog reza s lijeve strane) zauzima markantni lik generala Josipa Filipovića. Obučen u svečanu uniformu, on desnom rukom pokazuje prema carskom stijegu s dvoglavim orlom koji je simbolično prenesen iz brodske tvrđave i usidren na bosansku obalu. Pored njega stoje visoki oficiri generalštaba, Tegetthoff, Mecséry i Scotti.

Središnji i desni dio slike ispunjavaju stanovnici Bosanskog Broda, jasnim vizuelnim kodovima podijeljeni u tri etnokonfesionalne grupe. Muslimanska delegacija nalazi se u samom prvom planu, neposredno ispred generala. Prvi među njima, stariji čovjek s turbanom, kleči na koljenima pognute glave, dodirujući dlanovima zemlju u znak potpune pokornosti. Iza njega stoje hodže i lokalni begovi u raskošnim, crvenim narodnim nošnjama, sa skrštenim rukama na prsima. Quiquerez ih prikazuje kao dostojanstvene, ali poražene podanike koji se predaju u milost novom vladaru.

Katolička delegacija, predvođena franjevcem, nalazi se uz samu zastavu i generala. Mlada djevojka u narodnoj nošnji pruža generalu tradicionalni dar dobrodošlice, kruh i so. Pravoslavna delegacija smještena je u pozadini, ispred drvene zgrade osmanske carinarnice. Na čelu grupe je pravoslavni sveštenik (“prota” ili “pop”) s krstom u ruci, dok djevojčica i dječak drže bukete poljskog cvijeća.

Iza pravoslavaca, Quiquerez smješta postrojene vojnike 53. pješadijske pukovnije nadvojvode Leopolda, jedinice čije je sjedište bilo u Zagrebu. Ovaj detalj nije bio slučajan. Slikar je time želio istaknuti ulogu hrvatskih vojnika u “oslobađanju” i stabilizaciji Bosne, dajući slici suptilnu nacionalnu notu.

Osim likova, Quiquerez pažljivo gradi i scenski ambijent koji nosi snažnu ideološku poruku. Na desnoj strani slike nalazi se zgrada osmanske carinarnice u Bosanskom Brodu. Naslikana je kao klimava, zapuštena brvnara od drveta i blata, sa oštećenim krovom od slame. Ona funkcionira kao vizuelni dokaz “ekonomskog i društvenog rasula” koje je ostalo iza stoljetne osmanske uprave.

U kontrastu s tom ruševnošću stoje ispeglane, stroge i geometrijski pravilne uniforme austrougarskih oficira. Poruka je jasna: Beč ne dolazi samo kao vojna sila, već kao nositelj reda, arhitekture, prava i zapadne civilizacije.

Zanimljiv je i tretman zastava. Veliki žuti carski stijeg s habsburškim dvoglavim orlom dominira lijevom stranom i natkriljuje čitavu scenu. S druge strane, osmanska crvena zastava sa polumjesecom naslikana je znatno manja, usamljena na jarbolu u dalekoj pozadini. Ona simbolizira zalazak jedne ere. Međutim, njeno prisustvo podsjeća i na pravnu činjenicu usaglašenu na Berlinskom kongresu, da Bosna i Hercegovina, uprkos okupaciji, formalno i dalje ostaje pod suverenitetom sultana.

Još jedan važan socijalni detalj jeste odsustvo muslimanskih žena na slici. Dok su među katolicima i pravoslavcima naslikane žene i djeca u svečanim nošnjama, muslimansku grupu čine isključivo muškarci. Quiquerez time podvuče onovremenu zapadnjačku percepciju o strogoj zatvorenosti i podređenom položaju žene u islamskom društvu tog doba.

Upoređujući Quiquerezov rad sa savremenom austrijskom i njemačkom štampom, uočava se drastična razlika u tonu. Dok su bečki listovi otvoreno rasistički ismijavali Bosance, prikazujući ih kao neoprane, dlakave i krvoločne “divljake”, Quiquerez prema lokalnom stanovništvu gaji očiglednu simpatiju. Ferdo Quiquerez nije bio običan carski slikar. Tokom 1875. i 1876. godine boravio je u Crnoj Gori, gdje je izbliza proučavao narodne običaje, nošnje i mentalitet ljudi s granice. Bio je duboko prožet idejama biskupa Josipa Jurja Strossmayera o kulturno-prosvjetnom povezivanju južnoslavenskih naroda (“idealno jugoslavenstvo”).

Za Quiquereza, bosanski muslimani nisu bili “azijatska neman”, već ljudi “iste krvi” koji su spletom historijskih okolnosti primili drugu vjeru. Njegov prikaz begova koji se klanjaju Filipoviću ne nosi elemente mržnje ili ruganja, već tragičnu patetiku poraženog naroda koji traži pravdu. U zagrebačkom listu Vienac iz tog doba moglo se pročitati razmišljanje hrvatskog vojnika o bosanskim muslimanima koje u potpunosti oslikava Quiquerezov stav: “I ti bijahu moje krvi ljudi.”

Slikar je Bosance donekle egzotizirao i tipizirao, ali ih nije dehumanizirao. Njegova slika poziva na oproštaj, slogu i zajedničku budućnost pod okriljem moderne države.

Izdavanje ove oleografije početkom 1879. godine imalo je i vrlo praktičnu, komercijalno-propagandnu pozadinu. Zagrepčanin Eugen Ferdinand Bothe, vlasnik trgovine umjetninama, prepoznao je trenutak. Računao je na veliku potražnju među oficirima, vojno-krajiškom elitom, ali i građanskim porodicama čiji su sinovi učestvovali u bosanskom pohodu.

Oleografija se prodavala po tada visokoj cijeni od 15 forinti, u pozlaćenom neobaroknom okviru. Kako bi napravio najbolju moguću reklamu, Bothe je jedan primjerak u aprilu 1879. godine poslao u Prag, gdje je general Filipović nakon rata preuzeo komandu. Pismo koje je general vratio vlasniku trgovine svjedoči da je Filipović “u potpunosti odobrio kako ideju slike, tako i način na koji je izvedena”.

Međutim, uprkos početnom entuzijazmu i visokom pokroviteljstvu, Quiquerezov „Prijelaz Save kod Broda“ nikada nije postao narodni hit poput njegovih kasnijih historijskih kompozicija (Dolazak Hrvata, Krunisanje kralja Zvonimira, Smrt Petra Zrinjskog i Frana Krste Frankopana ili Kosovka djevojka).

Okupacija Bosne i Hercegovine, iako slavljena u službenim vojnim krugovima, brzo je izgubila politički sjaj u očima hrvatske i šire južnoslavenske javnosti. Nade da će Beč pripojiti Bosnu Hrvatskoj pokazale su se kao čista iluzija. S druge strane, političke stranke poput Starčevićevih pravaša oštro su osuđivale okupaciju, smatrajući je novim porobljavanjem naroda. Srpsko stanovništvo u Monarhiji također je sa ogorčenjem gledalo na habsburško zauzimanje Bosne.

Prvobitna uljana slika na osnovu koje je napravljena litografska ploča s vremenom je potpuno izgubljena. Do danas su sačuvana samo dva primjerka ove oleografije, jednog se čuva u Hrvatskom povijesnom muzeju u Zagrebu, dok se drugi nalazi u privatnoj zbirci prof. dr. Dragana Damjanovića.

Interesantno je napraviti usporedbu između Quiquerezove slike i jednog drugog velikog umjetničkog projekta nastalog u isto vrijeme. Godine 1880. njemački slikar Alexander Maximilian Seitz završava monumentalnu fresku Prijestolje svetog Petra u glavnoj apsidi katedrale u Đakovu, rađenu pod direktnim diktatom biskupa Josipa Jurja Strossmayera. Na toj fresci, među svecima i narodima, anđeo privodi “Bošnjaka Muhamedanca sa sinom” i “Bosanku pravoslavku s djecom” k papinskom prijestolju.

Dok Quiquerez nudi političko-državno rješenje bosanskog pitanja (pokornost caru i civilizacijski napredak uz očuvanje vjerske ravnopravnosti), Strossmayer preko Seitza nudi duhovno-vjersko rješenje (ujedinjenje južnih Slavena pod okriljem Rimske crkve). Obje vizije, međutim, polaze od iste pretpostavke, da je osmanska Bosna “orijentalni Drugi” kojeg evropski Zapad treba odgojiti, civilizirati i spasiti.

Priča o Quiquerezovoj slici nije samo priča o jednoj zaboravljenoj oleografiji iz 1879. godine. To je priča o trenutku u kojem je Bosna i Hercegovina preko noći postala ono što historičari danas nazivaju “domestificirani Orijent” Habsburške Monarhije.

Samo deset godina nakon što je general Filipović prešao pontonski most, u Bosanski Brod kročit će po prvi put i sam car Franjo Josip I. Zemlja je u međuvremenu izgradiila pruge, ceste, škole, fabrike i moderne upravne zgrade. Bosanski Brod postao je i ostao glavna kapija kroz koju je evropski utjecaj ulazio u Bosnu i kroz koju je Bosna izlazila u Evropu.

Quiquerezova slika ostaje rijedak, dragocjen i neobično human vizuelni dokument. U vremenu kada su ratnički bubnjevi pozivali na istrebljenje i mržnju, ovaj slikar je ispod jedne brodske topole vidio i naslikao nešto drugo: priliku da se nakon stoljeća sukoba rukuju hodža, fratar, prota i carski general.

(Tekst nastao na osnovu naučnog rada Dragana Damjanovića pod naslovom: “Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine gledana očima hrvatskog slikara: Prijelaz Save kod Broda Ferdinanda Quiquereza.”)