Naime, jučer je u zagrebačkoj Kinoteci održana premijera filma “Štriguni”, drugog dugometražnog Tardozzijeva filma, koji istarsku legendu o štrigunima, besmrtnim mitskim bićima koja noću kradu djecu, spaja s mogućnošću produljenja života.

Hrvatski horor. Sama ova sintagma zvuči pomalo čudno jer horor se kao filmska vrsta rijetko pojavljuje u hrvatskoj kinematografiji. Kao neke od primjera domaćih hororaca mogli bismo navesti “San doktora Mišića” Branka Pleše (1973.), “Leptiricu” Đorđa Kadijevića (1973.), “Kičmu” Vlatka Gilića (1975.) i “Izbavitelja” Krste Papića (1976.), no već neko vrijeme na filmskim se platnima nije pojavio novi uradak ove vrste, cjelovečernji film koji bi nam utjerao strah u kosti i stvorio nam probleme sa spavanjem. Redatelj Aldo Tardozzi u 2026. godini odlučio je to promijeniti.

Naime, jučer je u zagrebačkoj Kinoteci održana premijera filma “Štriguni”, drugog dugometražnog Tardozzijeva filma, koji istarsku legendu o štrigunima, besmrtnim mitskim bićima koja noću kradu djecu, spaja s mogućnošću produljenja života. “Jako sam sretan što ćemo publici napokon prikazati ovaj uzbudljiv film na kojem smo dugo radili. Nadam se da će se prepoznati entuzijazam koji smo uložili u ovu nesvakidašnju avanturu o čudesnim bićima, narodnim legendama i borbi dobra sa zlom. Ljubitelji žanrovskog filma dobit će priliku vidjeti ‘domaća’ čudovišta koja su napravili vrhunski europski profesionalci na polju praktičnih i vizualnih specijalnih efekata te inspirativne izvedbe međunarodne glumačke ekipe”, rekao je Tardozzi, koji je u “Štrigunima” okupio sjajnu glumačku ekipu.

U ovom čistokrvnom hororu, koji u kina stiže 22. listopada, glume Rade Šerbedžija, Tihana Lazović, Jadranka Đokić, Ozren Grabarić, Reinout Bussemaker, Lucija Rukavina, Jelena Lopatić, Antonio Scarpa te dječak glumac Relja Borović, kojemu je ovo prva uloga na filmu, a cijelu postavu predvodi bosanskohercegovački glumac Kemal Rizvanović, koji utjelovljuje Borisa Grabara, znatiželjnog doktora koji postaje opsjednut legendom o štrigunima, ali i pronalaskom formule za dugovječniji život.

Povodom premijere Večernji je razgovarao upravo s Rizvanovićem, koji je otkrio kako je teklo snimanje filma s regionalnim glumačkim zvijezdama te što je sve saznao o istarskim legendama, a dotaknuli su se i hrvatske te bosanskohercegovačke glumačke scene, njegovih nadolazećih projekata te hobija kojima se bavi izvan glume – košarke i kuhanja.

Prvi vampir u Evropi

“Nažalost, nisam se susreo s ovom legendom prije snimanja filma, pa sam, kada sam saznao ime projekta, odmah pitao što to znači. Ono što mi je tada redatelj Aldo Tardozzi otkrio još me više zainteresiralo za samu temu jer je zaista lijepo čuti da imamo takve legende u našoj povijesti. Prvi put sam čuo i za čovjeka po imenu Jure Grando, koji je prvi dokumentirani vampir u Europi, i sve je to, naravno, bilo jako uzbudljivo za mene već na samom početku”, kazao je Rizvanović.

Kaže da su mu Jure Grando i kršnjaci postali opsesija. Kršnjaci su prema legendi dobri, dok su štriguni zli, i to je u njemu, dodaje, odmah pokrenulo maštanje.

“Pokušao sam zamisliti djecu koja slušaju te priče, koje su im vjerojatno pričali stariji, i kako se vjerojatno zauzimaju za kršnjake te se potajno nadaju njihovoj pobjedi. I sam sam jedva čekao da vidim kršnjaka na setu. Terminologija i unutarnja pravila tog svijeta na samom početku stvorili su mi neku vrstu blagog pritiska. Htio sam se što više spojiti s terminima, načinima rada, s konceptima i formulama koje bih kao lik trebao znati u svako doba dana. Istraživao sam jastoge i njihovu sposobnost obnove stanica, koja se pokazala interesantnom tako da nije bilo nezanimljivo. Također, razmišljao sam o situacijama u kojima sam za nešto znao da je pogrešno ili zlo, a nisam napravio ništa da to spriječim. Zbijali smo šale na Borisov račun jer je on lik koji stalno nešto pita, gotovo u svakoj sceni ima neko pitanje. Mislim da nije takav da prerano donosi zaključke, iako sumnje kod njega uvijek postoje za nešto što nije sam dokazao. Ipak, ima i nekog šarma u toj njegovoj radoznalosti, koja na kraju i gledatelju posluži da dobije više informacija o samom svijetu filma. Mislim da bi nam dobro došlo tih dvjesto godina, samo da možemo živjeti malo mirnije i malo sporije, da nam se taj strah od smrti barem malo razvodni pa da živimo polako. S druge strane, za besmrtnost već nisam siguran. Ona na neki način već postoji, ali bi nju trebalo ostaviti da funkcionira kao i dosad – rezervirana je samo za ljude koji su dali neki velik doprinos društvu. Vrlo spretno i kreativno se to iskombiniralo. Trebalo je naći način i odgovarajuću priču gdje bi taj folklor imao svoje logično mjesto i razlog postojanja. Mislim da je Aldo po tom pitanju uradio odličan posao, u smislu da je suptilno spojio ta dva svijeta i napisao vrlo uzbudljiv tekst. Također smatram da će ova priča poslužiti i da se legendi o štrigunima produži vijek i nadam se da će doći do što više mlađih ljudi”, ispričao je Rizvanović.

S obzirom na to da se horor uveliko oslanja na atmosferu, neizvjesnost i ono što gledatelj ne vidi, Rizvanović je mišljenja da je upravo to ono s čim mi ovdje nemamo mnogo iskustva.

“Kada pogledamo sve one ‘behind the scenes’ serija kao što je, primjerice, ‘Igra prijestolja’, uvijek se pitamo kako to rade i kako uopće mogu na taj način stvarati. Vjerojatno je potrebno mnogo više mašte kada je svuda oko vas samo zeleno platno. Mi smo, doduše, na našem filmu imali sjajne dizajnere maski, koje su vrlo uvjerljive, tako da nije bilo toliko zahtjevno. Osim toga, Tamara Obrovac napravila je sjajan posao što se muzike tiče. Ništa ne može bolje stvoriti atmosferu nego muzika, i to ovdje odlično funkcionira”, kaže Rizvanović.

Govoreći o svome pozivu, kazao je da su ga glumi najviše privukli ljudi koji je stvaraju.

“Ta raja koja ima poseban senzibilitet, koja se ophodi prema drugome na poseban način, ljudi koji su topli, nježni u razgovoru, duhoviti i kreativni, koji su hrabri, nevjerojatno zaljubljeni u svoj posao, pa i zaluđeni. Oni koji se svaki dan bore s raznim neprijateljima kulture, potroše se, a na kraju dana ipak imaju još snage i hrabrosti da nastave biti topli i nježni. To su ljudi kojima ne treba deblja koža”, rekao je sarajevski glumac.

Dvije velike ljubavi

Dodaje da ne bi volio da mora birati između filma i pozorišta, iako, kada bi ipak morao birati, birao bi pozorište, jer su procesi u pozorištu malo prisniji, cijela ekipa je konstantno tu i nije toliko rascjepkano kao što je to slučaj na filmu.

Govoreći o pozorišnoj sceni Zagreba i Sarajeva kazao je kako ne vidi nikakve razlike, naprotiv vidi istu zaluđenost, ljubav i žrtvu. U veoma se sličnim uvjetima radi na obje scene.

“Ono što mi je veoma drago jest osjetno povećana gledanost u pozorištu; u Sarajevu tome imam priliku svjedočiti osobno, a od kolega čujem da je tako i u Zagrebu. To me jako veseli i sretan sam što ljudi osjete da im fali nekog ‘živog contenta’. Nadam se da će se ovaj trend nastaviti”, kazao je Rizvanović dodavši da mu je želja raditi sa njegovim profesorima, Senadom Bašićem i Admirom Glamočakom. Vjerojatno je to želja svakoga njihova studenta. Također, volio bi raditi s Denzelom Washingtonom, no vjerojatno ne bih mogao progovoriti prva dva dana.

Osim glume velika mu je ljubav košarka. Ništa na svijetu, kaže, ne može ga natjerati da toliko trči i bori se za nešto kao taj sport.

“Zaista uživam u svakoj minuti. Kao mlađi sam trenirao i sasvim sigurno bih bio košarkaš da nisam ovo što jesam. Osim toga volim kuhati i eksperimentirati u kuhinji. Još više uživam u tome kada je za nekog drugog”, kazao je Rizvanović.

Izvor: Večernji