Izgrađen po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, a prema projektu glavnog osmanskog arhitekte Mimara Sinana, ovaj kompleks ne obuhvata samo džamiju, već i medrese, bolnicu, javnu kuhinju, hamam i druge objekte koji odražavaju pristup Osmanskog carstva urbanističkom planiranju i društvenom životu.

Sulejmanija džamija i kompleks, jedno od krunskih dostignuća osmanske arhitekture, završeni su i otvoreni za molitvu 15. oktobra 1557. godine. Dok ovaj historijski spomenik obilježava svoju godišnjicu, priče proizašle iz brojnih projekata njegove restauracije ponovo bacaju svjetlo na njegovu bogatu arhitektonsku historiju.

Stoljećima Sulejmanija džamija oblikuje vizuru Istanbula. Zahvaljujući svom arhitektonskom dizajnu, inženjerskoj genijalnosti i skladu sa okolnim građevinama, ona predstavlja mnogo više od mjesta za molitvu: ona je živo naslijeđe koje prenosi kulturno i društveno blago osmanske civilizacije sve do današnjih dana.

Izgrađen po nalogu sultana Sulejmana Veličanstvenog, a prema projektu glavnog osmanskog arhitekte Mimara Sinana, ovaj kompleks ne obuhvata samo džamiju, već i medrese, bolnicu, javnu kuhinju, hamam i druge objekte koji odražavaju pristup Osmanskog carstva urbanističkom planiranju i društvenom životu.

Temeljiti restauratorski radovi na džamiji – koju je sam Sinan opisao kao svoje remek-djelo – otkrili su mnoštvo dosad nepoznatih arhitektonskih detalja. Među njima su skrivene glinene posude koje pomažu u regulisanju akustike kupole, natpisi na metalnim površinama otpornim na koroziju, te originalne oslikane dekoracije koje datiraju još iz Sinanovog vremena.

„Posebno mjesto”

Kaya Üçer, vanredni profesor na Univerzitetu likovnih umjetnosti „Mimar Sinan”, opisao je Sulejmaniju kao vrhunac rada Mimara Sinana u Istanbulu, ističući njenu izuzetnu lokaciju i složene arhitektonske detalje.

„Sretan sam što sam učestvovao u njenoj restauraciji”, rekao je. „Radio sam na mnogim objektima, ali Sulejmanija zauzima veoma posebno mjesto u mom srcu, baš kao i Aja Sofija.”

Üçer navodi da su se tokom vijekova o ovoj džamiji ispredale mnoge legende, koje su s vremenom počele da se smatraju činjenicama. Jedna od takvih priča govorila je o tome da su u kupolu ugrađene glinene posude radi poboljšanja akustike – iako ih zapravo niko nikada nije vidio. Tokom restauracije, tim je postavio 20.000 kubnih metara skela, čime su dobili pristup svakom dijelu unutrašnjosti. Pregledajući pukotine na kupoli, restauratori su naišli na glinene posude ugrađene među cigle.

„U početku smo se pitali jesu li to one posude o kojima su ljudi govorili“, rekao je Üçer.

Tim je utvrdio da su posude bile postavljene uspravno, u pravilnim razmacima i cik-cak rasporedu, pri čemu je svaka imala otvor na dnu. Budući da su odozdo nevidljive, te posude pomažu u ublažavanju zvuka i sprječavanju jeke, objasnio je on. Stručnjaci su također proveli testove kako bi potvrdili njihovu akustičnu funkciju.

„To je konačno stavilo tačku na mit koji je opstajao godinama“, rekao je Üçer.

Bez jeke

Üçer je naveo da dizajn kupole omogućava da se zvuk jasno širi prostorom, a da pritom ne stvara jeku.

„Čak i ako stojite na suprotnim krajevima kupole, možete čuti jedno drugo kao da stojite neposredno jedno pored drugog“, rekao je on.

Također je istakao bogate ukrase na kupoli, koji uključuju složene motive u baroknom i rokoko stilu s prikazima cvjetnih buketa.

Tokom restauracije, tim je pažljivo pregledao slojeve ispod postojećeg sloja boje kako bi utvrdio jesu li sačuvani neki originalni ukrasi iz Sinanovog vremena.

Üçer je rekao da je tim na glavnoj kupoli tražio tragove ukrasa iz Sinanovog doba, pregledajući gotovo svaku površinu pod ultraljubičastim svjetlom i uklanjajući slojeve boje kako bi otkrili šta se nalazi ispod. Pronašli su tragove ranijeg baroknog dizajna, ali samo na pojedinim dijelovima kupole.

„Da su ukrasi prekrivali cijelu kupolu, otkrili bismo ih kako bi ih posjetioci mogli vidjeti“, rekao je on.

Ovi ograničeni nalazi naveli su tim na zaključak da su, prije nego što je jedan dizajn odabran za ostatak kupole, vjerovatno bila testirana dva različita rješenja. Raniji ukrasi očuvali su se ispod kasnijih slojeva, rekao je Üçer, a tim je restaurirao oslikane dekoracije koje danas vidimo, vrativši kupoli njenu prvobitnu raskoš.

Üçer je govorio i o kaligrafskom natpisu na kupoli, koji se tradicionalno pripisuje Ahmedu Karahisariju. Međutim, historijski izvori kao autora navode Hasana Čelebija, jednog od Karahisarijevih učenika. Također se navodi da je natpis tokom restauratorskih radova u 18. vijeku retuširao Abdülfettah Efendi.

„Postoji detalj koji se odozdo ne može vidjeti golim okom“, rekao je Üçer, objasnivši da je podloga iza kaligrafskog natpisa na kupoli izrađena od cinka i smještena unutar drvenog okvira prekrivenog zlatnim listićima. Sam natpis izveden je na metalnim pločama otpornim na koroziju, koje su međusobno spojene velikim ekserima – tehnikom osmišljenom da osigura očuvanje natpisa tokom vijekova.

„To je jedinstven primjer, jedini takav koji sam ikada vidio; gotovo kao oslikana dekoracija na metalu“, rekao je on.

Motivi iz 16. vijeka

Üçer je naveo da je tim u jednom trenutku primijetio da nedostaje jedno slovo u kaligrafskom natpisu na kupoli, te su se konsultovali sa kaligrafima prije nego što su odlučili kako postupiti. Naučni odbor se složio da slovo „h“ treba biti dio teksta, pa ga je tim dodao na licu mjesta kako bi doprinio očuvanju ovog vijekovima starog natpisa za buduće generacije.

Izgradnja Sulejmanije džamije trajala je oko sedam godina, rekao je Üçer, napominjući da je i njena restauracija zahtijevala otprilike isto toliko vremena. Radovi su izvedeni s tolikom pažnjom da objektu vjerovatno neće biti potrebna nova veća intervencija u narednih 50 godina, dodao je on.

Tokom uklanjanja slojeva boje u trijemovima džamije i carskoj loži – dijelu namijenjenom sultanu – tim je otkrio i izvorne oslikane ukrase iz Sinanovog doba.

„Sačuvali smo originalne dijelove i iskoristili ih kao smjernicu za restauraciju onih koji su nedostajali“, rekao je. „Čak smo otkrili i neke veličanstvene motive iz klasičnog perioda, posebno ‘rumi’ uzorke, koji su bili među najčešće korištenim dekorativnim elementima u 16. vijeku.“

Tokom restauracije, tim je također utvrdio da nedostaju dijelovi konstrukcije iznad pokazivača nivoa vode, smještenog u blizini džamijske česme za uzimanje abdesta. Üçer se prisjetio da je vidio jedan fragment u muzeju Generalne direkcije za vakufe, koji se nalazi u istanbulskoj općini Fatih. Pretpostavio je da bi taj dio mogao pripadati džamijskom pokazivaču nivoa vode, pa je tim otišao u muzej kako bi ga pregledao i izmjerio. Uzorak na fragmentu odgovarao je originalu; nakon što su ga očistili i vratili na mjesto, savršeno se uklopio u oštećeni dio, ispričao je on.

Lokalni materijali

„Jedna od najvažnijih stvari kojoj me je Sulejmanija naučila jeste važnost upotrebe lokalnih materijala“, rekao je Üçer.

Tokom restauracije, tim je očistio vanjski dio džamije, uklonio staru boju i nanio zaštitni premaz vodećeg međunarodnog brenda. Međutim, u roku od dva do tri mjeseca, na površini se počela pojavljivati  zelena promjena boje.

Tim je kontaktirao proizvođača, koji je poslao stručnjake da istraže problem. Nakon proučavanja lokalnih uslova i prilagođavanja proizvoda tokom perioda od tri do šest mjeseci, kompanija se vratila s revidiranom formulom, naveo je Üçer. Tim ju je testirao na malom dijelu džamije i utvrdio da je promjena boje nestala, dok je premaz zadržao svoja zaštitna svojstva.

Ovo iskustvo je ukazalo na to koliko se klima u Istanbulu može razlikovati od uslova u kojima se razvijaju materijali za restauraciju, rekao je on, ističući razlike u kvalitetu zraka, vlažnosti, prisustvu vlage i izloženosti sunčevoj svjetlosti.

„Ovo mjesto ima svoje jedinstvene uslove, zbog čega sam shvatio koliko su lokalni materijali važni u restauratorskim radovima“, rekao je Üçer.