Pokušaj Aleksandra Vučića da spas potraži u vanrednim izborima mogao bi propasti. U nedjelju će se pokazati ima li protestni pokret snagu da otpuše autokratu

Naredne nedjelje Aleksandar Vučić, odnedavno bivši predsjednik Srbije, suočava se s najvećim izazovom u svojoj političkoj karijeri.

Od 2012. godine njegova Srpska napredna stranka (SNS) dominirala je zemljom. Pobjeđivala je na svim izborima, preuzela kontrolu u gotovo svakoj općini u zemlji te sa više od 600.000 članova izrasla u jednu od najvećih stranaka u Evropi. Čestim vanrednim izborima Vučić je uspijevao osigurati veliku većinu. Najvažniji mediji veličaju ga kao jedinog garanta stabilnosti i napretka, dok je opozicija, prema toj narativi, u dosluhu sa stranim silama. Na vanjskopolitičkom planu lavirao je između EU, SAD-a, Kine i Rusije, vješto osiguravajući podršku Si Jinpinga, Putina, Trumpa i Von der Leyen za svoju vlast.

Međutim, na vanrednim parlamentarnim izborima prijeti mu gubitak vlasti. Izbore je raspisao tek krajem septembra, u kratkom roku. Ubrzo nakon toga podnio je ostavku na mjesto predsjednika. Obje odluke, međutim, nisu ustupak protestnom pokretu koji obilježava zemlju od novembra 2024. godine, već pokušaj oslobađajućeg udarca. Njegov mandat bi svakako istekao u proljeće 2027. godine, a nije se mogao ponovo kandidovati. SNS je u tolikoj mjeri ukrojen prema Vučićevoj ličnosti da nema perspektivnog nasljednika. Stoga su parlamentarni izbori morali biti pomjereni unaprijed kako bi osigurao novi mandat. Vučić procjenjuje da mu je lakše odnijeti pobjedu na parlamentarnim izborima kao nosilac liste.

Ali zašto je situacija postala tako neizvjesna? Prije samo tri godine, na posljednjim parlamentarnim izborima u decembru 2023, SNS je osvojio 48 posto glasova. Doduše, međunarodni posmatrači i srbijanske nevladine organizacije tada su zabilježili višestruke izborne prevare. Kada se prvog novembra 2024. urušila nadstrešnica Željezničke stanice u Novom Sadu, pri čemu je poginulo 16 ljudi, započeli su protesti koji danas ugrožavaju njegovu vlast.

Ljudi su najprije šutjeli u znak sjećanja na žrtve, ali i iz bijesa jer je Vučić poricao da je nadstrešnica renovirana, što se brzo ispostavilo kao laž. Rekonstrukcija je bila dio jednog od Vučićevih vodećih projekata: izgradnje pruge od Beograda do Budimpešte, finansirane kineskim kreditima i izvedene od strane kineskih kompanija, koje su potom angažovale srbijanske podizvođače. Kao i kod mnogih drugih velikih projekata, detalji su prikrivani tajnošću, a dodjela ugovora bila je netransparentna. Osim toga, predsjednik se, iako u toj oblasti nema nikakve nadležnosti, miješao u građevinski projekat i insistirao na njegovom brzom završetku.

Protesti su dobili zamah kada su krajem novembra 2024. godine u Novom Beogradu napadnuti i pretučeni studenti koji su mirno protestirali, i to od strane lokalnih funkcionera vladajuće stranke.

Nakon toga studenti preuzimaju kormilo, blokiraju sve univerzitete u zemlji i organiziraju masovne demonstracije. Kada čak ni najveće demonstracije u novijoj historiji Srbije, održane 15. marta s procjenom od preko 300.000 učesnika, nisu dovele do političkih promjena, studenti su odlučili zahtijevati vanredne izbore i sami formirati izbornu listu.

Građanski pokret odavno se ukorijenio širom Srbije. Istovremeno, studenti su se na fakultetima pripremali za izbore, oslanjajući se na strukture direktne demokratije. Te strukture su razvili pragmatično, pokazujući kako protestni pokret bez lidera može uspješno odgovoriti na napade i pritiske autokrata.

Kada je Vučić najavio izbore, studenti su bili spremni. Za razliku od Mađarske, nije nastala nova stranka. Studentski pokret je previše heterogen da bi postao klasična stranka. Umjesto toga, sebe vidi kao političku tranziciju s ciljem ponovnog uspostavljanja demokratije i vladavine prava u zemlji. Ovaj jedinstveni proces pokazuje kako je jedan protestni pokret s ulica izrastao u ozbiljnu prijetnju autokrati na izborima. Pokret stoga predstavlja i novu vrstu politike koja odbacuje klasične stranke i strukture.

Studenti pokazuju kako se upornošću, kreativnošću i sposobnošću učenja autokrate poput Vučića mogu satjerati u ćošak. Time nude alternativni model “jakom čovjeku”. Pitanje kako izabrani autokrati mogu izgubiti vlast ne postavlja se samo u Srbiji, već širom svijeta. Péter Magyar je u Mađarskoj pokazao jednu opciju tako što je potisnuo Orbána kao jakog čovjeka, ali uz populističku kampanju prilagođenu samom sebi.

Studenti u Srbiji, s druge strane, ne teže vlasti za sebe, već uključuju građane u svoj pokret. Ukoliko studentska lista uspije srušiti Vučića nakon 14 godina na vlasti, ovaj put od ulice do promjene, bez vođe i organiziran na principima direktne demokratije, mogao bi poslužiti kao model za druge.

Florian Bieber je profesor jugoistočnoevropske historije i politike na Univerzitetu u Grazu; ovaj komentar napisao je za današnji bečki Der Standard