Foto: Anadolija

Čak i ako neki mladi demonstranti u Francuskoj nose alžirske fudbalske dresove ili uzvikuju propalestinske parole, današnja previranja u Evropi nisu pitanje rase ili religije. Preko 500.000 ljudi marširalo je u Francuskoj u subotu i većinom su to bili bijelci bez maski. Bili su podstaknuti, kao i u drugim zemljama, troškovima života i lošim javnim uslugama. Traže veće subvencije za gorivo, veća izdvajanja za škole i veću državnu pomoć. Možda najbrojnija grupa podržava populističkog ljevičara Jean-Luca Mélenchona, ostarjelog buntovnika i nekadašnjeg trockistu, koji je po svemu bliži Bernieju Sandersu nego nekom emiru ISIS-a.

„Prvi koraci u nemir čine se dovoljno jednostavnima — bijes zbog pada realnih plata, zbog kapitalističke agresije, zbog nespremnosti Parlamenta; bijes koji raspiruju huškači… razum ratuje s instinktom.“ Malo ko od onih koji su ove sedmice preplavili ulice francuskih gradova prepoznao bi te riječi. Ali mnogi bi se složili s Georgeom Dangerfieldom, britansko-američkim novinarom koji ih je napisao. Demonstrante je obuzeo gnjev. Gnjev zbog neuspjeha države i protiv posrnulih političara centra koji vladaju. Gnjev zbog visokih cijena i ekonomske nefunkcionalnosti. A za neke, i gnjev protiv same ideje politike centra.

Dangerfield je pisao o „čudnoj smrti liberalne Engleske“ u godinama pred Prvi svjetski rat. Neki danas predviđaju slično sumornu sudbinu za liberalnu Evropu. Paljevine, nasilje rulje, pljačke i masovni protesti pokazuju koliko su građani očajni zbog svojih lidera. Francuska ima dugu tradiciju demonstracija, ali nasilje koje su proteklog vikenda širom zemlje izazvali izgrednici s kapuljačama i maskama bilo je neuobičajeno žestoko. Protesti su se rasplamsali i u Belgiji, Italiji i Portugalu. Na predstojećim izborima — prvo u Španiji sljedećeg mjeseca, a potom u Francuskoj i Poljskoj naredne godine — birači su spremni kazniti umjerene stranke. U Italiji krajnja desnica već nadmašuje populisticu Giorgiju Meloni, koja je vladala s pozicija centra. U pozadini čekaju karizmatičnije figure s ekstremnih polova, uključujući Marine Le Pen u Francuskoj i Alice Weidel u Njemačkoj.

Mnogi u Americi i Evropi kažu da centar može kriviti samo sebe. Donald Trump se naslađuje tvrdnjama da Evropa gori jer su njeni lideri odbacili njegove savjete, ostavili granice otvorenim i dopustili milionima imigranata da svake godine naviru iz Afganistana, Alžira i Sirije. Oni na desničarskom krilu pokreta MAGA, poput Elona Muska, tvrde da rastuća muslimanska populacija predstavlja najveću prijetnju. Neki, apokaliptično i apsurdno, govore o „civilizacijskom brisanju“ ili građanskom ratu. Čak je i njemački kancelar Friedrich Merz ove sedmice izjavio da visoke stope migracija i neuspjeh u integraciji rođenih u inostranstvu djelomično stoje iza iznenadnih, nasilnih previranja. Slično tvrdi i novopečeni mađarski premijer Péter Magyar.

Ozbiljni problemi

Njihova analiza je ili kukavička ili samoposlužna. Bez sumnje, mnogi evropski birači također žele obuzdati imigraciju i azil. Ali kada je riječ o nasilnim protestima, ova dijagnoza je potpuno pogrešna. Problem s kojim se suočavaju evropski političari centra mnogo je složeniji — i znatno teži za rješavanje.

Čak i ako neki mladi demonstranti u Francuskoj nose alžirske fudbalske dresove ili uzvikuju propalestinske parole, današnja previranja u Evropi nisu pitanje rase ili religije. Preko 500.000 ljudi marširalo je u Francuskoj u subotu i većinom su to bili bijelci bez maski. Bili su podstaknuti, kao i u drugim zemljama, troškovima života i lošim javnim uslugama. Traže veće subvencije za gorivo, veća izdvajanja za škole i veću državnu pomoć. Možda najbrojnija grupa podržava populističkog ljevičara Jean-Luca Mélenchona, ostarjelog buntovnika i nekadašnjeg trockistu, koji je po svemu bliži Bernieju Sandersu nego nekom emiru ISIS-a.

Pravo nasilje jeste uslijedilo, ali za to treba kriviti druge faktore koji nemaju nikakve veze s rasom. Rulja je napadala javne zgrade, policijska vozila i druge objekte. Također su provaljivali i pljačkali luksuzne radnje, poput Louis Vuittona, ali i male prodavnice čiji su vlasnici imigranti. Policija nije uspjela održati red, nakon što je ranije optuživana za brutalnost prema studentima koji su protestovali. Veliki dio nasilja podstakli su i organizovali anarhisti, koji imaju revolucionarnu političku agendu. Tipičan primjer među njima je muškarac uhapšen nakon paljenja opštinske zgrade iz 19. stoljeća u Limogesu — bijeli francuski državljanin u srednjim tridesetim godinama.

Iako kritičari nisu u pravu, evropski centar se zaista suočava s ozbiljnim problemima — a Francuska pokazuje koliko su oni teški. Prvi je fiskalna blokada koja izuzetno otežava efikasno političko djelovanje. Kada se predsjednik Emmanuel Macron 2018. i 2019. godine suočio s masovnim protestima „žutih prsluka“, mogao je izdvojiti milijarde eura kako bi ih umirio. Danas to više nije moguće. Francuska troši previše, a raste presporo — tek nešto više od 1% godišnje pod Macronom.

Ove jeseni, zastupnici će se mučiti da usvoje budžet koji smanjuje deficit za skromnih 0,4 procentna poena, na neodrživih 5% BDP-a. Pa ipak, vlada bi mogla pasti. Francuska je toliko prezadužena, a tržišta imaju tako malo povjerenja u njene političare, da su se razlike u prinosima na francuske obveznice u odnosu na njemačke popele na nivoe koji nisu viđeni još od eurokrize.

Gdje je nestao odvažni Macron

Umjesto da odgovore na ovaj izazov, čini se da su političari centra ostali bez ideja. The Economist je nekada slavio Macrona kao odvažnog novog predvodnika radikalnog centra. Danas, dok se političari centra zbijaju tražeći zaštitu, sva energija se nalazi na ekstremnim polovima. Ankete pokazuju da je preko 80% Francuza pesimistično pogledu svoje budućnosti, a posebno u pogledu ekonomije. Merz je izuzetno nepopularan i mogao bi biti prisiljen na odstupanje s dužnosti. Njegovi napadi na migrante odražavaju njegovu nesposobnost da pronađe riječi i ideje kojima bi se suprotstavio Alice Weidel i njenoj stranci Alternativa za Njemačku.

Nije ni čudo što se centar suočava s izbornim krahom. Ankete pokazuju da će Pedro Sánchez, premijer lijevog centra u Španiji, vjerovatno uskoro biti smijenjen i zamijenjen koalicijom centra i populističke desnice. U Francuskoj bi nemiri — i mit da su za njih krivi imigranti — mogli lansirati Marine Le Pen iz populističko-desničarskog Nacionalnog okupljanja na predsjedničku funkciju u maju. Ankete pokazuju da joj je nasilje ove sedmice dalo vjetar u leđa. Dok je Macron odletio na putovanje u Perzijski zaljev, Le Pen je održala govor koji je zvučao predsjednički, pozivajući na javni red i mir.

Nasilje u Francuskoj trebalo bi protresti političare centra koji drže glavu u pijesku, kako bi se konačno suočili s posljedicama vlastitog neuspjeha. Ako njihove zemlje potonu u sukobe, izgubit će vlast. Ako izgube vlast, Evropska unija će se ugušiti dok ostatak svijeta grabi naprijed. Ako se tržišta obveznica blokiraju, finansijska zaraza bi se mogla proširiti. Ako zemlje EU budu povlađivale ruskom predsjedniku Vladimiru Putinu, on će postati samo još agresivniji. Dangerfield je pisao o vremenu kada većina ljudi nije bila svjesna katastrofe koja je predstojala. Današnji liberali nemaju takvo opravdanje.

Izvor: The Economist