Dok Imran Khan iz zatvora mobilizira pristalice, maršal Asim Munir priprema prekrajanje političke karte zemlje stvaranjem novih provincija kako bi razmontirao moć vladajućih dinastija

Već nedjeljama pakistanskom javnošću dominira odmjeravanje snaga oko toga hoće li stranci Pakistan Tehreek-e-Insaf (PTI) Imrana Khana biti dozvoljeno organiziranje protesta u znak podrške njihovom zatvorenom lideru. Sljedbenici bivše kriket zvijezde i nekadašnjeg premijera izvikuju parole kako bi dokazali svoju nepokolebljivu odanost, dok ministri odgovaraju prijetnjama. U glavnom gradu Islamabadu, vlasti su blokirale saobraćajnice s više od 2.000 teretnih kontejnera, od kojih su neki ispunjeni ekserima. Na prilazima gradu, autobusi puni policajaca naoružanih palicama sa smiješkom posmatraju frustrirane vozače.

Nakon zastoja u pregovorima između PTI-ja i vlade, protestna šetnja konačno je krenula četvrtog oktobra. Oko 5.000 Khanovih pristalica krenulo je iz Lakki Marwata, grada udaljenog 275 kilometara zapadno od Islamabada, u provinciji Khyber Pakhtunkhwa kojom upravlja PTI. Nadali su se da će usput okupiti još simpatizera, premda još nisu odlučili hoće li marširati sve do prijestolnice. Cijeli ovaj politički cirkus se nastavlja.

Dublja analiza, međutim, otkriva da je u toku znatno važnija borba za moć. Dok Khan privlači pažnju javnosti, čovjek koji ga je poslao iza rešetaka priprema svoj sljedeći potez. Maršal Asim Munir, de facto vladar Pakistana, planira prekrojiti političku kartu zemlje stvaranjem novih provincija. Ono što na prvi pogled izgleda kao puka administrativna reforma, u stvarnosti je sve samo ne to: riječ je o potezu koji bi razmontirao feude na kojima su dinastičke političke stranke Pakistana decenijama gradile svoju moć. Hoće li maršal uspjeti u svojoj namjeri, bit će ključni test njegove apsolutne dominacije.

On iza sebe već ima značajne rezultate. U posljednje dvije godine Ustav Pakistana mijenjan je u dva navrata. Novi Savezni ustavni sud (FCC), popunjen kadrovima odanim režimu, dobio je prednost u odnosu na, sada samo formalno tako nazvani, Vrhovni sud. U septembru je ovaj sud preinačio odluku kojom je bilo naloženo da se Khan prebaci u privatnu bolnicu radi liječenja. Maršal je ujedno učvrstio kontrolu nad ratnim zrakoplovstvom i mornaricom, te povećao svoj utjecaj na kadroviranje i smjene unutar svih oružanih snaga.

Njegov utjecaj na druga imenovanja, koja su tehnički i dalje u nadležnosti civilnih vlasti, otvoreno se priznaje. Premijera Shehbaza Sharifa mnogi smatraju običnom marionetom, dok se ministar unutrašnjih poslova Mohsin Naqvi doživljava kao znatno moćnija figura, budući da je poznat kao čovjek od povjerenja samog maršala.

Uprkos tome što je akumulirao toliku moć, maršal je, prema riječima onih koji ga poznaju, i dalje frustriran. Ekonomija je u stagnaciji, a inflacija je u septembru iznosila 10,3% na godišnjem nivou. Nakon što plati kamate na dugove i opremi vojsku novim uniformama, saveznoj vladi ne ostaje gotovo ništa. U julu su povećani porezi na gorivo, dok je u septembru za dlaku odgođen veliki protest protiv novih nameta.

Maršal smatra da njegovi uspjesi na međunarodnoj sceni, gdje se nametnuo kao ključni posrednik između Sjedinjenih Američkih Država i Irana, nisu naišli na adekvatan odgovor među njegovim civilnim kolegama u zemlji, objašnjava Faisal Vawda, senator i bivši Khanov čovjek od povjerenja koji je danas blizak vojnim krugovima. Utjecajne osobe poput Vawde danas otvoreno kritikuju aktuelnu političku klasu. „Silovali su ovu zemlju“, tvrdi on.

Sve ovo pomaže da se razumije oštar ton debate o najnovijem planu, čiji je početni signal dao upravo Naqvi. U govoru održanom u julu, on je ustvrdio da se sistem upravljanja u Pakistanu „urušio“. Zemlja se tetura pod teretom demografskog rasta, ovisnosti o uvozu i rastućeg duga, a njen „trenutni demokratski sistem“ ne može se nositi sa situacijom. Frustrirana omladina („te štetočine“) mogla bi „sve okrenuti naopačke“, upozorio je. Jedino rješenje, po njegovom mišljenju, jeste podjela četiri postojeće pakistanske provincije na manje jedinice.

To je izazvalo val ogorčenja. Da bi se razumjelo zašto je ovaj plan toliko kontroverzan, dovoljno je pogledati dvije najvažnije pakistanske provincije. Punjab je najbogatija i najmnogoljudnija provincija, sjedište nekadašnjeg poslovnog centra Lahore i plodnih ravnica koje ga okružuju (njegovo ime u prevodu znači „pet rijeka“). Punjabom većim dijelom posljednje četiri decenije dominira porodica Sharif i njena stranka Pakistanska muslimanska liga-Nawaz (PML-N), najprije preko Nawaza Sharifa, koji je postao premijer, potom preko njegovog brata Shehbaza, aktuelnog premijera, a danas preko Nawazove kćerke Maryam, koja obnaša dužnost premijerke provincije, ali cilja na poziciju svog dajdže.

Sindi, siromašna južna provincija koja obuhvata najveću pakistansku luku i metropolu Karachi, feud je dinastije Bhutto. Zulfikar Ali Bhutto stvorio je tamo političku bazu šezdesetih godina prošlog stoljeća sa svojom Pakistanskom narodnom strankom (PPP), prije nego što je preuzeo vođenje države. Kasnije je provincija došla pod kontrolu njegove kćerke Benazir, koja je ubijena u atentatu 2007. godine. Danas je pod upravom njenog udovca Asifa Alija Zardarija, trenutnog predsjednika Pakistana, što je u današnjem sistemu čisto ceremonijalna funkcija, koji podržava vladajuću koaliciju i održava bliske odnose s vojnim režimom, dok se Bilawal Bhutto Zardari, nasljednik dinastije, priprema za preuzimanje visoke državne funkcije.

Logika kojom se pravda ova radikalna reforma jeste da su postojeće provincije prevelike i korumpirane, zbog čega je lokalna uprava u katastrofalnom stanju. U tome ima istine: Punjab broji 128 miliona stanovnika, pa građani iz ruralnih područja moraju putovati satima samo da bi riješili imovinsko-pravni spor. Pakistanci često spominju „Nawazovu palatu“ i „Maryaminstvo privatno vozilo“ kao simbole vladajuće elite s neumjerenim privilegijama. U Sindhu je PPP pretvorio korupciju u pravu umjetnost, tvrdi Muhammad Zubair, bivši guverner te provincije, što stranka demantira. Zardari se inače smatra jednim od najbogatijih ljudi u Pakistanu.

Međutim, mnogi posmatrači sumnjaju da je maršalov plan zapravo usmjeren na slabljenje moći političkih stranaka. Vojska upravlja na saveznom nivou i već dugo nastoji centralizirati moć i resurse. U junu je maršal Munir primorao provincije da se odreknu subvencija centralne vlade, koje su činile oko 3% ukupne javne potrošnje. Oponenti aktuelnog plana tvrde da će on samo dodatno oslabiti civilnu vlast, dok se pojedini pribojavaju da će stvaranje novih provincija s vremenom dovesti samo do otvaranja novih izmišljenih radnih mjesta za stranačke kadrove.

Prema Ustavu Pakistana, za podjelu neke provincije potrebna je dvotrećinska većina u njenoj vlastitoj skupštini. Maršal bi, stoga, morao ubijediti političke aktere da glasaju protiv sopstvenih interesa. Čini se da je PML-N spremna na taj ustupak; nepopularna je i čvrsto se priklonila režimu, pa iako bi Sharifove užasnula podjela Punjaba, oni bi to preživjeli. Za PPP, međutim, ovo je egzistencijalno pitanje. Karachi je temelj klijentelističkog sistema ove stranke. Iako kontroliše grad, i ostvaruje prihode od njega, zahvaljujući dominaciji nad Sindhom, u samom gradu uživa veoma malu podršku. U septembru je Skupština Sindha usvojila rezoluciju kojom se ovaj plan izričito odbacuje.

U kuloarima se priča da je maršal Munir nepokolebljiv. Vawda predviđa da će u narednim mjesecima biti raspisan nacionalni referendum o ovom prijedlogu, čime bi se zaobišla potreba za odobrenjem provincijskih skupština. Neki u tom glasanju vide odskočnu dasku za maršala da se ustoliči kao moćni izvršni predsjednik, baš kao što je to učinio general Pervez Musharraf dvadesetih godina ovog stoljeća, nakon što je preuzeo vlast od civilne vlade opterećene korupcijom i lošim upravljanjem.

Ipak, nije izvjesno da će maršal ostvariti svoj cilj. Ne uživa veliku podršku u narodu i možda neće željeti da se zamjeri svim svojim političkim partnerima, naročito dok Khan, koji uživa ogromne simpatije javnosti, i dalje boravi u zatvoru. Pojedini članovi Khanove stranke čak vide priliku u pukotinama koje se pojavljuju između vojske i civilne vlade. „Već dugo čekamo neki nepredviđeni događaj“, poručuje jedan bivši ministar iz redova PTI-ja.

IZVOR: The Economist, ABC