Među 472 imenovana putnika okupljena na palubi – uz još njih 40 čija imena nisu zabilježena – nalazio se Safi bin Vali al-Qazvini, mogulski učenjak i dvorski službenik koji je pisao pod pseudonimom Haqir, što znači „ponizni”. Poput stotina drugih hodočasnika na brodu, putovao je u Meku kako bi obavio hadž – hodočašće na koje su muslimani, ukoliko su fizički i finansijski sposobni, dužni otići barem jednom u životu.

Ujutro 20. septembra 1676. godine (12. redžeba 1087. po hidžri), bagdadski trgovački brod Salamat Ras isplovio je iz Surata, velike mogulske luke na zapadnoj obali Indije, poznate i kao Bandar-i-Mubarak (Blagoslovljena luka). Njegova jedra uhvatila su sjeveroistočni monsun – sezonske vjetrove koji su vijekovima nosili trgovačke brodove i flote hodočasnika preko Indijskog okeana ka Arabiji. Obala se polako gubila u izmaglici.

Među 472 imenovana putnika okupljena na palubi – uz još njih 40 čija imena nisu zabilježena – nalazio se Safi bin Vali al-Qazvini, mogulski učenjak i dvorski službenik koji je pisao pod pseudonimom Haqir, što znači „ponizni”. Poput stotina drugih hodočasnika na brodu, putovao je u Meku kako bi obavio hadž – hodočašće na koje su muslimani, ukoliko su fizički i finansijski sposobni, dužni otići barem jednom u životu.

Posmatrajući kako Indija nestaje iza njega, Safi bin Vali je zapisao: „Okrenuti ka kopnu koje je uzmicalo, bili su povučeni plimom razmišljanja i uronili u duboko promišljanje o tom svijetu vode i surovoj stvarnosti prelaska preko silnog okeana Svemogućeg.”

Njegove riječi su sačuvane jer je odlučio zabilježiti detalje ovog svetog putovanja.

Tri i po vijeka kasnije, poznato je da su sačuvana samo tri primjerka djela Anīs al-H.ujjāj: dva ilustrovana rukopisa – jedan u Kolekciji Khalili u Londonu, a drugi u muzeju Chhatrapati Shivaji Maharaj Vastu Sangrahalaya u Mumbaiju – te jedan neilustrovani primjerak u Iranu.

Uprkos svom značaju, ovo djelo je uglavnom ostalo nedostupno čitaocima engleskog govornog područja. „Glavni razlog je taj što je tekst izuzetno rijedak”, kaže Qaisra Khan, kustosica u kolekciji Khalili (Khalili Collections) i autorica opsežnog uvoda za novi prijevod na engleski jezik.

Veliki dio onoga što je u naučnim krugovima engleskog govornog područja rečeno o ovom rukopisu zapravo potiče iz odlomaka preuzetih iz neobjavljenog rukom pisanog prijevoda historičara Jana Qaisara, stručnjaka za historiju regije Indijskog okeana, koji je nastao osamdesetih godina prošlog vijeka. Iako su stručnjaci dugo prepoznavali potrebu za potpunim savremenim izdanjem, prevođenje i proučavanje rukopisa pokazalo se kao dugotrajan poduhvat. Khan, koja se s rukopisom prvi put susrela 2008. godine, kaže da je objavljivanje cjelokupnog djela ostalo „dugogodišnja ambicija”.

Prijevod na engleski

U proljeće 2026. godine, rukopis iz kolekcije Khalili postao je osnova za prvi potpuni prijevod na engleski jezik, otvarajući uvid u svijet u kojem se vjera širila morskim putevima, a godišnje hodočašće povezivalo mogulsku Indiju sa širom islamskom zajednicom.

„U smislu prekretnice, ovaj tom predstavlja značajan iskorak u proučavanju samog rukopisa, ali i šire – u istraživanjima vezanim za Indijski okean, Mogulsko Carstvo i hadž”, kaže Michael Burns, stručnjak za kulturnu baštinu specijaliziran za klasične arapske i perzijske tekstove, koji je knjigu preveo s izvornog perzijskog jezika.

Djelo se opire jednostavnoj klasifikaciji. „To je istovremeno putopis, duhovni spis i dvorski dokument koji obuhvata poeziju, teologiju, historiju, antropologiju, lingvistiku, medicinu i praktične savjete”, navodi on.

„Mogulsko Carstvo bilo je jedno od najvećih, najbogatijih i kulturno najutjecajnijih carstava ranog modernog doba”, kaže Syed Ali Nadeem Rezavi, historičar specijaliziran za Mogulsko Carstvo i bivši profesor srednjovjekovne indijske historije na Univerzitetu Aligarh Muslim u sjevernoj Indiji. Uz osmansko, safavidsko i carstvo dinastije Qing, upravo je njegova snažna proizvodna ekonomija i obimna međunarodna trgovina tijesno povezivala mogulsku Indiju sa širom islamskom zajednicom.

Za historičare, perspektiva djela Anīs al-H.ujjāj, usmjerena ka vanjskom svijetu, dio je značaja ovog rukopisa. Većina mogulskih hronika fokusira se na careve, ratove i dvorsku politiku. „Vali, nasuprot tome, gleda ka vani“, kaže Rezavi.

Kao djelo koje je dijelom putopis, dijelom praktični priručnik, a dijelom dvorski rukopis, stranice ove knjige ispisane su elegantnom perzijskom kaligrafijom, uz naslove ukrašene zlatom i uokvirene tamnom indigo bojom, što odražava prefinjeno umijeće izrade mogulskih rukopisa.

Okretanjem stranice, riječi ustupaju mjesto slikama: brod pod punim jedrima, hodočasnici koji obilaze Kabu – kamenu građevinu kockastog oblika u središtu najsvetijeg mjesta islama – te luke Surat i Džeda na Crvenom moru. Kroz 46 slika putovanje se odvija prizor po prizor, uvlačeći čitaoca u samo iskustvo prelaska. Vizuelni naglasak rukopisa je veoma rječit. Surat je jedina lokacija u Indiji prikazana na ilustracijama, čime se ističe uloga tog grada kao glavne pomorske kapije za odlazak na hadž.

Za Rishada Choudhuryja, historičara Južne Azije i Indije na koledžu Oberlin u američkoj saveznoj državi Ohio; ove ilustracije spadaju među najveća dostignuća samog rukopisa. Primjerak iz kolekcije Khalili, kako on navodi, „ukrašen je nekim od najljepših vizuelnih umjetničkih djela nastalih tokom hodočašća u Meku u predmodernom dobu prikazujući luke Surat i Džedu, prizore brodova s hodočasnicima koji plove Arapskim morem, te ilustracije obreda koji su se izvodili u različitim fazama hadža, uključujući prinošenje životinjskih žrtava na Mini.”

Iako prelijepe, ove slike kriju jednu tajnu: ko ih je naslikao?

Khan smatra da slike nisu djelo Safija ibn Valija, već nekog drugog umjetnika.

Stil, kako ona tvrdi, „ukazuje na umjetnika koji je nesumnjivo bio obučen, ali nije djelovao na najvišem nivou dvorske umjetnosti.” Khan pretpostavlja da je slikar vjerovatno djelovao sjeverno od Dekana, možda u Gudžaratu: „Određene karakteristike, poput velikih, širom otvorenih očiju i tamnih zjenica prikazanih likova, podsjećaju na dekansko slikarstvo, dok cjelokupna kompozicija i poznavanje pomorskog ambijenta ukazuju na gudžaratsko porijeklo.”

Preživjeti putovanje morem

Kada je Safi ibn Vali ukrcao na brod Salamat Ras, zakoračio je u jedan svijet na vodi. Njegovo putovanje nije bilo nimalo neobično. Kako Rezavi primjećuje, on je bio dio „širokog i ustaljenog obrasca kretanja”, budući da su hodočasnici, trgovci i učenjaci redovno putovali između mogulske Indije, Irana i Arabije.

Oko njega su bili: „Arapi, Rumiji, Turaniji, Indijci, Iranci, Afganistanci, Gruzijci i Araki”, piše Safi ibn Vali. Za neke je primijetio da su bili „oštroumni i tupavi, uglađeni i grubi”. Sedmicama su dijelili iste palube, zalihe – i neizvjestan horizont.

Meka je možda bila njihovo zajedničko odredište, ali radoznalost Safija ibn Valija bila je usmjerena na samo putovanje. Prije nego što čitaocima opiše kako pristupiti Kabi, on objašnjava kako preživjeti putovanje morem.

Pažljivo birajte brod, savjetuje on: „Odaberite brod koji nije ni mali ni veoma star; onaj čiji pramac ima oblik ptičijih grudi.”

Ponesite više zaliha nego što mislite da će vam trebati: „Jer hodočasnik će biti zadovoljan onoliko koliko su mu zalihe hrane obilne.” Čak se i jaja, napominje on uz praktičan savjet koji ulijeva povjerenje, „bolje čuvaju ako su pohranjena u soli ili pijesku.”

Upravo ta posvećenost svakodnevnim detaljima izdvaja Anīs al-H.ujjāj od gotovo svih drugih zapisa o hadžu iz tog vremena.

„Ono što tekstu daje poseban karakter jesu elementi koje bih nazvala ‘skicama’: kratke anegdote i zapažanja, ponekad duhovita, utkana u samu pripovijest”, ističe Khan. „One unose živost i lični pečat u zapis te podsjećaju čitaoca da je riječ o stvarnom iskustvu, a ne samo o vjerskom priručniku.”

Upravo ti elementi daju djelu Anīs al-H.ujjāj toplinu, smatra ona. Safi ibn Vali zadržava pažnju na ljudima koje susreće, lukama kroz koje prolazi i sitnim praktičnim aspektima života na moru. Oni podsjećaju čitaoca da je riječ o proživljenom iskustvu. „Ono što ovo djelo čini posebno pionirskim jeste nivo pažnje posvećen praktičnom iskustvu putovanja. Safi ibn Vali ne piše samo o vjerskoj pobožnosti, već i o lukama, pomorskim rutama, gradovima, zalihama, saputnicima hodočasnicima i organizaciji hadžijske karavane”, dodaje Khan.

Upravo to izdvaja ovaj rukopis, kaže Choudhury, čije istraživanje obuhvata historiju hadža na području Indijskog okeana.

„Safi ibn Vali je čitaocima pružio fascinantno živopisan uvid u unutrašnji društveni svijet broda iz doba Mogulskog carstva”, kaže on.

„Pisao je o tome kako su mornari obavljali svoje dužnosti, pri čemu su kapetan i službenik zadužen za teret i putnike zajednički nadzirali spisak putnika; o uslovima smještaja i ishrane na brodu, bilježeći detalje o tome kako su putnici bili smješteni na palubi ili u kabinama; o načinu distribucije svježe vode iz brodskog spremnika; te o tome kako su se namirnice poput hljeba i peciva, slatkiša i mesnih jela čuvale i pripremale u brodskoj kuhinji. Koliko nam je poznato, ne postoji uporediv zapis – možda ni na jednom jeziku niti iz bilo kojeg dijela Južne Azije prije otprilike 1800. godine – koji pruža tako detaljne informacije iz unutrašnjosti broda u Indijskom okeanu.”

Za razliku od zvaničnih mogulskih hronika, koje se uglavnom fokusiraju na careve i dvorsku politiku, Rezavi navodi da Anīs al-H.ujjāj bilježi „iskustva jednog obrazovanog mogulskog putnika”. Ovaj zapis otkriva svijet hodočašća, pomorskih putovanja i trgovačkih mreža iz perspektive nekoga ko se kreće širom islamskog svijeta, umjesto da ostaje unutar granica carstva.

Zapis Safija ibn Valija opisuje putovanje s izuzetnim detaljima. Ipak, samo putovanje zavisilo je od nečeg manje vidljivog: pokroviteljstva.

Princeza kao dobrotvorka

Nije svaki hodočasnik koji bi stigao do Surata mogao nastaviti putovanje. Prelazak preko Indijskog okeana zahtijevao je novac, pripremu i snažne mreže podrške. Rijetki su se hodočasnici upuštali u obavljanje hadža bez ikakve pomoći. Iza mnogih putovanja stajali su pokrovitelji koji su finansirali naučni rad, nagrađivali vjernu službu ili omogućavali hodočasnicima da pređu hiljade milja i prije nego što bi uopće stigli do obale.

Čini se da se i putovanje Safija ibn Valija odvijalo upravo unutar takve mreže.

Prije polaska u Meku, završio je komentar Kur'ana pod naslovom Zeb al-Tafasir, posvećen Zeb-un-Nisi, najstarijoj kćerki cara Aurangzeba. Kao pjesnikinja, učenjakinja i pokroviteljica znanja, ona je bila hafiza – osoba koja je napamet naučila svetu knjigu – a pisala je stihove na perzijskom jeziku pod pseudonimom Makhfi („Skrivena”) i predvodila jedan od intelektualno najživljih krugova na mugalskom dvoru.

Zeb-un-Nisa je finansirala hodočašće Safija ibn Valija, najvjerovatnije kao izraz pokroviteljstva mugalskog dvora, ali i kao nagradu za njegov naučni rad. Khan također iznosi još jednu zanimljivu mogućnost: da je Zeb-un-Nisa možda željela obaviti hadž putem opunomoćenika – učenjaka od povjerenja koji bi obavio hodočašće i vratio se s učenim i bogato ilustrovanim zapisom. „Osim toga”, kaže Khan, „možemo samo nagađati.” Mnogo prije nego što se Safi b. Vali ukrcao na brod Salamat Ras, žene iz mogulske kraljevske porodice već su doprinijele oblikovanju te tradicije. Na čelu te grupe bila je Bega Begum, supruga drugog cara iz dinastije Mogula, Humayuna. Ona je 1564–1565. godine obavila hadž, a po povratku je ponijela titulu Hadži Begum. Deceniju kasnije, velika grupa koju su činile isključivo žene krenula je na hadž pod vodstvom Gulbadan, kćerke osnivača mogulske dinastije Babura i sestre cara Humayuna. Njihova darežljivost postala je toliko čuvena da je, kako navodi Choudhury, dijeljenje „poklona, dobrotvornih priloga i milostinje” od strane Gulbadanine grupe izazvalo veliku ljubomoru na dvoru osmanskog sultana Murata III, koji nije želio dijeliti vjerski ugled s pripadnicima suparničke dinastije.

Posmatrana uz zapis Safi b. Valija, ta putovanja otkrivaju mnogo više od priče o jednom hodočasniku. Ona otkrivaju sliku Indijskog okeana koji je povezivao mogulsku Indiju s Mekom putevima znanja, trgovine i vjere. Kako to Rezavi sažima: „Hadž je možda bio najznačajnija institucija koja je međusobno povezivala te regije.” Brodovi su prevozili začine i tkanine, ali i knjige, učenjake, pjesnike, pravnike i hodočasnike. To putovanje bilo je jedan od načina na koji je mogulski svijet doživljavao sebe dijelom šire islamske zajednice.

Taj svijet bi vjerovatno pao u zaborav da nije bilo odlučnosti Safija ibn Valija da ga zabilježi.

Okrenite stranice i more će ponovo oživjeti. Brod Salamat Ras napušta vez. Monsun puni njegova jedra. Indija se gubi u izmaglici, dok Meka još uvijek leži iza horizonta. Oko Safija ibn Valija stranci postaju saputnici; dijele hranu i neizvjesnost dok zajedno prelaze okean.

Tri i po stoljeća kasnije, putovanje još uvijek traje. Ono se jednostavno nastavlja u drugom obliku, nošeno rukopisom koji čuva uspomenu na hodočašće jednog čovjeka – i na čitav jedan mogulski svijet.

Izvor: AramcoWorld