Islamski teolog Mouhanad Khorchide, inače višestruki hadžija, odlučio je iskusiti kršćansko hodočašće na Putu sv. Jakova. Njegovo iskustvo, isprva zbunjujuće, a zatim duboko obogaćujuće, opisano je u knjizi “Musliman na Putu sv. Jakova”.

Ramazan, Uskrs i Pesah preklapaju se ove godine. Islamski mjesec posta pao je u proljeće 2025. godine, završivši 29. marta. Četrdesetodnevni kršćanski korizmeni post traje do Velike subote, dok Uskrs pada zajedno s krajem jevrejskog blagdana Pesaha.

Ono što povezuje ove tri svjetske religije jest hodočašće. U judaizmu je Pesah jedan od tri hodočasnička blagdana, u islamu je hadž u Mekku vjerska obaveza, dok najpoznatiji kršćanski hodočasnički put vodi u Galiciju, do Santiaga de Compostele.

Islamski teolog Mouhanad Khorchide, inače višestruki hadžija, odlučio je iskusiti kršćansko hodočašće na Putu sv. Jakova. Njegovo iskustvo, isprva zbunjujuće, a zatim duboko obogaćujuće, opisano je u knjizi “Musliman na Putu sv. Jakova”.

Khorchideovo hodočašće započelo je iz prilično svakodnevnog razloga. U proljeće 2023. godine, preopterećen poslom, osjetio je potrebu za predahom. Tokom razgovora s poznanicom, koja je spomenula svoje hodočašće do groba sv. Jakova, rodila se ideja: zašto ne istražiti kako kršćani hodočaste? Bez velikih priprema, s iskustvom hadža u pozadini, Khorchide je kupio avionsku kartu za Santiago de Compostelu, očekujući da će tamo pronaći definirane rituale slične onima u Mekki.

Njegova početna zabluda bila je u doslovnom shvatanju „puta“. Dok u islamu hadž uključuje let ili neku drugu vrstu prevoza do Meke i tačno propisane obrede, Khorchide je pretpostavio da će u Santiagu doživjeti nešto slično. Stigavši pred katedralu u 21 sat, zatekao ju je zatvorenu, što ga je iznenadilo – u Mekki je džamija uvijek otvorena. Oko katedrale su se okupljali ljudi, mnogi iscrpljeni, neki slaveći, dok su ga njemački hodočasnici zbunjeno čestitali: „Super što si uspio! Ali ne izgledaš umorno!“ Khorchide nije shvaćao zašto bi bio umoran od leta Düsseldorf–Madrid–Santiago.

Ubrzo je saznao da je Put sv. Jakova pravo hodočašće – pješačenje od najmanje sto kilometara do katedrale. On je, pak, stigao na kraj puta gdje drugi završavaju. Odlučio je hodati u suprotnom smjeru, od Santiaga do Sarrije, što je izazvalo smijeh i komentare poput: „Krivi put!“ ili „Ovaj hodočasti tamo i natrag!“ No upravo je taj naizgled haotičan početak postavio temelje za duboko duhovno iskustvo.

Najsnažniji dojam na Khorchidea ostavila je tišina. Dok je hodao prirodom, daleko od buke svakodnevice, suočio se s unutrašnjim nemirom. „Šta radimo u ovom svijetu? Zašto smo ovdje? Kamo vodi ovo putovanje?“, pitanja su navirala. Shvatio je koliko je otuđen od samog sebe, uvijek vođen vanjskim obavezama: kalendarom, rokovima, e-mailovima. Tišina na putu postala je „glasna“, prisilivši ga da se suoči s vlastitim mislima i osjeti koliko mu nedostaje dijalog sa samim sobom.

Iznenadilo ga je što većina hodočasnika na Putu sv. Jakova nije bila motivirana religijom. Neki su čak izjavili: „Nije mi važno postoji li Bog.“ Amerikanka je priznala da traži partnera, dok su američki učenici govorili samo o pješačenju. Khorchide je to isprva teško razumio – zašto hodočastiti kršćanskim putem bez religijskog motiva?

Ključni trenutak dogodio se u razgovoru s učiteljem religije, koji ga je upitao: „Zašto religioznost definiraš tako usko? Zar nije dovoljno da nas neka radnja približi samima sebi?“ Ove riječi promijenile su njegovu perspektivu. Shvatio je da je putovanje k Bogu zapravo putovanje k sebi, bez obzira na vjersku etiketu.

Čporedeći hadž i Put sv. Jakova, Khorchide je primijetio ključne razlike. U Mekki je bio usredotočen na tačne rituale i molitve, dok je na Putu sv. Jakova samo putovanje bilo cilj. Hodanje mu je omogućilo introspekciju, susret s vlastitom dušom. Sjetio se 70-godišnje Australke koja je rekla da hodočasti kako bi provela vrijeme sa „svojom najboljom prijateljicom“ – samom sobom. „Svih tih puta u Mekki bio sam bez svog najboljeg prijatelja“, priznao je, shvativši da je na Putu sv. Jakova pronašao dublju povezanost sa sobom.

Put sv. Jakova naučio ga je da svi – muslimani, kršćani, agnostici ili ateisti – čeznu za unutrašnjim mirom i iskustvima koja nadilaze svakodnevicu. Od islama je naučio važnost dijaloga s Bogom, ali i upozorio na opasnost pretjerane ritualizacije, koja može udaljiti čovjeka od sebe i Boga. Od kršćanstva je usvojio ideju da Bogu nije važno kako mu prilazimo, već da pronađemo mir sa sobom. „Ljubav prema bližnjemu počinje ljubavlju prema sebi“, zaključio je.

Ipak, izrazio je zabrinutost zbog komercijalizacije duhovnih putovanja. Mekka je, kaže, već puna trgovačkih centara, a boji se da bi i Put sv. Jakova mogao postati „trgovačka ulica“. Takva komercijalizacija, smatra, ugrožava srž duhovnosti i čovječnosti.

Za razliku od Puta sv. Jakova, koji je otvoren svima, Meku smiju posjetiti samo muslimani. Khorchide, međutim, podržava promjene u Saudijskoj Arabiji koje bi mogle omogućiti pristup svima. Aktivno radi na organizaciji međureligijskog hodočašća muslimana i kršćana u Mekku, odbacujući stare argumente o „čistoći“ vjernika kao diskriminacijske. „Takve ideje su nehumane i moraju se odbaciti“, tvrdi.

Svoju knjigu Khorchide završava pozivom: „Bilo na putu za Mekku, na Putu sv. Jakova ili unutar vlastita četiri zida, važno je ostati hodočasnik.“ Smatra da svako treba pronaći vrijeme za „putovanje unutra“, za susret sa samim sobom. To je, kaže, način da se uvijek iznova otkrivamo i približimo svom „najboljem prijatelju“ – sebi.

Već planira novo hodočašće, ovog puta kraće, u julu, zajedno s muslimanskim i kršćanskim studentima u blizini Münstera, gdje živi. Otkrio je da i Njemačka, poput Austrije, obiluje hodočasničkim stazama označenima školjkom, simbolom Puta sv. Jakova. Khorchideovo iskustvo pokazuje da duhovnost ne poznaje granice – ni vjerske, ni geografske. Njegovo putovanje nije samo priča o hodočašću, već i o univerzalnoj potrazi za smislom, mirom i sobom. (IZVOR: Der Standard)