Izraelska agresija na Palestinu i medijsko pokrivanje globalnih sukoba razotkrili su duboki slom zapadnog novinarstva, koje se odreklo objektivnosti i konteksta. Dok mainstream mediji prešućuju spajanje regionalnih ratova i gube moralni kompas, publika spas traži u alternativnim kanalima poput Telegrama otvarajući time vrata opasnim geopolitičkim manipulacijama, ideološkim inženjeringom i podmetanjem velikosrpskih narativa

Izraelska agresija na Palestinu i prateći genocid koji se provodi i dalje, nešto smanjenom žestinom, razotkrili su stvarnu prirodu vodećih, etabliranih medija na Zapadu i šire. Ti mediji su podlegli pritisku agresivnih politika cionističkog entiteta i raznih jevrejskih lobija, kao i vlada zapadnih i većine arapskih zemalja. Njihovo je izvještavanje površno, selektivno, bez dopisnika na terenu, počesto biltenske naravi prenošenja raznih saopćenja i izjava sve luđe i neodgovornije vladajuće kaste. Poseban je problem što nedostaje kontekstualizacija i korelacija sa sukobima u drugim dijelovima svijeta.

Fenomen spajanja ratnih sukoba, ruske agresije na Ukrajinu, evropskog polaganog uvlačenja u rat sa Rusijom i, posebno, prebacivanja rata protiv Jemena na Rog Afrike i šire do Etiopije, sve je očitiji, osim etabliranim medijima. Obrazac niza lokalnih ili regionalnih ratova koji polako, ali sigurno postaju globalni posebno se dobro vidi posljednjih dana formiranjem saveza protiv proizraelske vlade u Etiopiji i širenjem „građanskog“ rata u Sudanu prema istom Afričkom rogu.

Dakle, praćenjem etabliranih medija dobivaju se tek odabrani fragmenti strateške situacije. O gubitku moralnog kompasa koji na bitno drukčiji način izvještava o žrtvama ruskih napada na Ukrajinu i gole i suhe statistike 72.000 ubijenih Palestinaca, uz gotovo obaveznu naznaku o sedmom oktobru kao okidaču i nekoj vrsti opravdanja cionističkom entitetu, ne baš za genocid, ali za izrazito pretjeranu odmazdu, ne treba niti govoriti.

Nije ovo novost niti karakteristika samo ove brutalne agresije koja se u posljednje tri godine proširila na Liban, Iran, Siriju i Irak, a preko saudijskih posrednika i na Jemen. SAD su se pridružile cionističkom entitetu u agresiji na Iran, a neke evropske zemlje aktivno pomažu do zuba naoružanim cionistima vojnim, obavještajnim, logističkim i drugim aktivnostima.

Još je William Randolph Hearst, američki medijski magnat kraja 19. i početka 20. stoljeća, zloupotrijebio povjerenje tadašnjih čitalaca njegovih novina da izbori podršku za američki rat protiv Španije, koji je završio američkim preotimanjem Kube i Filipina, pukim transferom tih zemalja i naroda pod novog kolonijalnog gospodara.

Agresija na Bosnu i Hercegovinu, iako mnogo profesionalnije medijski praćena od najnovije cionističke agresije na Palestinu, ipak je otkrila pukotine u idealnoj projekciji slobodnih medija, barem onih na Zapadu. Za primjer može poslužiti izlizana sintagma skoro svih zapadnih medija koji su vladu Republike Bosne i Hercegovine često i vrlo uporno nazivali vladom pod muslimanskim vodstvom. Kao da je činjenica da su muslimani većina problematična. Time su stvarali prostor medijske percepcije o „građanskom ratu“, nasuprot čak i ublaženom tonu rezolucija 752 i 770 Vijeća sigurnosti.

Ta je percepcija o „zaraćenim stranama“ postala dominantnom i zapadno i svjetsko mnijenje tako je lakše prihvatilo Dejtonski sporazum koji se vodio etničkim podjelama. Taj se proces preobrazbe medijskog mainstream izvještavanja mijenjao kako je rat odmicao, od jasnih i nedvosmislenih reportaža, izvještaja, analiza i komentara o agresiji na suverenu i međunarodno priznatu državu do građanskog rata tri naroda i podjele, makar i samo unutrašnje, na njihove etnoteritorije.

Ostali su se ratovi, agresivni ili građanski, pratili i danas se prate sa šturim pojašnjenjima, simplifikacijom složenosti odnosa i uzroka, a neki se jednostavno ignoriraju u velikoj mjeri. Doziranje i prerada informacija usklađeni su sa strateškim interesima zemalja u kojima ti mediji djeluju, što je bilo itekako vidljivo u tzv. ratu protiv terorizma, križarskom pohodu Bushove administracije na Afganistan i Irak. Odabrani mediji tada su imali tzv. „embedded reporters“, odnosno u ratne jedinice američke vojske uključene novinare koji su izvještavali o velikim uspjesima američke i savezničkih vojski. Bez trunke kritičkog odmaka ili objektivnosti.

Sve naprijed navedeno nagnalo je ljude da potraže alternative, druge i objektivnije izvore informiranja, a moderne tehnike interneta i društvenih mreža otvorile su široko polje za inauguraciju i djelovanje takvih, u nekoj mjeri nezavisnih novih, a relativno jeftinih medija. Naravno, to nisu mediji u pravom ili punom smislu jer počesto su samo kompilacije različitih izvještaja iz potpuno različitih i počesto i neprovjerenih izvora. Nemaju dopisničku mrežu ili reportere na terenu, ali, i to je najvažnije, daju alternativnu i precizniju, barem sveobuhvatniju sliku konzumentima, iz više ili barem jednog suprotstavljenog aspekta, što ih sve više razlikuje od mainstream ili elitnih medija.

No, to je i zamka. Bez obzira na trud da se prenesu drugi izvori, trend i usmjerenje su pomalo „navijački“ i isto tako selektivni, pa daju iskrivljenu sliku stvarnog stanja i odnosa snaga. Kao da biraju saopćenja i vijesti koje će „navesti vodu na mlin“ njihovog uvjerenja, a ne ponuditi objektivan prikaz stanja i perspektiva. U pravilu su saturirani komentarima pratilaca koji znaju biti ostrašćeni ili sugestivni, a tretiraju ih jednako kao i vijesti iz izvora, dakle nema neke vidljive oznake o čemu se radi, iako iskusan čitalac to može prepoznati.

Takav okvir daje prostor za niz manipulacija koje počesto idu na ruku upravo onima koji su nered s početka ovog teksta i započeli. Primjer Telegrama je možda najilustrativniji. Osnovao ga je ruski milijarder s ciljem „istinitog“ prikazivanja ukrajinskog rata, koje se pretvorilo u iznošenje isključivo ruskog narativa. Nakon toga se globalizirao te, u skladu s iranskim krhkim savezništvom s Rusijom po formuli da je neprijatelj moga neprijatelja moj prijatelj, dao prostor amaterskim administratorima za iznošenje njihove istine o, prvenstveno američko-izraelskoj agresiji na Iran, a onda i o svim povezanim ratovima, od Gaze do Jemena i šire.

Unatoč jasnom iranskom stavu o izbjegavanju unutarmuslimanskih sukoba, posebno na ideološkoj, religijsko-doktrinarnoj razini, na toj se aplikaciji, posebno na bosanskom jeziku, uočavaju dvije glavne karakteristike. Prva je forsiranje, kako ga oni shvaćaju, šiitskog weltanschauunga i nametanje teze kako su sunijski prvaci iskvareni i cionistički agenti, koji su iskvarili originalnu doktrinu o Ehlu-l bejtu i time izdali Islam i Poslanika. Ona ima utemeljenje koje, ako se reducirano tumači, dobiva niz sljedbenika. Radi se o otvorenoj spremnosti nekih arapskih režima da sarađuju s cionističkim entitetom protiv Irana i Jemena, odnosno jemenskog Ensarullaha.

Te optužbe, bazirane na ponašanju arapskih režima, ali i tumačenju turske politike, možda i nesvjesno pomažu razvijanju sunijsko-šijitskog sukoba do granica nepomirljivosti. Baš ono što je cionistička namjera koju Netanyahu nije niti krio. Druga i, za Bošnjake, opasnija karakteristika jeste krijumčarenje velikosrpskih narativa o jedinstvu naših naroda, zajedničkoj historiji, žalu za Jugoslavijom, sve u kontekstu borbe protiv angloameričke dominacije u svijetu koja je neupitna. To ide do mjere da se poseban kanal na bosanskom jeziku zove „za našu publiku koja govori srpski“, kao što postoji isti za njemački ili italijanski jezik. Izuzetan alat za ostrašćene, uglavnom nedovoljno obrazovane bosanske i balkanske šije u njihovom džihadu protiv Erdogana i Bakira.

Jer, eto, sada Rusi, Srbi i Iranci imaju zajedničkog neprijatelja, pa nije važno ko nas bre zavadi, već se zajednički, na srpskom jeziku, moramo ispravno informisati i boriti se za istinu o Iranu, Rusiji i Srbiji, dakako. Obrazac je jednostavan, Rusija se bori protiv nacizma kao što je i Kosovo srpsko, a Bošnjaci tu dođu kao korisni idioti kojima te nacionalne razlike nisu važne i koji će genocid opet zaboraviti. Jer ima važnijih stvari za Bošnjake od opstanka. Recimo, sunijsko-šiitski sukob.