Tragedija u bjelovarskoj šumi Bedenik iz septembra 1991. godine ostaje jedan od najpotresnijih simbola bezumlja u kojem se Jugoslavenska narodna armija pretvorila u razornu silu i preteču agresije koja će nakon Hrvatske ubrzo zahvatiti i Bosnu i Hercegovinu. Čin majora Milana Tepića, koji je u zrak digao skladište municije i u smrt odveo jedanaest hrvatskih branitelja, devetnaestogodišnjeg regruta i samoga sebe, nije bio nikakav heroizam, već tragični manifest doktrine spaljene zemlje. Kada današnji politički akteri, poput premijera RS-a Save Minića, iz Moskve poručuju da prema tom činu gaje „duboko poštovanje“, oni ne odaju počast miru, već nastavljaju opasnu glorifikaciju ideologije koja je devedesetih godina razorila Jugoslaviju

Kada se s historijskog odmaka sagleda raspad Jugoslavije, tragedija u bjelovarskoj šumi Bedenik iz septembra 1991. godine ostaje jedan od najpotresnijih simbola bezumlja koje je zahvatilo tadašnju Jugoslavensku narodnu armiju. Od narodne armije, stvorene na tekovinama antifašizma, JNA se u ljeto i jesen 1991. otvoreno pretvorila u razornu silu pod direktnom kontrolom beogradskog velikosrpskog političkog vrha, instrument ekspanzionističke politike koji je ubrzo nakon Bjelovara i dijelova Hrvatske svoju rušilačku mašineriju usmjerio i ka Bosni i Hercegovini.

U toj mračnoj metamorfozi, čin majora Milana Tepića nije bio nikakav heroizam, kako to političke elite i danas nastoje prikazati, već tragični manifest doktrine spaljene zemlje i totalne destrukcije.

Tog 29. septembra 1991. godine, u sklopu operacija hrvatskih snaga da oslobode bjelovarski garnizon i spriječe spajanje vojnih jedinica iz pravca Banje Luke, skladište oružja i streljiva Barutana postalo je poprište nemilosrdnog okršaja. Kada je uvidio da se dio njegove posade predaje i da je gubljenje objekta neizbježno, Tepić je povukao potez koji je prkosio vojničkoj etici. Aktivirao je i u zrak digao skladište u kojem se nalazilo više od stotinu tona eksplozivnih sredstava.

Samo zahvaljujući ranijem hrabrom činu hrvatskih branitelja koji su uspjeli presjeći eksplozivnu vezu između ostalih objekata, izbjegnuto je potpuno sravnjivanje Bjelovara sa zemljom. Umjesto predviđenih 1700 tona, eksplodiralo je jedno skladište, ali i to je bilo dovoljno da napravi krater dubok dvanaest metara, zbriše okolnu šumu i odvede u smrt jedanaest hrvatskih branitelja te devetnaestogodišnjeg regruta JNA Stojadina Mirkovića.

Tragični bilans Bjelovara bio je samo uvod u ono što će uslijediti. JNA je u Hrvatskoj demonstrirala obrazac koji će ubrzo doživjeti svoju još brutalniju kulminaciju u Bosni i Hercegovini. Ista ta armija, koja je u Bjelovaru ostavila pustoš i tijela žrtava koja porodice decenijama nisu mogle ni dostojno pokopati, već naredne godine predala je svoj tenkovski i artiljerijski arsenal ratnim strukturama sa Pala i započela višegodišnju opsadu bh. gradova, sistematsko uništenje i teror nad civilnim stanovništvom. Moralni posrtaj vojske koja uništava vlastitu infrastrukturu i vlastite vojnike kako ne bi priznala vojnički i politički poraz postao je trajna matrica.

Umjesto da se taj nesmotreni samoubilački čin, koji je odnio tolike nedužne živote i nanio ogromnu materijalnu štetu, analizira kao odraz duboke krize i bezumlja tog vremena, beogradske i banjalučke vlasti odabrale su put sistemskog poricanja i glorifikacije. Krnje Predsjedništvo SFRJ proglasilo je Tepića posmrtno narodnim herojem, dok su vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj nastavile trajno njegovati taj mit. Po Tepiću se danas nazivaju ulice u Beogradu i Banja Luci, u rodnoj Bosanskoj Dubici podignuta mu je bista, ustanovljen je orden sa njegovim imenom, a 2017. godine u Beogradu mu je svečano otkriven i spomenik.

Eklatantan primjer nastavka te politike predstavlja današnji postupak aktuelnog premijera Republike Srpske Save Minića. Nalazeći se u Moskvi usred izborne kampanje u kojoj kao Dodikov pijun traži naklonost, Minić je iskoristio godišnjicu bjelovarske tragedije da pošalje poruku “dubokog poštovanja” prema Tepiću, nazivajući njegov čin zavjetom za čuvanje mira i slobode.

Izjava Save Minića predstavlja nastavak višedecenijske političke praktirane zamjene teza u kojoj se direktni akt destrukcije i uzrok patnje tolikih porodica pretvara u patriotski podvig. Hvaliti čovjeka koji je u smrt odveo svoje potčinjene regrute i protivničke vojnike, te zamalo uništio čitav jedan grad, ne predstavlja nikakvo odavanje počasti miru, već nastavak opasne glorifikacije ratne ideologije koja je devedesetih godina rasvijetlila najtamnije stranice moderne historije Balkana.

Dokle god se politički narativi u regionu budu gradili na mitologizaciji destruktivnih poteza umjesto na suočavanju s historijskim činjenicama i poštovanju prema svim žrtvama agresije JNA, stvarni mir i pomirenje ostat će samo prazna fraza u predizbornim govorima.