Odsustvo konsenzusa o imenovanju trajnog nasljednika razotkrilo je duboke, godinama potiskivane pukotine unutar same međunarodne zajednice, taktička neslaganja između Washingtona i ključnih evropskih metropola, ali i uveliko izmijenjenu geopolitičku realnost u kojoj se Dejtonski mirovni sporazum više ne može sprovoditi po obrascu iz kasnih devedesetih godina
Kada je Christian Schmidt u maju ove godine potvrdio odlazak s funkcije visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini, u diplomatskim krugovima u Sarajevu i prijestolnicama članica Upravnog odbora Vijeća za provedbu mira (PIC) zavladala je prividna optimistična mobilizacija. Očekivalo se da će vodeće zapadne sile brzom i odlučnom reakcijom izabrati novog šefa Ureda visokog predstavnika (OHR), izbjeći institucionalni vakuum i poslati jasnu poruku stabilnosti.
Međutim, mjeseci koji su uslijedili pokazali su suprotno: istekao je sredinom jula samonametnuti rok Upravnog odbora PIC-a, a na čelu OHR-a i dalje se nalazi američki diplomata Louis Crishock isključivo u kapacitetu vršioca dužnosti.
Odsustvo konsenzusa o imenovanju trajnog nasljednika razotkrilo je duboke, godinama potiskivane pukotine unutar same međunarodne zajednice, taktička neslaganja između Washingtona i ključnih evropskih metropola, ali i uveliko izmijenjenu geopolitičku realnost u kojoj se Dejtonski mirovni sporazum više ne može sprovoditi po obrascu iz kasnih devedesetih godina.
Centralna prepreka izboru novog visokog predstavnika ne leži na relaciji Sarajevo – Banja Luka, već na relaciji Washington – Brisel – Berlin.
Nakon Schmidtove ostavke, evropske članice PIC-a, predvođene Njemačkom i Francuskom, zastupale su stav da novi visoki predstavnik mora biti evropski diplomata visoke političke težine, s primarnim zadatkom usmjeravanja BiH ka uskladbi s pravnom stečevinom Evropske unije i postepenim gašenjem izvršnih mehanizama. U tom kontekstu u medijima su profilirani kandidati s evropskog juga, poput italijanskih diplomata, koji bi donijeli meki diplomatski pristup i olakšali tranziciju ka dominantnoj ulozi Specijalnog predstavnika EU (EUSR).
Međutim, Sjedinjene Američke Države izražavaju ozbiljnu rezervisanost prema takvom konceptu. Zvanični Washington smatra da bi preuranjeno razvodnjavanje izvršnog mandata OHR-a stvorilo opasan sigurnosno-pravni vakuum u trenutku kada su unutrašnje političke tenzije u BiH i dalje na visokoj tački. Američka diplomatija stoga insistira na političaru ili diplomati čvrste ruke koji bi zadržao puni kapacitet Bonskih ovlaštenja kao instrumenta odvraćanja od opstrukcija.
Rezultat ove transatlantske nesaglasnosti oko strategije i konkretnih imena bio je kompromis koji zapravo predstavlja pat-poziciju: imenovanje Louisa Crishocka za v.d. visokog predstavnika. Time je SAD osigurao kontinuitet kontrole u OHR-u, ali je zapadni blok ujedno priznao da u ovom trenutku nema jedinstvenog kandidata koji može dobiti nepodijeljenu podršku.
Dodatni, sloj opstrukcije predstavlja pozicija Ruske Federacije. Iako je Rusija praktično zamrznula učešće u radu PIC-a i ne finansira OHR, Moskva izuzetno aktivno koristi svaku pravnu i proceduralnu prazninu kako bi podrivala legitimitet ove institucije.
Zvanična Moskva od samog početka osporava status Louisa Crishocka, ističući da funkcija „vršioca dužnosti visokog predstavnika“ uopće ne postoji u tekstu Aneksa 10 Dejtonskog mirovnog sporazuma. Rusko Ministarstvo vanjskih poslova insistira na stavu da je OHR trebalo zatvoriti i da bilo koje novo imenovanje mora ići na potvrdu pred Vijeće sigurnosti UN-a, gdje Moskva ima pravo veta.
Budući da su SAD i evropske sile svjesne da bi odlazak u Vijeće sigurnosti UN-a značio siguran ruski veto na bilo kojeg zapadnog kandidata, PIC pokušava provesti proceduru imenovanja isključivo kroz vlastiti Upravni odbor, pozivajući se na ranije uspostavljene pravne presedane. Ipak, takav pritisak stvara unutrašnji oprez kod pojedinih evropskih država koje se plaše da bi imenovanje novog visokog predstavnika bez šireg diplomatskog konsenzusa donijelo novog šefa OHR-a s okrnjenim međunarodnim legitimitetom već prvog dana mandata.
Za vlasti u Republici Srpskoj, stanje u kojem OHR vodi vršilac dužnosti bez punog politiko-diplomatskog mandata idealan je scenario. U Banjoj Luci se odsustvo stalnog visokog predstavnika tumači kao dokaz slabljenja međunarodnog protektorata, pri čemu se svaka eventualna buduća odluka v.d. predstavnika unaprijed odbacuje kao nelegitimna.
S druge strane, za probosanske stranke u Sarajevu, dugotrajno v.d. stanje unosi nemir, ali i razotkriva vlastitu nesposobnost da preuzmu punu odgovornost za vođenje države. Naviknute na to da visoki predstavnik presijeca političke čvorove, domaće stranke nisu iskoristile međuprostor da riješe ključna pitanja poput državne imovine ili izborne reforme.
Odsustvo novog visokog predstavnika nije slučajnost nego direktna posljedica krize upravljanja unutar same međunarodne zajednice. Zapadne sile više ne nastupaju s monolitnim stavom o tome šta žele s Bosnom i Hercegovinom: dok Brisel BiH posmatra kroz prizmu sporog i birokratskog pristupanja EU, Washington je posmatra kroz prizmu bezbjednosti i geopolitičkog obuzdavanja.
Dokle god u Washingtonu i Briselu ne bude postignut dogovor o tome da li Bosni i Hercegovini treba „međunarodni upravnik“ ili „evropski facilitator“, OHR će ostati u stanju v.d. privremenosti. Time je Bosna i Hercegovina ponovo dobila ulogu taoca, ovog puta ne samo domaćih etničkih blokada, već i nesposobnosti svojih međunarodnih tutora da se dogovore ko uopšte treba držati kormilo sarajevskog ureda OHR-a.
