Iako se proširenje Evropske unije na Zapadni Balkan dugo smatralo jednostavnijim putem u odnosu na kompleksni prijem ratom zahvaćene Ukrajine, historijske nesuglasice, blokade susjeda i neriješena bilateralna pitanja ponovo guraju regiju u slijepu ulicu

Crna Gora je, na papiru, savršen kandidat za Evropsku uniju. Unutar liste zemalja koje čekaju na ulazak u briselski klub, ova balkanska država predstavlja upravo onaj model koji se traži. Mala je, sa nešto više od 600.000 stanovnika, imaće minimalan finansijski uticaj na Višegodišnji finansijski okvir EU, nema značajnijih geopolitičkih tenzija s njenom vladom, a Podgorica je proces pridruživanja shvatila izuzetno ozbiljno, ostvarivši značajan napredak u pregovorima. Pa ipak, nedavni sastanak koji je trebao osigurati zatvaranje novih pregovaračkih poglavlja otkazan je na izričit zahtjev Hrvatske.

Debata o proširenju EU dugo je stajala u zamrzivaču. Hrvatska je bila posljednja zemlja koja se pridružila zajednici, sada već davne 2013. godine. Od tada niko nije imao previše apetita da ponovo otvara tu temu, sve dok u februaru 2022. Rusija nije pokrenula invaziju na Ukrajinu. Okružen vrećama pijeska i pod udarom moskovskih raketa, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski zatražio je hitan prijem u Uniju. Ako je proširenje samo po sebi složena i osjetljiva tema, prijem Ukrajine predstavlja podizanje tog problema na kvadrat.

Ukrajina je ogromna zemlja s gigantskim poljoprivrednim sektorom koja bi u potpunosti ispreturala strukture moći unutar EU i razorila njen budžetski okvir. Sve to uz nezaobilaznu činjenicu da se radi o državi u ratu kojoj će trebati decenije obnove i čiji će sukob ostaviti duboke društvene, ekonomske i političke rane. Iako to niko ne izgovara javno, većina diplomatskih izvora svjesna je da je prijem Ukrajine izuzetno eksplozivno pitanje. To ne znači da se neće dogoditi, već da se javnosti šalje poruka o jednostavnosti koja u realnosti ne postoji.

Šta EU može učiniti u takvoj situaciji? Ono što obično radi: odgoditi odluke i kupovati vrijeme. Odgađanje je praktično postala zajednička ideologija u Evropskom vijeću. Međutim, ovoga puta postoji konsenzus da se nešto mora preduzeti. Rješenje se potražilo u takozvanom lakšem proširenju, potezu koji se u anglosaksonskoj diplomatiji opisuje kao skretanje pažnje s glavnog problema. Nevolja je u tome što je ta alternativna ruta, Zapadni Balkan, krcata historijskim dinamitom.

U teoriji, partneri iz ove regije lakše su probavljivi. Baš poput Crne Gore, riječ je o malim državama bez velikog finansijskog i političkog tereta za Uniju. Ali Balkan ostaje Balkan. S Hrvatskom koja je već unutar kluba, bilateralna pitanja regije izbijaju u prvi plan. Otkazivanje međuvladine konferencije od strane Zagreba jasna je ilustracija tog mehanizma.

Hrvatska vlada traži od Podgorice rješavanje niza spornih pitanja preostalih iz ratova raspada Jugoslavije. Među njima su potraga za 14 nestalih osoba, isplata odštete hrvatskim građanima koji su izgubili imovinu, te naknada za zatočenike logora Morinj na teritoriji Crne Gore. Tamo su tokom rata bili zatvoreni i zlostavljani hrvatski zarobljenici, a crnogorski sudovi su već osudili nekoliko svojih državljana za ratne zločine počinjene u tom centru. Zagreb dodatno zahtijeva i promjenu naziva gradskog bazena u Kotoru, nazvanog po vaterpolisti Zoranu Gopčeviću, kojeg hrvatske vlasti povezuju sa stražarenjem u Morinju.

Hrvatske vlasti traže i povrat školskog broda „Jadran“, izgrađenog 1931. godine za Kraljevinu Jugoslaviju. Brod je bio matično vezan u Splitu, ali se u trenutku hrvatskog proglašenja nezavisnosti nalazio na remontu u crnogorskoj luci. Pitanje „Jadrana“ izaziva i unutrašnje potrese u samoj Crnoj Gori, gdje postoje političke snage koje se oštro protive bilo kakvim ustupcima Hrvatskoj, čiju vladu čini konzervativna opcija u koaliciji s desničarskim Domovinskim pokretom.

Drugi očigledan primjer je Sjeverna Makedonija, koja oslikava još složeniji profil regionalnih odnosa. Skoplje je godinama uložilo ogromne napore, uključujući i promjenu samog imena države kako bi okončalo višedecenijski spor sa Grčkom. Međutim, napredak je ponovo zaustavljen, i to od strane Bugarske, države koja je ranije bila među najglasnijim zagovornicima makedonskih integracija.

Sofija smatra da je makedonski jezik samo dijalekt bugarskog, traži reviziju historijskih udžbenika u Skoplju kako bi se naglasili zajednički korijeni i osporava nacionalni identitet ličnosti poput Goce Delčeva, kojeg Skoplje smatra nacionalnim herojem, a Sofija bugarskim historijskim likom. Uz to, Bugarska uslovljava nastavak pregovora i ustavnim promjenama koje bi bugarsku manjinu zvanično uvele u ustav Sjeverne Makedonije.

Slične historijske i identitetske sporeve osjetila je i Albanija, koja je postala kolateralna šteta u zastoju Skoplja jer je njen pregovarački put bio vezan za makedonski.

Analitičari predlažu da EU odvoji bilateralne sporove od samog procesa pristupanja i rješava ih na paralelnim kolosijecima. U prošlosti su proširenja već obuhvatala osjetljiva pitanja identiteta i teritorija, primjer Španije i Gibraltara to potvrđuje. Ključno je pitanje da li zemlje članice zloupotrebljavaju pravo veta.

Bivši evropski diplomata Erwan Fouéré još je ranije upozorio da bi historija i identitet mogli trajno blokirati pristupni proces Zapadnog Balkana. Da se primjenjivao pristup kakav danas zastupa Sofija, države poput Irske i Velike Britanije nikada ne bi zajedno ušle u EU 1973. godine. Pitanja višestoljetne zajedničke historije susjednih zemalja ne mogu se riješiti u nekoliko godina. Za Zapadni Balkan često se govori da stvara više historije nego što je može apsorbirati, a ta historija sada ponovo diktira evropsku budućnost regije.

IZVOR: Bosna.hr, El Confidencial