Kako su arheološka otkrića stotina natpisa na stijenama, numizmatički nalazi i ruševine monumentalnih crkava srušili mit o izoliranoj i divljoj predislamskoj pustinji, otkrivajući moćno Jemensko Kraljevstvo koje je stoljećima diktiralo vjerske i političke prilike na Arabijskom poluotoku

Da bi se razumio stvarni historijski domet, dubina i razmjeri političkih i vjerskih reformi koje su u sedmom stoljeću pripisane Muhamedu, sinu Abdulaha, Poslaniku islama, neophodno je detaljno i bez apriornih teoloških pretpostavki rekonstruirati stanje na Arabijskom poluotoku u stoljećima koja su prethodila tim velikim promjenama.

Učenjaci iz prvih stoljeća islamske ere, od osmog do desetog stoljeća kršćanske ere,  obavili su izvanredan i obiman posao prikupljanja usmenih predaja, genealogija i svjedočanstava od potomaka prvih vjernika kako bi što preciznije rasvijetlili značenje i historijski kontekst same Objave. Međutim, danas gotovo da nema sumnje da su ta svjedočanstva tokom generacija teološki uljepšavana i naknadno uobličavana. Cilj je bio stvoriti što oštriji, gotovo dramatičan kontrast između moralnog, vjerskog i materijalnog bijednog stanja zemlje u doba prije Objave i potonje političke i duhovne sreće pod novim teokratskim režimom koji je osnovao Poslanik Muhamed, a koji se u svega nekoliko decenija uzdigao na sam vrh univerzalne imperije.

Od druge polovine dvadesetog stoljeća, evropski i međunarodni historiografski krugovi postavili su temeljno pitanje o historijskom nastanku islama. Prirodno, naučnici su se oslanjali na klasične zapise i narative muslimanskih učenjaka, ali su u isto vrijeme nastojali provjeriti da li na samom terenu, na Arabijskom poluotoku, postoje materijalni i arheološki ostaci iz Muhamedovog doba (oko 570–632. godine).

Iako do danas iz tog neposrednog perioda nije identificiran nijedan pojedinačni građevinski spomenik koji bi se sa sigurnošću pripisao najranijoj zajednici, otkrića koja rasvjetljavaju političku, kulturnu i vjersku situaciju Arabije tokom prethodnih stoljeća enormno su se pomnožila. Ova otkrića jasno pokazuju da je znanje ranih muslimanskih autora o dalekoj arapskoj prošlosti bilo izuzetno ograničeno i da se praktično nije prostiralo dalje od generacije samog Poslanika Muhameda. Ono što se o ranijim epohama znalo u ranom srednjem stoljeću bilo je izuzetno oskudno, fragmentarno i u potpunosti preoblikovano iz naknadne, apologetske perspektive.

U dvije ključne historijske tačke, arheološka i epigrafska istraživanja poduzeta od 1970-ih godina do danas radikalno su promijenila tradicionalnu viziju arapske prošlosti.

Kao prvo, pokazalo se da je pristup monoteističkim religijama, judaizmu u sjeverozapadnoj Arabiji i Jemenu, te kršćanstvu u Najranu (između Jemena i pustinjskih prostranstava centralne Arabije) i u istočnim provincijama duž Perzijskog zaljeva, bio masovan i sveobuhvatan, posebno među vladajućim i trgovačkim elitama. Od oko 400. godine kršćanske ere pa nadalje, na terenu se više ne nalazi doslovno nijedan arheološki ili epigrafski trag drevnih politeističkih obreda. Nasuprot tome, epigrafski natpisi uklesani u kamenu, te jevrejski i kršćanski vjerski simboli postaju izuzetno brojni i dominantni.

Druga radikalna promjena odnosi se na političku organizaciju Poluotoka. Analitički zaključci modernih arheologa u potpunim su suprotnostima s tradicionalnom slikom o izoliranoj, divljoj, razjedinjenoj i anarhičnoj Arabiji koju su kasniji autori konceptualizirali pod imenom Džahilija (što doslovno znači “vrijeme neznanja” ili neznanja o Bogu). Arabija je u stvarnosti u velikoj mjeri bila politički ujedinjena pod vlašću moćnog jemenskog Kraljevstva Himjar. Ovo kraljevstvo je postepeno, počevši od 350. godine, izraslo u ključnog i nezaobilaznog regionalnog aktera u velikom geopolitičkom sukobu između dviju tadašnjih supersila: Istočnog Rimskog Carstva (Vizantije) i Sasanidske Perzije.

Zahvaljujući otkriću i dešifrovanju stotina natpisa na stijenama, slika Arabije iz ključnih godina između 530. i 565. godine danas je iz temelja izmijenjena. Jemensko Kraljevstvo Himjar, koje je zvanično bilo jevrejske vjeroispovijesti, dominiralo je gotovo čitavim Arabijskim poluotokom. Njegova politička i vojna sfera uticaja prostirala se sve do obala Perzijskog zaljeva na sjeveroistoku i do Zaljeva Akaba na sjeverozapadu. Ova prostrana teritorija uključivala je i oazu Jatrib (današnju Medinu), koja se eksplicitno navodi na sačuvanim kraljevskim listama podređenih teritorija, kao i Meku. Meka se, inače, uopće ne spominje u predislamskim savremenim izvorima upravo zato što je u to vrijeme bila tek izuzetno skromno i lokalno pustinjsko selo.

Da bi se razumjelo kako je Himjar postao politički i kulturni gospodar Arabije, potrebno je pratiti njegov historijski uspon. Južnoarapska specifična civilizacija rodila se u Jemenu, u unutrašnjim planinskim dolinama koje se otvaraju prema velikoj pustinji centralne Arabije, još oko 1000. godine prije kršćanske ere. Ova civilizacija doživjela je procvat zahvaljujući luksuznoj i izuzetno profitabilnoj trgovini aromatičnim proizvodima, prije svega skupocjenim tamjanom i smirnom. Trgovina na duge staze odvijala se razrađenim karavanskim putevima koji su povezivali južnu Arabiju sa mediteranskim lukama u Egiptu, Levantom i Mezopotamijom, što je trgovački pravac ovjekovječen i u biblijskoj predaji o kraljici od Sabe.

Na samom početku, Himjar je bio tek neznatno gorsko pleme nastanjeno u visokim planinama Jemena. Njegovi knezovi izlaze iz historijske anonimnosti kada uspijevaju preuzeti tron drevnog i slavnog Kraljevstva Saba krajem prvog stoljeća prije nove ere. Prijestolnica Himjara bio je utvrđeni grad Zafar, smješten na vrtoglavih 2700 metara nadmorske visine, a kraljevska rezidencija, palata Raydan, dala je ime čitavoj vladarskoj dinastiji, Banu Raydan.

U svojim zvaničnim natpisima Himjariti su koristili sabajski jezik i specifično južnoarapsko pismo (musnad), koje je bilo zajedničko svim pismenim narodima južne Arabije. Kada su u drugoj polovini četvrtog stoljeća Aksumiti (iz kršćanske Etiopije) pokušali zauzeti zapadnu Arabiju, Himjariti su preduzeli masovne vojne pohode, potisnuli uljeze i definitivno učvrstili svoju vlast nad čitavim Jemenom, pripajajući i susjedne regije poput Hadramauta. Pojava ove organizirane i bogate vojne sile u južnoj Arabiji izazvala je veliku zabrinutost u Konstantinopolju i Ktesifonu, te potaknula Himjaritie da uspostave političku dominaciju nad nomadskim arapskim plemenima centralne i sjeverne Arabije.

Od četvrtog stoljeća kršćanske ere u Himjaru se dešava duboki duhovni preokret: vladarske porodice i plemićka elita u potpunosti napuštaju stare politeističke kultove. Zvanično se usvaja nova vjerska doktrina, monoteizam koji se izražava kroz obožavanje jednog jedinog Boga pod imenom Rahmanan (“Milosrdni”).

U Jemenskom kontekstu, ovo štovanje Rahmanana (Boga koji se u natpisima često naziva i “Gospodarom neba i zemlje”) predstavljalo je specifičnu lokalnu formu judaizma. Ova praksa se u natpisima pojavljuje oko 420. godine i ubrzo postaje dominantna. Pismo, leksik i vjerske formule jasno ukazuju na snažan uticaj jevrejske teologije i aramejskog jezika. Veliki dio jemenskih plemenskih vođa prihvatio je judaizam, čime je stvorena jedinstvena jevrejsko-araptska država koja je trajala duže od stoljeća i po.

Kršćanstvo je u Himjaru dugo bilo prisutno kao manjinska religija, podržavana izvana od strane Vizantije i etiopskog Kraljevstva Aksum. Međutim, početkom 6. stoljeća dolazi do tragične eskalacije. Jevrejski vladar Himjara, Yusuf As'ar Yath'ar (u arapskoj tradiciji zapamćen kao Dhu Nuwas), pokrenuo je žestoke vojne operacije i masovne progone kršćanskih zajednica u oazi Najran.

Ovaj masakr izazvao je brutalnu reakciju kršćanskog svijeta. Aksumski kralj iz Etiopije, uz pomorsku i logističku podršku Vizantije, organizira masovnu vojnu invaziju preko Crvenog mora 525. godine. Dhu Nuwas je poražen i ubijen, jevrejska dinastija je srušena, a na vlast u Jemenu instaliran je kršćanski režim.

Nakon unutrašnjih prevrata u etiopskim okupacionim snagama, vlast preuzima general Abraha, koji se proglašava kraljem Himjara (vladao od 532. do 565. godine). Abraha je bio izuzetan državnik i vojskovođa. Kako bi učvrstio svoju vlast i ubrzao pokrštavanje čitavog Arabijskog poluostrva, preduzeo je obimne graditeljske i vjerske projekte.

U novoj prijestolnici Sani, oko 559–560. godine, Abraha gradi veličanstvenu, monumentalnu crkvu poznatu pod nazivom Al-Qalis (što je arapska transkripcija grčke riječi ekklesia – crkva). Njena arhitektura, visina i sjaj zapanjili su savremenike i ostali duboko urezani u narodno sjećanje. Cilj gradnje bio je stvaranje novog, sjajnog hodočasničkog i vjerskog centra na Arabijskom poluostrvu koji bi potisnuo i zamijenio lokalna paganska i regionalna hodočašća, uključujući i ono u Meki.

Dugo se u klasičnoj historiografiji vjerovalo da je priča o Abrahinoj crkvi tek kasnija muslimanska izmišljotina nastala kako bi se objasnila pozadina poznatog “Pohoda na slonu” i Allahove zaštite hrama u Meci. Danas je arheološki nesumnjivo dokazano da je crkva zaista postojala. U sklopu današnje Velike džamije u Sani pronađeni su i identificirani masivni kameni kapiteli izrađeni u prepoznatljivom aksumskom (etiopskom) stilu, od kojih su dva direktno ukrašena uklesanim kršćanskim križevima, a koji su u ranoislamskom periodu ponovo upotrijebljeni pri gradnji džamije.

Abrahino kršćanstvo, međutim, nije bilo slijepa kopija grčkog ili etiopskog dogma. Analiza njegovih natpisa ukazuje na to da je on razvio specifičnu, kompromisnu formu kršćanstva koja je balansirala između judaizma i kršćanstva kako bi bila prihvatljiva arapskom stanovništvu. U njegovim zvaničnim natpisima spominju se “Milosrdni (Rahmanan), njegov Mesija i Sveti Duh”, čime se izbjegavala formulacija o “Sinu Božijem” koja je bila neprihvatljiva za jevrejske i monoteističke Arape.

Ovi Abrahini teološki izbori imat će snažan i dugotrajan odjek. Nekoliko decenija kasnije, oni će direktno inspirisati i odraziti se na kur'ansku doktrinu o Isusu kao Mesiji i Duhu od Boga, ali bez prihvatanja koncepta božanskog sinovstva. Muhamed je napravio dodatni korak u integraciji regionalne tradicije: za razliku od Abrahe koji je želio uništiti hram u Meki, Muhamed je mekanski hram i njegove prateće obrede (poput hodočašća) očistio od idolatrijskih elemenata i u potpunosti ih integrirao u novu, strogo monoteističku religiju.

Nakon perzijskog osvajanja krajem šestog stoljeća i potonjeg uspona islama u sedmom stoljeću, vjerska mapa Arabije se iz temelja promijenila. Jemensko kršćanstvo, i pored svoje nekadašnje monumentalne arhitekture i kraljevske podrške, jedva da je preživjelo islamska osvajanja. Sačuvalo se tek kratko vrijeme kao manjinska zajednica u oazi Najran i na izoliranom arhipelagu Sokotra u Indijskom oceanu, prije nego što je u potpunosti nestalo.

Nasuprot tome, jevrejske zajednice u Jemenu pokazale su znatno veću otpornost. Uklopljene u novi islamski pravni poredak kao “Sljedbenici Knjige” (Ahl al-Kitab), sačuvale su svoj identitet, rabinsku tradiciju i specifične običaje u planinskim selima i gradovima Jemena tokom više od 1400 godina, sve do masovnih migracija u 20. stoljeću.

Otkrića modernih arheologa i epigrafičara konačno su vratila predislamskoj Arabiji njeno pravo mjesto u historiji: ona nije bila izolirani kulturni vakuum, već dinamično, pismeno i visoko razvijeno društvo u kojem su se stoljećima ukrštale, sukobljavale i prožimale najvažnije monoteističke tradicije Starog svijeta.

(Christian Julien Robin je ugledni francuski orijentalista, epigrafičar, akademik i vodeći specijalista za historiju predislamske Arabije; ovaj je tekst objavio u magazinu L'Histoire)