Na današnji dan, 21. septembra 1943. godine u selu Bukvik kod Brčkog, osnovana je 16. muslimanska udarna brigada NOVJ, jedinica koja će u narednim godinama preći više od 3.500 kilometara ratnih staza, odigrati presudnu ulogu u odbrani Tuzle i oslobođenju Sarajeva, voditi posljednju bitku rata u Odžaku i tako izrasti u jedan od najvažnijih simbola antifašističke borbe i nacionalne afirmacije Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu

U povijesti Drugog svjetskog rata na prostorima Bosne i Hercegovine malo je jedinica čiji je ratni i simbolički put ostavio tako dubok, a istovremeno nedovoljno vrednovan trag kao što je to slučaj s 16. muslimanskom udarnom brigadom NOVJ. Nastala u prelomnim historijskim trenucima, u kasno ljeto i jesen 1943. godine, ova je jedinica pod petokrakom na titovki ujedinila hiljade Bošnjaka i prešla više od 3.500 kilometara surovih ratnih staza.

Od skromne spomen-česme u selu Bukvik kod Brčkog, preko žestokih okršaja u gornjem Podrinju, Majevici i Birču, pa sve do poslijepodnevnih sati petog aprila 1945. godine, kada su njezini borci prvi zakoračili u okupirano Sarajevo i ujutro s Vijećnice skinuli nacističku zastavu, 16. muslimanska brigada izrasla je u jedan od najznačajnijih nosilaca antifašističke pobjede na ovim prostorima.

Uprkos činjenici da je riječ o vojničkoj formaciji u kojoj su Bošnjaci tokom većeg dijela rata činili apsolutnu većinu, njezin je historijski značaj decenijama u socijalističkoj historiografiji bio potiskivan ili guran u drugi plan. Danas, povodom godišnjice njenog osnivanja, ponovno čitanje historijskih činjenica, dokumentirane građe i monografskih zapisapruža nam priliku da objektivno sagledamo okolnosti nastanka, složenu politiku opredjeljivanja bošnjačkog naroda i herojski borbeni put ove brigade.

Proglašenjem Nezavisne Države Hrvatske (NDH), ustaški režim pokušao je pridobiti Bošnjake nazivajući ih „hrvatskim cvijećem“ i gurnuti ih u službu vlastitih fašističkih ciljeva. S druge strane, i pored višedecenijskog obespravljivanja u Kraljevini Jugoslaviji, gdje im nije priznavan nacionalni subjektivitet te gdje su bili izloženi šovinističkim pritiscima i nekažnjenim zločinima poput onog u Šahovićima 1924. godine, Bošnjaci kao narod nisu izgrađivali vlastitu fašističku ideologiju niti su imali autohtoni fašistički pokret.

Nacionalna i građanska svijest jasnog odbacivanja fašizma izražena je već u jesen 1941. godine kroz čuvene rezolucije koje su u gradovima diljem Bosne i Hercegovine potpisivali najugledniji bošnjački intelektualci, uleme i društveni djelatnici. Ti su dokumenti javno osudili ustaški teror, progone Jevreja, Srba i Roma te pozvali na uspostavu reda i zakona. Istovremeno, pojedinci iz naroda uvidjeli su da puka verbalna osuda neće zaustaviti zla koja su zaprijetila samom opstanku naroda. Inteligentni i hrabri seljak s Romanije, Mujo Hodžić Crni, već u oktobru 1941. godine formira prvu bošnjačku partizansku četu, koja će kasnije prerasti u bataljon.

Međutim, masovniji odziv Bošnjaka u Narodnooslobodilački pokret (NOP) u prvoj godini rata bio je znatno usporen zbog taktičkog, formalnog i stvarnog savezništva koje su partizani u samom početku ustanka na pojedinim terenima imali s četnicima. Budući da su četničke formacije pod komandom Draže Mihailovića i lokalnih vojvoda provodile sistematski genocidni plan istrjebljenja bošnjačkog stanovništva, naročito u Podrinju i Hercegovini, to je privremeno savezništvo stvorilo duboko nepovjerenje bošnjačkih masa prema partizanima, iako su već od proljeća 1942. godine partizani i četnici postali nepomirljivi ratni neprijatelji.

Prelomna tačka nastupa tokom 1942. i u prvoj polovini 1943. godine. Bošnjaci su se našli u strahovitom procjepu između četničkih pokolja, ustaške asimilatorske politike koja ih je vodila u propast te potpunog neuspjeha pokušaja pojedinih građanskih političara da kod njemačkih vlasti izdejstvuju autonomiju Bosne i Hercegovine pod direktnim protektoratom Reicha. Zvanični Berlin ostao je nepokolebljiv u podršci ustaškom režimu u Zagrebu, dok je istovremeno njemačka vojna mašinerija radila na regrutiranju Bošnjaka u SS jedinice, zloupotrebljavajući njihov očajnički položaj.

Usred tog općeg beznađa, pobjede Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije (NOVJ) te politička platforma KPJ, koja je kroz rad AVNOJ-a i pripremne aktivnosti za ZAVNOBiH garantirala obnovu državnosti Bosne i Hercegovine kao ravnopravne federalne jedinice, otvorile su novu historijsku perspektivu. Narastanje simpatija prema NOP-u bilo je posebno izraženo u sjeveroistočnoj Bosni, Posavini i Semberiji. Rukovodstvo pokreta prepoznalo je ovaj politički momenat te je donijelo stratešku odluku: pristupiti formiranju posebnih bošnjačkih vojnih jedinica koje će omogućiti masovnije i organizovanije uključivanje Bošnjaka u antifašistički rat.

Rast oslobodilačkog pokreta u istočnoj Bosni tokom proljeća i ljeta 1943. godine bio je izuzetno brz. Nakon što su snage NOVJ i partizanskih odreda ovladale značajnim dijelom slobodne teritorije u Birču, Semberiji i Majevici, stvoreni su svi preduvjeti za vojne reorganizacije. Početkom jula 1943. godine, politički komesar Glavnog štaba NOP odreda BiH Rodoljub Čolaković referirtao je vrhovnom komandantu Josipu Brozu Titu o povoljnom raspoloženju bošnjačkog stanovništva u bijeljinskom, brčanskom i gradačačkom srezu.

U aprilu iste godine Oblasni komitet KPJ izdao je Čolakovićevu brošuru „Naši muslimani i NOB“, dok je grupa istaknutih Bošnjaka u maju uputila proglas narodu pozivajući ga da ne stupa u SS jedinice i kvislinške formacije, već da se oružjem izbori za svoju slobodu u redovima partizana.

Direktna posljedica tih priprema bila je naredba Štaba 17. divizije od osmog augusta 1943. godine o formiranju Muslimanskog bataljona u sastavu proslavljene 6. bosanske brigade. Već sutradan, devetog augusta 1943. godine, u selu Dragaljevac (zaselak Točak, na putu Brčko–Bijeljina) okupila se grupa od 64 borca koje je iz 1. majevičke brigade doveo Asim Mujkić. Od njih su odmah formirane dvije čete. Za komandanta bataljona imenovan je Akif Bešlić, za političkog komesara Asim Mujkić, za zamjenika komandanta Enver Zaimović, a za zamjenika komesara Jusuf Đonlić.

Ovaj je bataljon vrlo brzo postao snažno privlačno žarište. Kretanjem kroz Modriču, Srebrenik i Posavinu, bataljonu su pristupale čitave grupe mladića, dojučerašnjih pripadnika domobranskih jedinica, seoskih milicija, pa i dijelovi Kladanjske legije. Sredinom septembra 1943. godine, kada je bataljon stigao u selo Bukvik nedaleko od Brčkog, u njegove redove ušli su novi borci iz Gradačca i okolnih bošnjačkih sela, čime je broj boraca narastao na oko 450.

Nakon višednevnih organizacionih priprema i formiranja drugog bataljona, na svečanosti održanoj 21. septembra 1943. godine u Bukviku, zvanično je proglašena 3. bosanska muslimanska brigada, koja će u kasnijoj numeraciji NOVJ postati poznata kao 16. muslimanska udarna brigada. Za prvog komandanta brigade imenovan je major Salim Ćerić, za političkog komesara Muhidin Begić, za zamjenika komandanta Milutin Pejanović, za obavještajnog oficira Hilmija Šahinpašić, a za intendanta Šerif Buljubašić.

Formiranje brigade imalo je ogroman odjek. List Oslobođenje u oktobru 1943. godine naglašava da je stvaranje prve muslimanske brigade izraz dubokog povjerenja bošnjačkih masa u oslobodilačku borbu i garancija da će narod Bosne i Hercegovine ravnopravno graditi svoju budućnost.

Ubrzo po osnivanju, 16. muslimanska brigada bačena je u najteža ratna iskušenja. Prva velika operacija u kojoj je učestvovala bilo je prvo partizansko zauzimanje Tuzle početkom oktobra 1943. godine. Pokrajinski komitet KPJ za BiH dao je izuzetno visoku ocjenu njenom držanju, istakavši da se brigada afirmisala kao „solidna vojnička jedinica koja se odlično pokazala u borbama za grad“.

Ipak, zima 1943/1944. godine donijela je strahovita iskušenja. Tokom njemačkih operacija Kugelblitz i Schneesturm (u jugoslavenskoj historiografiji poznatih kao Šesta neprijateljska ofanziva), brigada se morala neprestano kretati po teškom terenu i pod udarom znatno nadmoćnijeg neprijatelja. Prilikom drugog napada na Tuzlu u februaru 1944. godine, dijelovi brigade pretrpjeli su teške gubitke napadajući utvrđene njemačke i ustaške položaje na Ilinčici; ostavši bez očekivane podrške drugih jedinica koje nisu stigle na polazne položaje, borci su na brisanom prostoru upali u minska polja ispred bunkerisanih linija.

Od ranog proljeća do kasnog ljeta 1944. godine brigada izvodi neprestane manevre na širokom prostoru istočne Bosne, gornjeg Podrinja, Sandžaka i istočne Hercegovine. U martu 1944. godine našla se u kritičnoj situaciji kada je protiv nje angažirana glavnina 14. SS regimente iz sastava zloglasne 7. SS gorske divizije Prinz Eugen, sastavljene pretežno od domaćih Volksdeutschera. Zahvaljujući izvanrednom manevriranju i fleksibilnoj partizanskoj taktici, komandni kadar brigade uspio je izvući ljudstvo iz obruča uz minimalne gubitke, dopunjavajući redove novim dobrovoljcima u krajevima kroz koje je prolazila.

Ljeto 1944. godine donijelo je tragične i mučne bratoubilačke sukobe na tlu istočne Bosne. U martu i aprilu 1944. na prostore Majevice i Posavine stigla je 13. SS gorska divizija Handžar, formirana od Bošnjaka obučavanih u Njemačkoj i Francuskoj. Sastavljena pod lažnim obećanjima nacističkih oficira o zaštiti bošnjačkih sela i uspostavi autonomije, ova je divizija u praksi djelovala u savezništvu s pojedinim četničkim jedinica te počinila teške represalije i zločine u kojima su stradali i sami bošnjački civili (poput masakra u selu Vražići kod Brčkog).

Kada se u julu i augustu 1944. godine 16. muslimanska brigada vratila na područje Birča s prepoznatljivim bojnim pokličem „NAPRIJED MUSLIMANI!“, došlo je do direktnog okršaja dviju potpuno suprotstavljenih opcija unutar istog naroda. U žestokim borbama u blizini Šekovića, naročito na koti Bačkovac, s jedne strane stajali su Bošnjaci koji su se pod petokrakom borili za ravnopravnu Bosnu i Hercegovinu u novoj državi, a s druge Bošnjaci s njemačkim orlom i SS-mrtvačkom glavom na fesu. Prisustvo i borbenost 16. muslimanske brigade na terenu imali su presudan psihološki i politički efekat, mnogim pripadnicima SS divizije konačno su otvorene oči.

U augustu i septembru 1944. godine u 13. SS diviziji dolazi do potpunog sloma morala, masovnog otpora i dezerterstva. Bošnjački vojnici shvatili su da su prevareni, da od autonomije nema ništa te da ih njemačka komanda koristi kao puko topovsko meso u borbi protiv vlastite braće. Nakon što je vrhovni komandant NOVJ Josip Broz Tito 30. augusta 1944. godine uputio javni poziv svim pripadnicima kolaboracionističkih formacija koji nisu počinili zločine da pređu na stranu partizana uz garantovanu amnestiju, uslijedio je masovan prelazak.

Sredinom septembra 1944. godine, u selu Bašigovci kod Živinica, u sastav 16. muslimanske brigade organizovano je stupilo oko 200 bivših pripadnika 13. SS divizije. Nakon detaljnih provjera, omogućeno im je da s oružjem u ruci speru ljagu s imena. Ulazak nekoliko stotina odlično obučenih, prekaljenih i savremeno naoružanih boraca predstavljao je ogromno vojničko pojačanje za 16. brigadu, u trenutku kada je NOVJ prelazila na klasični frontovski način ratovanja.

Dana 17. septembra 1944. godine, 16. muslimanska brigada među prvim je jedinicama ušla u konačno oslobođenu Tuzlu. Četiri dana kasnije, 21. septembra, u gradu je svečano proslavljena prva godišnjica brigade. Pred više hiljada građana i najuglednijih Tuzlaka, među kojima je bio i čuveni tuzlanski muftija Muhamed Šefket-efendija Kurt, zapamćen po spašavanju tuzlanskih Srba od ustaškog genocida 1942. godine, komandant brigade Salim Ćerić održao je historijski govor podsjećajući na slavni put jedinice čiji su sastav u tom trenutku činio oko 90 procenata Bošnjaka.

Govoreći o Salimu Ćeriću (1918–1987), sinu ljubuškog imama Mustafe-efendije, valja istaknuti da je on i u poslijeratnom periodu ostao dosljedan borac za nacionalni subjektivitet svog naroda. Početkom 1970-ih godina, kao visoki partijski funkcioner, Ćerić je hrabro i otvoreno ukazivao na neravnopravan položaj Bošnjaka u tadašnjem sistemu, zahtijevajući osnivanje „Matice muslimanske“, izradu posebne nacionalne historije, reformu školskih udžbenika te zvanično utvrđivanje nacionalne zastave.

Krajem 1944. godine 16. muslimanska brigada odigrala je presudnu ulogu u odbrani Tuzle od velikog napada četničke grupacije kojom je lično komandovao Draža Mihailović. Nakon razbijanja četnika uslijedila je reorganizacija brigade. U njene redove tada ulazi znatan broj novih boraca mobiliziranih na području Srbije, kako civila, tako i bivših pripadnika Nedićeve Srpske državne straže i prebjeglih četnika, ali i znatan broj etničkih Albanaca s Kosova. Bošnjački borci su ove nove ratne drugove primili bratski, pomogavši im da se brzo uklope u kolektiv.

Iako je postotak Bošnjaka u samoj 16. brigadi tada opao na 60-70 procenata, učešće Bošnjaka u drugim partizanskim jedinicama širom BiH istovremeno je dostiglo svoj historijski maksimum. U komandnom kadru također dolazi do promjena: Salim Ćerić imenovan je za načelnika štaba 38. divizije, za komandanta brigade dolazi Spaso Mičić (kasnije narodni heroj), dok dužnost načelnika štaba preuzima major Milivoje Koprivica (bivši kraljevski oficir koji je prešao iz četnika, a nakon njegove pogibije Arslan Gotovušić).

U proljeće 1945. godine započele su završne operacije za oslobođenje Bosne i Hercegovine. U okviru Sarajevske operacije, 16. muslimanska udarna brigada imala je čast da odigra ključnu ulogu.

U poslijepodnevnim satima petog aprila 1945. godine, oko 17.30 sati, borci 16. muslimanske brigade bili su prve partizanske jedinice koje su zakoračile na ulice okupiranog Sarajeva. Spustivši se preko Vratnika i Kovača prema Baščaršiji, borci su, prema sačuvanim sjećanjima, prolazili kroz mahale pune oduševljenog naroda koji ih je zaustavljao, iznoseći im hranu, piće i cigarete.

Međutim, njemački garnizon pružao je žestok otpor. Dijelovi brigade su oko 18.00 sati blokirali jake njemačke snage utvrđene u zgradi Vijećnice. Tokom čitave noći na ulicama oko Baščaršije građene su barikade i vođene teške okršajne borbe, a u Štab brigade na Baščaršiji stigao je i legendarni vođa sarajevskih ilegalaca Vladimir Perić Valter, koji će samo nekoliko sati kasnije tragično poginuti. U rano jutro šestog aprila 1945. godine, borci 16. muslimanske brigade konačno su likvidirali neprijateljski otpor u Vijećnici. Sa zgrade je skinut kukasti križ, a borci brigade su visoko uzdigli novu jugoslavensku zastavu s crvenom petokrakom, čime je i zvanično označen kraj četverogodišnje fašističke okupacije Sarajeva.

Nakon oslobođenja grada, dok su pozadinski organi i zloglasna OZNA sprovodili ideološke čistke, hapšenja i likvidacije političkih neistomišljenika – među kojima su stradali i pojedini nevini građani te potpisnici rezolucija iz 1941. godine, borci 16. muslimanske brigade već sedmog aprila nastavili su svoj ratni put niz dolinu rijeke Bosne. Učestvovali su u oslobađanju Žepča, Zavidovića, Maglaja i Doboja.

Svoj slavni i krvavi ratni put brigada je okončala u posljednjoj bici Drugog svjetskog rata na evropskom tlu, na području Odžaka, gdje su se utvrdile posljednje formacije ustaškog režima NDH. Upravo su borci 16. muslimanske brigade 25. maja 1945. godine prvi probili utvrđene linije odbrane na Odžaku, čime je rat u Bosni i Hercegovini definitivno završen. Za svoje izuzetne zasluge i iskazanu hrabrost, brigada je odlikovana najvišim državnim priznanjima.

Pogled na historijski put 16. muslimanske udarne brigade otkriva jedinicu koja nije bila historijski slučajnost, već izraz duboke potrebe bošnjačkog naroda da u najtežim trenucima svoje povijesti pronađe pravi put i osigura vlastiti biološki i politički opstanak. Sa više od 900 poginulih boraca, ova je brigada podnijela ogromnu žrtvu za slobodu i obnovu bh. državnosti.

U savremenom historijskom diskursu, kada se nerijetko pokušavaju nametnuti pogrešne paradržavne ili kolaboracionističke epizode kao okosnica bošnjačkog držanja u Drugom svjetskom ratu, 16. muslimanska brigada stoji kao neoboriv dokaz antifašističkog opredjeljenja. Ona pokazuje da su se Bošnjaci, prošavši kroz oganj ratnih iskušenja, izborili za svoj status rame uz rame s drugim narodima, boreći se u redovima jedinog pokreta koji je garantirao ravnopravnost, bratstvo i historijske granice Bosne i Hercegovine.