Kroz historiju dugu milenijima, od antičkih rimskih legija do osmanskih sultana i britanske krune, sve vanjske sile koje su pokušale ovladati Jemenom udarile su u isti nesalomljivi zid u planinskim vrletima Arapskog poluostrva. Strateški smješten na raskrsnici ključnih trgovačkih puteva, ovaj nepokoreni prostor zaradio je status jedne od najcrnjih vojnih noćnih mora u historiji velikih carstava, lekciju koju u savremenom sukobu sa Hutima iznova uči i njima susjedna Saudijska Arabija

Ova arapska zemlja oduvijek se nalazila na meti svojih susjeda i velikih sila, pored toga što se morala nositi s neprekidnim unutrašnjim sukobima. Afganistan i Vijetnam stekli su reputaciju tako što su u različitim historijskim trenucima porazili Britance, Ruse, Amerikance, Francuze ili Kineze. Jemen je još jedna zemlja koja se može pohvaliti nimalo zanemarljivom biografijom kada je riječ o suprotstavljanju velikim silama, iako njegovi epizodi otpora nisu toliko poznati.

Još od antičkog doba, strateški položaj Jemena, smještenog između Crvenog mora, Arapskog mora i Indijskog okeana, privlačio je pažnju njegovih najmoćnijih susjeda, ali i udaljenijih sila. Takav geografski položaj činio ga je idealnim mjestom za kontrolu trgovine skupocjenom robom, poput tamjana i začina. Jednako tako, isticao se i po plodnosti nekih svojih područja.

U svakom slučaju, Jemen je uspijevao ostati po strani od sukoba velikih sila sve do četvrtog stoljeća p. n. e. Aleksandar Veliki bio je upoznat s njegovim blagostanjem i razmatrao je njegovo osvajanje, no taj poduhvat nije ostvaren jer je Makedonac umro u Babilonu 323. godine p. n. e. Vanjska prijetnja se time nije raspršila, jer su i Rimljani bacio oko na te zemlje.

Kao posljedicu njegovog trgovačkog bogatstva i plodnosti navodnjavanog zemljišta, Rimljani su Jemen nazivali Arabia Felix (na latinskom: Sretna Arabija). Pretor Egipta, Gaj Elije Gal, planirao je 26. godine p. n. e. to područje pripojiti posjedima tek uspostavljenog Rimskog carstva (Oktavijan se prethodne godine proglasio Augustom).

Elije Gal okupio je moćnu vojsku od 10.000 legionara i flotu od 80 pomoćnih brodova u Crvenom moru. No, problemi su ubrzo započeli. Nabatejski saveznici izdali su Rimljane, pa su trupe morale poduzeti mučan marš kroz sušnu teritoriju, da bi na kraju bile desetkovane nedostatkom zaliha i bolestima.

Sa tako oslabljenom vojskom, Gal je jedva uspio nedjelju dana opsjedati sabejsku prijestolnicu Marsijabu (današnji Marib), prije nego što se morao povući kako bi izbjegao još teži poraz.

Uprkos ambicijama drugih imperatora na Bliskom istoku, Rim više nikada nije razmatrao osvajanje Jemena. Teritorija se još jednom ponovo potonula u unutrašnje borbe, iako je oko četvrtog stoljeća Himjarsko kraljevstvo (pod upravom jevrejske dinastije) ostvarilo izvjesnu prevlast u regiji.

Ta dominantna pozicija potrajala je do šestog stoljeća, kada se Jemen našao u žiži odmjeravanja snaga između Bizantskog i Sasanskog carstva. Bizantinci su odlučili intervenirati na jugu Arabije preko svojih saveznika, etiopskog kraljevstva Aksum, kako bi okončali prisustvo svojih rivala u toj regiji. Kao što se da vidjeti, perzijski interesi u Jemenu sežu daleko u prošlost, pa iranska pomoć hutima ne predstavlja nikakvu novost.

Sukob između Bizantinaca i Sasana završio je tako što je Jemen pretvoren u satrapiju (provinciju) te perzijske dinastije. Doduše, efektivna kontrola na terenu bila je minimalna i ograničena samo na obalu. Druge sile koje su došle kasnije naišle su na isti problem: pomorski pojas mogao se osvojiti vojnim putem, ali plemena u unutrašnjosti bila su nepokorna.

Širenje islama od prve trećine sedmog stoljeća djelovalo je kao faktor koji donosi izvjesnu stabilnost Jemenu. Sjeverna plemena bila su među prvima koja su prihvatila religiju koju je pokrenuo Poslanik Muhamed. Prve halife uspjele su održati kontrolu zahvaljujući tome što su lokalni lideri ostali lojalni tokom prvih stoljeća muslimanske ekspanzije.

Hilafetska vlast, budući da je bila prilično površinska, nije uspjela izgraditi unutrašnju strukturu teritorije, pa su se krajem devetog stoljeća vratile nesuglasice. Sjeverna plemena prihvatila su jednu granu šiizma, zeidizam, kada je dinastija Rasid preuzela vlast u tom području i usvojila ovaj pravac islama, isti onaj koji danas vjeruju Huti.

Tako izrađena vjerska komponenta podstakla je otpor sjevera Jemena protiv pokušaja dominacije velikih muslimanskih (većinski sunitskih) sila, kao što su bili Ajubidski sultanat, koji je osnovao Salahudin ili Mameluci.

Već u novom vijeku, Osmanlije su bile još jedna od tih muslimanskih (i sunitskih) sila koje su pokušale staviti Jemen pod svoju kontrolu. Cilj aneksije bio je stvaranje baza za osporavanje dominacije u Indijskom okeanu Portugalcima. Činilo se da sve ide naruku Turcima kada su 1539. godine izvršili invaziju na to područje: bili su na vrhuncu moći i poslali su na hiljade vojnika.

Međutim, u doba kada je osmanska vojska utjerivala strah u kosti Evropi svojom opsadom Beča, pred plemenima sjevernog Jemena ostala je potpuno nemoćna. Između 1539. i 1547. godine, sultan Sulejman Veličanstveni poslao je 80.000 svojih ljudi, a preživjelo ih je svega 7.000. U drugoj polovini 16.stoljeća, Osmanlije su ponovo pokušale osvajanje i, prateći uobičajeni obrazac, uspjele ovladati samo obalom.

Šiitska plemena iz unutrašnjosti nastavila su predstavljati golemu glavobolju. Godine 1632. protjerali su Osmanlije iz Meke i s obale Jemena. Trupe iz Carigrada krenule su u protivnapad i uspele vratiti samo sveti grad islama, ali je Visoka porta, bar za neko vrijeme, zaboravila na kontrolu juga Arabije.

Nakon neuspjeha jedne sile u Jemenu, druga bi preuzela štafetu. Početkom 19. stoljeća, Velika Britanija je gradila svoje veliko carstvo. Jedna od njenih geostrateških opsesija bila je osiguravanje komunikacija s Indijom, a Jemen je bio ključna tranzitna tačka prema „Dragulju u kruni“.

U početku su Britanci bili suzdržaniji od svojih prethodnika. Iskoristili su napad na jedan od svojih trgovačkih brodova kako bi intervenirali u Adenu, vitalnoj luci na putu ka azijskom potkontinentu. Kombinacijom demonstracije sile i diplomatskih sporazuma s devet okolnih plemena, London je osigurao kontrolu nad ovom enklavom.

Prisustvo Britanaca uzbunilo je Osmanlije, koji su se 1849. godine vratili u zemlju iskoristivši periodičnu nestabilnost. Ovoga puta bili su vještiji nego u prošlosti te su sklopili saveze s elitom s obale, kojoj je već bilo dosta tereta što ga je stalna klima unutrašnjih sukoba predstavljala za njihove trgovačke interese.

Odmjeravanje snaga između Britanaca i Osmanlija riješeno je 1874. godine. Prvi su priznali suverenitet drugima nad jemenskom teritorijom u zamjenu za zadržavanje svog protektorata u Adenu.ž

Osmanska dominacija bila je samo kratka iluzija. U prvoj deceniji 20. stoljeća, sjeverna plemena pojačala su napade na okupatore, izazivajući neprekidno odlivanje novca i trupa za Carigrad. Rješenje je bilo potpisivanje sporazuma o autonomiji sa sjevernim teritorijama, pod utjecajem zeidskih plemena.

Padom Osmanskog carstva, zeidi su popunili vakuum vlasti i ubrzo usmjerili poglede prema britanskom protektoratu u Adenu. Obje strane su se sukobljavale većim ili manjim intenzitetom tokom dvadesetih i tridesetih godina, iako je Ujedinjeno Kraljevstvo uspjelo odbraniti svoj položaj zahvaljujući upotrebi avijacije, naoružanja koje je iznenadilo plemena. Na koncu je 1934. godine postignut sporazum o priznanju suvereniteta Londona nad lukom na period od 40 godina.

Sporazum se neće održati u novom geopolitičkom scenariju koji se na Bliskom istoku počeo oblikovati od pedesetih godina. Naserov panarapski nacionalizam utjecao je na dijelove jemenske elite pa je 1962. godine, kada je umro kralj Ahmad ibn Jahja, grupa vojnika izvela državni udar protiv monarhije, što je preraslo u građanski rat koji je trajao osam godina.

Paralelno s tim, 1963. godine, antibritanske gerilske grupe započele su kampanju poznatu kao „Adenska kriza“, što je navelo London da donese odluku o evakuaciji protektorata 1967. godine.

Građanski rat u Jemenu pretvorio se u šahovsku tablu rivaliteta između sila Bliskog istoka. Šezdesetih godina, borbu su vodile monarhija Saudijska Arabija i panarapska republika Egipat. Rijad je slao oružje monarhijskoj frakciji, a za saveznike je imao Iran šaha Muhameda Reze Pahlavija i Jordan Huseina I.

S druge strane, Egipat je postepeno podizao nivo svog učešća i dostigao brojku od 70.000 raspoređenih vojnika, koji su se borili pet godina i pretrpjeli desetine hiljada žrtava. Vojna avantura bila je i ogromno finansijsko iscrpljivanje za blagajnu Kaira, te izvor političke nestabilnosti za Naserovu vladu.

Građanski rat u Jemenu trajao je do 1970. godine i završen je pobjedom republikanaca, iako je zacementirao podjelu zemlje na dva dijela: sjeverni, panarapski orijentiran, i južni, koji je završio pod utjecajem Sovjetskog Saveza i postao prva komunistička država u arapskom svijetu, nakon još jedne revolucije kojom je zbačena monarhija.

Sjeverni i Južni Jemen živjeli su u stanju trajnog rivalstva, koje je često prerastalo u nasilje. Uprkos atmosferi sukoba, dvije polovine su se ujedinile 1990. godine nakon postignutog sporazuma. Nestabilnost nije napustila Jemen, ali do sljedeće strane intervencije nije došlo sve do 2015. godine, kada je Saudijska Arabija povela koaliciju protiv Huta.

IZVOR: Bosna.hr, Historia Y Vida