Sve je više uvjerenja da Netanyahu neće stati na Iranu. Eskalacije koje uključuju Pakistan ili Tursku više nisu nezamislive. Izraelski think-tankovi već pripremaju teren za opravdavanje budućih sukoba s Ankarom, prikazujući ih kao neizbježne


Odluka Izraela da napadne Iran ne može se protumačiti nijednim racionalnim okvirom. Ona direktno proturječi dugogodišnjoj izraelskoj vojnoj doktrini, koja se temeljila na kratkim, odlučnim operacijama usmjerenim ka postizanju opipljivih strateških ciljeva – doktrini ukorijenjenoj u izraelskim geografskim, ekonomskim i demografskim ranjivostima.

Ono čemu danas svjedočimo jeste temeljna promjena: napuštanje strateškog realizma u korist teološki motivisanog rata bez kraja.

Ta transformacija je drastična. Izrael se iz zapadom podržavanog kolonijalnog projekta koji je tražio međunarodni legitimitet, pretvara u mesijanski kolonijalni poduhvat koji opstaje zahvaljujući stalnim ratovima. Rastuća upotreba religijske retorike i prizivanje Boga u logici rata jasno ukazuju na ovu sistemsku promjenu.

U nedjelju su Sjedinjene Američke Države pristupile izraelskom ratu protiv Irana, napadima na iranske nuklearne objekte u Fordowu, Natanzu i Isfahanu. Donald Trump je napade opisao kao „veoma uspješne“.

Iranski zvaničnici su potvrdili da su dijelovi nuklearnih objekata pogođeni, uključujući i Fordow – tajni iranski objekat za obogaćivanje uranija, smješten duboko ispod planine blizu grada Qom.

Premijer Izraela Benjamin Netanyahu pohvalio je, kako je rekao, „hrabru odluku“ Donalda Trumpa da bombarduje iranske nuklearne objekte, izjavivši da će to „promijeniti historiju“.

Nakon američkih udara, Netanyahu se sada suočava sa dubokom unutrašnjom krizom. Njegova sekularna opozicija, koja je ranije podržavala njegove vojne avanture, sada postavlja pitanje zašto bi morali žrtvovati kvalitet vlastitog života zbog beskonačnih sukoba.

Istovremeno, Netanyahu urušava demokratski prostor za jevrejsku javnost kako bi očuvao zamah svoje militarizirane agende. Unutrašnji front, a ne Iran, mogao bi postati njegovo najteže bojište.

Jedna od najčudnijih, ali i najznačajnijih odluka bila je uvođenje ograničenja slobode kretanja izraelskim građanima, uključujući zatvaranje aerodroma Ben Gurion za putovanja prema inostranstvu, uz upozorenje Vijeća za nacionalnu sigurnost da se ne vraćaju preko Jordana ili Egipta.

Iako letovi iz Izraela i dalje postoje, uglavnom su rezervisani za turiste i strane državljane, dok su izraelski građani efektivno zarobljeni. Ovaj potez ima jasnu unutrašnjopolitičku logiku: najviše pogađa srednjoklasne glasače opozicije koji si mogu priuštiti duža putovanja, dok Netanyahuova biračka baza iz radničke klase, uglavnom sa periferije, ostaje netaknuta.

Od izbijanja rata u Gazi – a čak i ranije, tokom pravosudne reforme – mnogi Izraelci odlučili su da prebace novac u inostranstvo. Jedna finansijska firma izvijestila je u martu da je broj Izraelaca koji traže usluge konverzije i transfera novca porastao za 50%.

Od oktobra 2023. godine, zabilježen je sedmerostruki porast u međunarodnim transferima novca iz Izraela, sa oko 5,6 milijardi dolara prebačenih van zemlje samo u toj godini.

Za Netanyahua, ti finansijski trendovi moraju biti alarmantni. Godinama je tvrdio da izraelska vojska svoju visoku opremljenost može održati jedino kroz snažnu ekonomiju. Međutim, njegovi ultraortodoksni koalicioni partneri tome ne doprinose, dok njegovi mesijanski saveznici zagovaraju nove ratove i širenje teritorije.

Ironično, segmenti društva koji nose izraelsku ekonomiju su upravo oni koji su najviše protiv Netanyahuove vlade. No, oni se nisu protivili njegovim ratovima: i dalje podržavaju izraelske vojne akcije, dok nastoje očuvati zapadni standard života.

Njihova nesposobnost – ili nespremnost – da kritički preispitaju cionistički etos koji ih je učio da je svijet inherentno antisemitistički i da moraju živjeti „na oštrici mača“, omogućila je Netanyahuu i njegovim saveznicima da iskoriste njihovu ekonomsku moć. Time su ubrzali izraelsko pretvaranje u mesijansku državu, jačajući rasističke politike i ideologiju jevrejske supremacije.

Taj dinamični proces sada je vidljiv i tokom sukoba s Iranom, uz više dokumentiranih slučajeva gdje su Jevreji u Izraelu odbili Palestincima – pa čak i stranim radnicima – dozvolu da uđu u skloništa tokom raketnih napada.

To je Netanyahuova vizija Izraela: etnoreligijska, slobodno-tržišna država u trajnom sukobu sa susjedima, koja širi razaranje gdje god da dosegne, aktivno destabilizirajući regiju. Ironično, upravo to su optužbe koje Izrael iznosi na račun Irana.

Oni Izraelci koji razumiju posljedice ovog rata već ih osjećaju. Ekonomski utjecaji kreću se od oštećenja privatne imovine do šire paralize civilne ekonomije i prelaska na ratnu ekonomiju, u kojoj funkcionišu samo osnovne institucije i preduzeća.

S jedne strane, to izaziva ekonomsku neizvjesnost i rastuću zabrinutost; s druge strane, sve se dešava pod psihološkim pritiskom i stvarnim strahom od iranskih raketa.

Iako izraelska ekonomija i dalje pokazuje otpornost, izraelski analitičari upozoravaju da je ta stabilnost privremena. Ako se Izrael ne vrati svojoj doktrini kratkih, odlučnih ratova, njegovi će finansijski resursi biti iscrpljeni, a ekonomija dugoročno pogođena.

Iako je broj iranskih raketa koje su uspješno pogodile izraelsku teritoriju relativno mali, svaki pogodak ima ozbiljne posljedice, čineći cijele stambene blokove nenastanjivim. U kontekstu Izraela, gdje je tržište nekretnina među najskupljima na svijetu, čak i ograničena šteta ima nesrazmjerno velike ekonomske posljedice.

Na ličnom nivou, mogu posvjedočiti o stvarnom i do sada nepoznatom strahu od iranskih raketa – strahu koji ranije nisu osjećali ni palestinski ni jevrejski građani Izraela. Taj strah izaziva paniku i duboku zabrinutost.

Mnoge porodice su sada beskućnici, ali i dalje imaju hipotekarne dugove. Stoga ne čudi što su se pojavili izvještaji o Izraelcima koji pokušavaju pobjeći na Kipar privatnim jahtama.

Fantazija o ispijanju espresa u Tel Avivu dok Gaza gori je nestala. Život u mesijanskoj državi koja vodi vječne ratove nosi psihološke i finansijske posljedice, čak i za one koji su nekad uživali u njenim privilegijama.

Sve je više uvjerenja da Netanyahu neće stati na Iranu. Eskalacije koje uključuju Pakistan ili Tursku više nisu nezamislive. Izraelski think-tankovi već pripremaju teren za opravdavanje budućih sukoba s Ankarom, prikazujući ih kao neizbježne.

Za racionalnog posmatrača, ovo je ludilo. Ali to je današnja realnost Izraela: država koja je u svoje ratne igre uvukla globalnu ekonomiju, zapalila regionalne tenzije i prizvala Boga da opravda uništenje. Sekularni Izraelci koji su podržavali Netanyahuove ratove danas imaju privilegiju da planiraju svoj bijeg, dok Palestinci i dalje plaćaju cijenu – ne samo izraelske politike, već i trajne saučesničke uloge Zapada u njenom legitimiziranju.

Abed Abou Shhadeh je politički aktivista iz Jaffe. Bio je predstavnik palestinske zajednice u gradskom vijeću Jaffe-Tel Aviva od 2018. do 2024. godine. Magistrirao je političke nauke na Univerzitetu Tel Aviv, ovaj je komentar napisao za Middle East Eye