Moć je prešla iz ruku američke supersile u ruke regionalnih aktera: Izraela, Irana, Pakistana, Turske i Saudijske Arabije

Ljetne vrućine pogoduju ratovima i revolucijama, kao da neki čudni zakon geopolitičke termodinamike povezuje visoke temperature s prevratima u svjetskom poretku. Upravo se to dogodilo na Bliskom istoku ovog ljeta, do te mjere da bi ovaj trenutak mogao poslužiti kao prekretnica za novu eru u kojoj je moć iz ruka američke supersile prešla u ruke regionalnih aktera: s jedne strane dviju radikalno suprotstavljenih sila, Izraela i Irana, te s druge strane onih koje se bore za uticaj na budućnost, Pakistana, Turske i Saudijske Arabije.

Ove tri posljednje zemlje zajedno imaju više stanovnika od Sjedinjenih Američkih Država, nominalni BDP blizak francuskom, oružane snage po veličini uporedive s indijskim, te vojne budžete koji ih zbirno stavljaju na četvrto mjesto u svijetu, odmah iza Rusije. Pakistan posjeduje nuklearno oružje, Turska je druga vojna sila NATO-a, dok je Saudijska Arabija vodeći izvoznik nafte i vjerski lider za muslimane,  koji čine četvrtinu čovječanstva, zahvaljujući upravljanju svetim mjestima u Meki i Medini.

Udruživanjem snaga naspram grabežljivog trampizma, kako je sugerirao i kanadski premijer Mark Carney, ove tri države potpisale su ovog augusta Zajednički odbrambeni sporazum u Meki, što predstavlja otvoreni iskaz nedvosmislenog nezadovoljstva i gubitka povjerenja u dosadašnjeg glavnog partnera i garantora sigurnosti. Prema zvaničnom saopćenju, cilj sporazuma je „jačanje kolektivnog odvraćanja od bilo kakvog akta agresije“, uz odredbu da će se „svaki oružani napad na bilo koju od tri države smatrati napadom na sve njih“, što je klauzula solidarnosti oblikovana po uzoru na član 5 Vašingtonskog ugovora.

Iako ova vrsta bliskoistočnog NATO-a uvažava Trumpove zahtjeve o prenošenju sigurnosnih odgovornosti na same saveznike, ona istovremeno otežava priznanje Izraela, produbljuje ekvidistancu između Izraela i Irana te neutralizira Abrahamove sporazume, koje je Trump promovisao s ciljem reorganizacije regije putem biznisa i vojne saradnje. Rijad uporno odbija pristupanje tim paktovima dok se ne ostvari napredak po pitanju palestinskih zahtjeva, ali Bijela kuća to postavlja kao uslov za ratifikaciju civilnog nuklearnog sporazuma, kojim se Saudijcima priznaje isto pravo na obogaćivanje uranijuma koje se uskraćuje Irancima.

Prošlo je šest mjeseci otkako su Izrael i Sjedinjene Države ušli u rat protiv Irana s ciljem razbijanja nuklearne industrije koju su smatrali zajedničkom prijetnjom. U međuvremenu, ključ mira se pomjerio: to više nije nuklearno oružje, već Hormuški tjesnac, čiji je prolaz nemoguće otvoriti za slobodan saobraćaj bez dozvole Teherana. To je postalo jasno u memorandumu o razumijevanju koji je trebao označiti kraj rata, ali je od prvog dana ostao mrtvo slovo na papiru.

Ipak, taj dokument je označio barem kraj svakodnevne kampanje masovnog bombardovanja iranske teritorije, koja se vjerovatno neće ponoviti zbog rizika od daljeg urušavanja energetskih tržišta. Bombardiranje je zamijenjeno pompoznom, ali neizvjesnom ofanzivom trgovačke i finansijske blokade, koja bi mogla funkcionirati jedino uz malo vjerovatno saučesništvo Kine.

S oslabljenom američkom kontrolom, Izrael i Iran diktiraju nasilnu regionalnu dinamiku, vođeni međusobno nekompatibilnim, agresivnim hegemonizmima. Izraelska desničarska koalicija nastoji okupirati Zapadnu obalu, kolonizirati Gazu i trajno zatvoriti svaki put koji bi vodio ka djelimičnom ostvarivanju prava palestinskog stanovništva. Njihov lider, Benjamin Netanyahu, stavit će taj projekat na provjeru na izborima 27. oktobra, ali u međuvremenu Izrael već djeluje kao hegemonska sila u Gazi, Libanu i Siriji, uz sve izraženije povlačenje i pasivnost Washingtona.

Iran iz rata izlazi s obnovljenim kapacitetom odvraćanja, zahvaljujući kontroli nad Hormuzom, prijetnji naftnim i gasnim postrojenjima u Zalivu, te šteti nanesenoj američkim bazama pomoću drona i raketa. Teheran je izdržao dva uzastopna rata i sada može težiti obnovi svojih pozicija tamo gdje živi šiitska populacija, pa čak i ulasku u manje agresivne odnose sa Saudijskom Arabijom. Autoritetni glasovi to i potvrđuju.

Prema riječima Marca Lyncha, „nesposobnost Sjedinjenih Država da zaštite svoje saveznike u Zalivu od iranskih napada ili da održe otvorenim Ormuski tesnac fatalno je urušila temeljni sigurnosni sporazum koji je opravdavao njihovu mrežu vojnih baza u regiji“. Robert Kagan smatra da je Iran već postao dominantna sila na Bliskom istoku. „Godinama se svijet nosio s obuzdanim Iranom“, napisao je Kagan, „a sada će otkriti kako izgleda Iran bez ikakvih ograničenja“.

Dezorganizacija i gubitak uticaja Zapada u regiji nisu započeli s Trumpom niti su isključivi rezultat njegovih predsjedničkih mandata, ali su njegova kratkovidnost i pohlepa ubrzale te procese. Koncentracija moći i njeno zloupotrebljavanje radi zgrtanja bogatstva ne čine vanjsku politiku niti predstavljaju strategiju. Takav geopolitički poraz bio je unaprijed zagarantovan.

IZVOR: El Pais