Gostovanje o “neprerađenoj traumi” pokazuje zašto jezik pomirenja, kada briše razlike između počinioca i žrtve, proizvodi istu relativizaciju kao i otvoreno poricanje genocida.

Ratko Mladić umro je 27. augusta 2026. godine u pritvorskoj bolnici Ujedinjenih nacija u Hagu, u 84. godini života. Bio je pravosnažno osuđen na doživotni zatvor za genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine počinjene tokom rata u Bosni i Hercegovini. Presudu je 2017. godine izrekao Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), a 2021. godine potvrdio ju je Međunarodni rezidualni mehanizam za krivične sudove (MMKS), odbacivši njegovu žalbu u cijelosti. Nijedan zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu iz humanitarnih razloga nije usvojen.

To nije politička ocjena, nego sudska činjenica. Genocid u Srebrenici, opsada Sarajeva i sistemsko etničko čišćenje nesrpskog stanovništva pripisani su pred međunarodnim sudom isključivo jednoj strani. Upravo zato je teško shvatiti pojedine izjave domaćih stručnjaka.

U naslovu teksta “Zašto BiH i 30 godina kasnije potresaju iste podjele?” N1 BiH najavljuje da će psihoterapeutkinja objasniti zašto “nismo preradili traumu”. Novi talas reakcija na Mladićevu smrt opisuje se kao “podjele, teške riječi i međusobne optužbe”, formulacija koja sve tri strane smješta u isti okvir, kao da je riječ o simetričnom sukobu mišljenja, a ne o sukobu između veličanja pravosnažno osuđenog ratnog zločinca i reakcije na to veličanje. Naslov je prvo, a često i jedino što publika pročita, i on već postavlja okvir kroz koji će čitalac tumačiti sve što slijedi.

U emisiji Novi dan na N1, psihoterapeutkinja Nermina Vehabović Rudež kaže da bosanskohercegovačko društvo nije preradilo traumu i da se poricanje zločina javlja na sve tri strane: “ne možemo prihvatiti da su dio našeg naroda ili pojedinci iz našeg naroda radili takva zlodjela”, pri čemu, kako sama napominje, misli na sva tri naroda.

Izjednačavanje zločina i odbrane

Zatim dolazi rečenica koja nosi cijelu logiku gostovanja: “Bol je bol.” Dvije riječi, izgovorene kao neupitna istina, koje brišu svaku razliku između boli žrtve genocida i boli za koju je razlog teško znan.

Rudež pritom ne negira činjenice otvoreno, naprotiv, kaže: “Gdje je više bilo gubitaka, to su historijske činjenice, to su podaci, ali ne smijemo negirati da postoje i na drugoj strani patnje.” Upravo ta rečenica je najprecizniji primjer mehanizma lažne ravnoteže: činjenice se formalno priznaju, a onda se odmah, veznikom “ali”, emotivno neutrališu. Priznanje da postoje “historijske činjenice” i “podaci” o razmjerima stradanja ne dovodi do zaključka da je odgovornost različita, dovodi do poziva da se patnja na “drugoj strani” ne zapostavi, kao da su te dvije stvari uporedive po značaju. To je lažna ravnoteža u čistom obliku, forma koja djeluje uravnoteženo, dok sadržaj briše nesrazmjeru koju je upravo priznala.

Nastavlja se generalizacijom koja dovršava izjednačavanje: “Ljudi u Bosni i Hercegovini su ranjeni bez obzira na nacionalnu pripadnost.” Ovakva rečenica univerzalizira rat do te mjere da nestaje pitanje ko je bio počinilac, a ko žrtva, ostaje samo bezlična, kolektivna povrijeđenost bez počinioca.

Bol koji je pretrpio bošnjački narod ne može se porediti ni s čim. Ne postoji simetrična “bol sve tri strane” kada je jedna strana sistematski ubijala, silovala i protjerivala civile, a druga se od toga branila i pokušavala da preživi. Bošnjaci kao narod nisu počinili genocid, nisu masovno ubijali, silovali, mučili niti rušili sve što im se nađe na nišanu, dok srpska strana jeste. To nije mišljenje o tome ko je kriv, to je ono što je presudom već utvrđeno.

Poseban problem predstavlja i način na koji Rudež objašnjava veličanje ratnih zločinaca. Postavlja pitanje bi li ljudi prihvatili da je veličanje “bilo kojeg ratnog zločinca” zapravo izraz “ogromnog straha” i “ogromnog osjećaja nemoći” kod onih koji ga veličaju. Možda je to pokušaj da se objasni psihološka pozadina fenomena, ne kao njegovo opravdanje. Ali ovakvo objašnjenje, ma koliko dobronamjerno, nosi rizik da ako se veličanje zločinca isključivo tumači kao simptom straha i traume, lahko se izgubi iz vida da je to i dalje izbor pojedinca u datom trenutku, izbor koji ima posljedice bez obzira na to iz kakvog straha proizlazi. Objašnjenje porijekla nekog stava ne bi trebalo da zamijeni ocjenu tog stava.

Rudež dalje objašnjava da u Bosni i Hercegovini postoje “tri školska sistema u kojima svaki sistem objašnjava svoj pogled na rat”. I ovdje se, u samo jednoj rečenici, dešava izjednačavanje, umjesto da razdvoji činjenično utemeljenu historiju rata, utvrđenu pred sudom, od negatorskih ili revizionističkih sadržaja koji se u dijelu školskih sistema u Bosni i Hercegovini zaista predaju, ona sve tri naracije naziva podjednako legitimnim “pogledima”. Riječ “pogled” ovdje radi istu funkciju kao “podjele” u naslovu, pretvara pitanje istine i laži u pitanje perspektive. Ne postoje “pogledi” na rat, već samo istina i utvrđene činjenice.

Lažna moralna ravnoteža

Ovaj obrazac izjednačavanja “bol je bol”, “sve tri strane su patile”, “svaki sistem ima svoj pogled” nije nov, bez obzira na to ko ga izgovara i s kojom namjerom. Decenijama je to centralni jezik zvanične politike u Srbiji i dijela političkih struktura u Republici Srpskoj, koji se koristi da bi se napravio utisak lažne moralne ravnoteže tamo gdje je sud već utvrdio jasnu i nesimetričnu odgovornost. Ne tvrdim da Vehabović Rudež svjesno preuzima taj narativ, govori kao terapeutkinja koja želi pomirenje, ne kao neko ko brani zločin. Ali problem s lažnom ravnotežom je upravo u tome što djeluje isto bez obzira na namjeru, odnosno kad god se dvije nesimetrične stvari predstave kao jednake, efekat na publiku je relativizacija, čak i kad je motivacija govornika suprotna od toga.

Zato jezik poput “obje strane”, “sve tri strane”, “podjele” ili “jednaka bol” nosi rizik gdje god se pojavi, u političkom govoru iz Beograda jednako kao i u empatičnoj analizi terapeutkinje na N1. Poenta ovog teksta nije da se dovede u pitanje njena namjera, nego da se pokaže da dobronamjeran govor o pomirenju, kada koristi ovaj konkretan jezik izjednačavanja, proizvodi isti efekat kao i otvorena relativizacija, odnosno briše razliku između počinioca i žrtve.

Gostovanje se zatvara pričom o iskustvu rada s porodicama nestalih pri Međunarodnom crvenom križu, gdje ljudi različitih nacionalnosti koji su izgubili članove porodica godinama sjede za istim stolom. Zaključak koji Rudež iz toga izvlači glasi da su to “ljudi koji prihvataju da i druga strana ima jednaku bol”. Riječ “jednaka” ovdje je ključna, pomirenje se eksplicitno definiše kao prihvatanje jednakosti boli, a ne kao suočavanje s njenom nesrazmjernošću i s odgovornošću za nju. Time se cijela emisija, koja je krenula od “iste podjele” u naslovu, zatvara istom porukom s kojom je i počela.

Izrazi poput “obje strane”, “sve tri strane”, “podjele” ili “jednaka bol” stvaraju utisak simetrije između dvije potpuno različite pojave, činjenično utvrđenog zločina i reakcije na njegovo veličanje. U međunarodnoj raspravi o novinarstvu ovaj fenomen naziva se lažnom ravnotežom (false balance), situacijom u kojoj se dvije strane predstavljaju kao jednako utemeljene, iako činjenice to ne potvrđuju.

Novinarska neutralnost ne znači davanje jednakog prostora i jednake legitimnosti svakom stavu, bez obzira na to koliko je on činjenično utemeljen. Neutralnost znači tačno i precizno izvještavanje o onome što je utvrđeno, uz jasno razdvajanje činjenica od mišljenja. Kada se ratni zločin i odbrana od tog zločina predstave kao dvije jednako legitimne “strane priče”, to nije neutralnost, to je njeno poricanje pod maskom umjerenosti.

Emisije poput ove imaju posebnu težinu upravo zato što djeluju terapeutski, pomirljivo, čak i plemenito. Teže je prepoznati relativizaciju kada je izgovori psihoterapeutkinja govoreći o zajedničkoj boli, nego kada je izgovori otvoreni negator genocida. Ali efekat na gledaoca je isti, utisak da su sve strane podjednako odgovorne, i da je istina negdje “na sredini”. Istine na sredini ovdje nema. Postoji presuda, postoje žrtve i postoji počinilac.

Naslov koji je odabralo uredništvo N1, svodeći genocid i reakciju na njegovo veličanje na “podjele”, i formulacije poput “bol je bol” i “jednaka bol”, koje sve tri strane u ratu predstavljaju kao uporedive, ne opisuju stvarnost onakvom kakva ona jeste pred sudom i pred činjenicama. Bosna i Hercegovina, kao zemlja u kojoj se genocid dogodio, zaslužuje medijski i javni govor koji tu razliku između počinioca i žrtve čuva jasnom, čak i kada je tema pomirenje. Medij koji sebe predstavlja kao nezavisan i profesionalan ima odgovornost da bira naslove i pitanja koja tu razliku ne zamagljuju.