Mešihat Islamske zajednice u Srbiji organizirat će sutra, četvrtog septembra, u Novom Pazaru tradicionalno obilježavanje Dana šehida Hadžeta, u znak sjećanja na oko 2000 Bošnjaka koje su komunističke vlasti likvidirale krajem Drugog svjetskog rata. Ovogodišnje okupljanje, ustanovljeno 2010. godine, nosi i poseban historijski značaj jer se prvi put održava kao jedinstvena manifestacija objedinjene Islamske zajednice nakon nedavnog potpisivanja Povelje o jedinstvu. Vjernicima na Hadžetu obratit će se muftija dr. Mevlud-ef. Dudić, uz učenje Ja-sina i dove za duše stradalih, čime se nastavlja njegovanje kolektivnog pamćenja i prenošenje istine o ovoj prešućivanoj tragediji na mlađe generacije

U hladnim kasnojesenskim i zimskim noćima između novembra 1944. i početka 1946. godine, nad Novim Pazarom nadvila se tišina pojačana strahom. Ulaskom partizanskih jedinica u sandžačke gradove i uspostavljanjem nove komunističke vlasti, nastupio je period koji će u kolektivnoj memoriji Bošnjaka ostati upamćen kao jedno od najtragičnijih poglavlja moderne historije ovog kraja. Mjesto koje je postalo sinonim za taj stradalački udes jeste Hadžet, tada prostrana, nenaseljena poljana podno brda Tepe, preorana kraterima od savezničkih bombi, a danas gusto naseljena novopazarska mahala.

Na tom lokalitetu, bez zakonskih procedura, bez prava na odbranu i bez pisanih presuda, likvidiran je sam cvijet sandžačke inteligencije, građanstva i političke elite. Tajna prekih sudova, noćna odvođenja i masovne egzekucije sprovođene su po precizno zamišljenom planu, čiji je cilj bio obezglavljivanje bošnjačkog naroda i eliminacija svake potencijalne opozicije novom poretku.

Dolaskom novih vlasti, Sandžak se našao u specifičnom i izuzetno složenom društveno-političkom položaju. Unutar partizanskog pokreta nastale su unutrašnje prekompozicije snaga u kojima su prevlast preuzeli procrnogorski i prosrpski kadrovi. Uprkos činjenici da su Bošnjaci masovno učestvovali u narodnooslobodilačkom pokretu i da je Sandžak u pojedinim fazama rata bio najsigurnija partizanska teritorija, do te mjere da je Josip Broz Tito tokom 1943. godine razmatrao premještanje Predsjedništva AVNOJ-a u Berane, politička autonomija ovog kraja ubrzo je prinudno ugašena.

Tragična pogibija narodnog heroja Rifata Burdžovića Trša bila je rani nagovještaj te promjene političkog kursa. Proces je konačno zaokružen 29. marta 1945. godine formalnim ukidanjem Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Sandžaka (ZAVNOS). Kako bi se spriječio bilo kakav organizovani otpor ili politički artikuliran protest protiv ove odluke, režim je primijenio strategiju radikalnog uklanjanja viđenijih ljudi.

Svjedočanstva iz tog perioda ukazuju na sistemski karakter ideološke čistke. U knjizi „Pazarski šehidi“ Omera Turkovića navodi se zapis sa tajnog sastanka rukovodstva partizanske vlasti u Novom Pazaru, neposredno pred početak likvidacija. Na tom skupu, visoki partijski funkcioner Voja Leković obratio se prisutnima riječima koje oslikavaju tadašnji ideološki okvir:

„Drugovi, ja sam zadužen ispred Oblasnog komiteta da objasnim naredbu koja je prispjela iz Centralnog komiteta. Da biste me bolje razumjeli, reći ću vam da grad u kom se nalazimo nije na Bosforu, ali je oduvijek bio Mali Stambol. Ne samo po arhitekturi, džamijama… već naročito po vjeri i načinu života koji se ne razlikuju od onog u bilo kom turskom gradu… Pitam vas, drugovi, kako ćemo izgraditi besklasno društvo na takvim temeljima? Moje mišljenje je nikako… Da bismo to postigli, mi moramo svaku stopu naše zemlje očistiti od korova i nazadnih elemenata. Likvidaciju narodnih neprijatelja ćete obavljati tajno, noću ili u ranu zoru na onom polju na kraju grada koje se zove Hadžet, gdje su padale savezničke bombe.“

Ovakav pristup pretvorio je borbu protiv „okupatora i njegovih saradnika“ u široku akciju neutralisanja politički nepoželjnih i klasno označenih elemenata.

Odluke o životu i smrti donošene su po kratkom postupku, u krugu uske grupe pojedinaca. Izuzetno ozloglašenu ulogu u ovim događajima imala je Odeljenje za zaštitu naroda (OZNA), predvođena lokalnim moćnicima, među kojima se po surovoj efikasnosti isticao major Đorđe Peruničić Ostojić. Pripadnici OZNA-e danonoćno su pratili ugledne građane, pravili spiskove i bilježili sve koji su s njima stupali u kontakt.

Atmosfera u gradu bila je prožeta proganjajućim strahom. Od usta do usta prenosila se izreka „dvojica bez duše, treći bez glave“, bilo je dovoljno da neko prstom pokaže na nekog čovjeka pa da ga mrak zauvijek proguta. Ljudi su odvođeni iz svojih domova bez ikakvih formalnih optužnica. Iz zatvora koji se nalazio u blizini zgrade tadašnjeg suda noću su dopirali jauci mučenih. Mnogi stanovnici okolnih ulica, prema sjećanjima savremenika, napuštali su svoje kuće jer nisu mogli podnijeti zvuke koji su dolazili iza zatvorskih zidina.

O tim noćima ostavio je zapis i Ramiz Crnišanin, dugogodišnji činovnik komunističkog režima i tadašnji član SKOJ-a, napisavši u svojim sjećanjima: „Dok sam ležao bolestan, noću sam slušao pucnje koji su dolazili sa Hadžeta. To su vršena strijeljanja narodnih neprijatelja… Odluke o životu i smrti donosili su pojedinci.“

Osim fizičke likvidacije, režim je provodio i potpunu ekonomsku marginalizaciju porodica ubijenih. Pripadnici OZNA-e konfiskovali su imovinu najbogatijih novopazarskih trgovaca i veleposjednika. Čak je i humanitarna pomoć u hrani i odjeći, koju je nakon rata dijelila Uprava Ujedinjenih nacija za pomoć i obnovu (UNRRA), raspoređivana prvenstveno porodicama odanim novom režimu, dok su porodice privedenih i strijeljanih ostavljane u teškoj materijalnoj bijedi.

Metodologija egzekucija bila je striktna: žrtve su odvođene pod okriljem noći, od strane takozvanih „crnih trojki“, te strijeljane na Hadžetu. Njihova tijela zatrpavana su u dubokim kraterima nastalim od savezničkog bombardovanja.

Jedini značajniji izuzetak od pravila noćnih likvidacija bilo je strijeljanje Aćifa efendije Hadžiahmetovića i Ahmeta Dace. Oni su 21. januara 1945. godine izvedeni pred javnost i strijeljani usred bijela dana na Hadžetu, s jasnom namjerom režima da pošalje zastrašujuću poruku preostalom stanovništvu.

Aćif efendija, koji je tokom rata predvodio lokalne samoorganizovane vojne formacije, poznate kao Muslimanska milicija, smatran je ključnom političkom i vojnom figurom Novog Pazara. Te formacije nastale su u uslovima potpune nesigurnosti i bezvlašća na početku Drugog svjetskog rata, prvenstveno radi odbrane lokalnog stanovništva od četničkih upada i pokolja u Deževskom, Sjeničkom i Štavičkom srezu.

U poslijeratnim optužnicama, komunističke vlasti stavile su na teret Hadžiahmetoviću, Daci, hafizu Ramizu Paljevcu i drugima saradnju sa okupatorom i pokušaje pripajanja Sandžaka Velikoj Albaniji, kao i oružani otpor partizanskim jedinica. Međutim, historijska analiza pokazuje da su lokalne milicije u Sandžaku i Bosni imale naglašeno defanzivni karakter. Nisu imale ofanzivne operacije izvan svog matičnog prostora, niti su na dokumentovan način prihvatile fašističku ideologiju, organizovale logore ili uništavale vjerske objekte. Njihov primarni cilj bio je goli opstanak naroda u okruženju.

Među stradalima na Hadžetu našao se i veliki broj intelektualaca, uleme, bogatih trgovaca i lokalnih zvaničnika čija krivica nikada nije dokazana na sudu.

Hamdo Saračević, predsjednik Vojkovačke općine sa sjedištem u Lukarima, likvidiran je samo zato što je pod njemačkom prisilom morao prisustvovati strijeljanju dvojice komunista, iako su svjedoci potvrdili da je pokušavao intervenirati u njihovu korist.

Arif Torbić, ugledni novopazarski trgovac i poslovni saradnik Aćifa efendije, strijeljan je bez suđenja, da bi ga isti organ naknadno proglasio „narodnim neprijateljem“ radi konfiskacije imovine. Decenijama kasnije, 2008. godine, Okružni sud u Novom Pazaru donio je presudu o njegovoj rehabilitaciji.

Među identificiranim žrtvama čija su imena sačuvana u usmenim predanjima i rijetkim dokumentima nalaze se i Ejup-beg Ljajić, Hamdija Saračević, Ramiz ef. Paljevac i mnogi drugi čiji su životi ugašeni u zoru na novopazarskom stratištu.

Egzaktnu historijsku rekonstrukciju i tačan broj ubijenih na Hadžetu do danas je izuzetno teško utvrditi. Razlog tome leži u činjenici da je komunistički režim decenijama sistemski prikrivao tragove ovih događaja. Većina dokumentacije o djelovanju OZNA-e i poslijeratnim likvidacijama u Sandžaku pohranjena je u centralnim arhivima u Beogradu, gdje je godinama nosila oznaku državne tajne.

Ipak, na osnovu sačuvanih fragmentarnih spisaka, poput onih pronađenih u arhivama poljoprivrednih odjeljenja gdje su vođene evidencije o konfiskovanoj imovini, kao i na osnovu iskaza više od dvadeset direktnih svjedoka, sklopljena je djelomična slika razmjera ovog zločina.

Procjene ukupnog broja stradalih na Hadžetu i okolnim lokalitetima kreću se od 1.600 do preko 2.500 ljudi. Autor Omer Turković na osnovu svojih istraživanja navodi poimenični podatak o 1.639 ubijenih na samom Hadžetu, napominjući da je ta brojka vjerovatno znatno veća. U širem regionu Limske doline, na lokalitetima oko Prijepolja, Priboja, Pljevalja i Bijelog Polja, registrirana su dodatna masovna gubilišta sa preko 1.600 identifikovanih žrtava.

Stradanje na Hadžetu mora se posmatrati i u širem kontekstu demografskih gubitaka Bošnjaka u Drugom svjetskom ratu. Prema historijskim izračunavanjima, Bošnjaci su u procentualnom iznosu bili među najteže stradalim narodima na prostoru bivše Jugoslavije, izgubili su oko 8,1 posto ukupne populacije, što iznosi približno 70.000 ljudskih žrtava. Dodatnu težinu ovom stradanju dala je posleratna politička stigma kojom je cijelom jednom narodu imputirana kolektivna krivica, čime je onemogućeno javno žalovanje i naučno istraživanje ovih zločina.

Procesi koji su uslijedili nakon egzekucija na Hadžetu imali mehanizam dalekosežnih demografskih posljedica. Zastrašeno stanovništvo, suočeno s gubitkom svojih vjerskih i nacionalnih lidera, otimačinom imovine i stalnim pritiscima režima, ponovo je spakovalo kofere. Događaji na Hadžetu pokrenuli su nov val iseljavanja Bošnjaka prema Turskoj, proces koji će dostojati svoj drugi, još masovniji vrhunac pedesetih i šezdesetih godina 20. vijeka u vrijeme administrativnog terora Aleksandra Rankovića.

Decenijama je tema Hadžeta bila obavijena šutnjom. Bilo kakvo spominjanje stratišta bilo je strogo sankcionirano, a na samom lokalitetu izgrađeno je stambeno naselje, čime je fizički onemogućeno istraživanje masovnih grobnica, ekshumacija i adekvatno obilježavanje mjesta stradanja. Tek raspadom jednopartijskog sistema i otvaranjem procesa demokratizacije, pitanje poslijeratnih zločina u Sandžaku izlazi na svjetlo dana. Ključni preokret u institucionalizaciji sjećanja dogodio se 2010. godine, kada je Islamska zajednica ustanovila obilježavanje Dana šehida Hadžeta.

Svakog četvrtog septembra, Mešihat Islamske zajednice organizuje tradicionalni skup na Hadžetu u Novom Pazaru. Vjernici, potomci žrtava i građani okupljaju se na ovom mjestu kako bi učenjem Ja-sina i upućivanjem dova odali počat stradalima. Skupovi imaju za cilj ne samo vjerski pomen, već i njegovanje kolektivne memorije, te prenošenje istine mlađim generacijama o važnosti pravde i dostojanstvenog odnosa prema prošlosti.

Poseban dimenziju ovom sjećanju daju i savremeni procesi unutar same zajednice. Obilježavanja koja okupljaju predstavnike objedinjene Islamske zajednice u Sandžaku i Srbiji , posebno nakon značajnih koraka ka institucionalnom jedinstvu i potpisivanja Povelje o jedinstvu, ukazuju na to da Hadžet nadilazi lokalni značaj. On ostaje centralno mjesto historijske opomene Bošnjaka Sandžaka, simbol neispričane tragedije i trajni podsjetnik na cijenu koja je plaćena u burnim godinama 20. stoljeća.