Blokada ključnih pomorskih ruta i krah petrodolarskog sistema gurnuli su američku privredu prema sistemskom kolapsu teže razmjere od onih iz 1929. ili 2008. godine. Dok Zaljevske zemlje padaju u dužničku krizu, a najveći svjetski kreditori rasprodaju američke obveznice, Istok i Globalni Jug ubrzano napuštaju dolar, ostavljajući Vašington i zapadne finansijske centre bez mogućnosti spasavanja bankrotiranog poretka

Nema tomu dugo, napisao sam na stupcima ove kolumne kako se američka privreda nalazi pred kolapsom. Od tada, zahvaljujući neuspješnoj agresiji na Iran i blokadi Hormuškog moreuza, kao i američkoj, malo manje uspješnoj blokadi iranskih luka, te najnovijoj blokadi Crvenog mora za saudijske brodove, situacija se pogoršala. A epicentar je izrazito smanjena prodaja nafte i naftnih derivata iz zemalja Perzijskog/Arapskog zaljeva. Iako SAD imaju svoje izdašne izvore nafte, svoje rafinerije za proizvodnju derivata, doduše nedovoljne za pokriće potrošnje i preskupe, problem nije u količinama nafte, već u valuti kojom se ona plaća.

Zaljevske države (Saudijska Arabija, UAE, Kuvajt, Katar) spriječene su prodavati naftu u većim količinama. Prihodi od drastično smanjene prodaje pali su u nekim država i za 70 posto. Ovaj potencijalni ekonomski, a onda ubrzo i politički kolaps arapskih šeikata najveći je američki problem. I ekonomski, odnosno finansijsko-monetarni, i politički koji je trenutno manje urgentan.

Naime, 50 godina sistem je funkcionirao na način da su zaljevske zemlje pristale prodavati naftu samo u američkim dolarima. To je prisililo svaku zemlju na svijetu da drži dolare kao rezerve i kupuje američke trezorske obveznice i imovinu samo kako bi mogla kupiti naftu. Ta umjetna potražnja za dolarom održavala je dolar kao svjetsku rezervnu valutu i bila je motor koji je održavao potražnju za američkim dugom. Taj, sve bezvrijedniji dolar kojim se jedino mogla kupiti nafta, nazvan je petrodolarom. Zauzvrat, arapski su šejhovi dobili garancije sigurnosti, prvenstveno od Irana, Iraka i drugih država i njihovih režima kojima je bila draža nezavisnost od recikliranja investicijskog nekretninskog booma.

I jedno je vrijeme, od 1991. ponajviše, to funkcioniralo. Uklonjeni su svi neposlušni režimi (Irak, Libija, Sirija). U drugima su započeli beskrajne, krvave i okrutne građanske ratove (Sudan, Jemen) ili direktnu agresiju svojih proxyja, posredničkih ratnika, napadom koalicije Saudijske Arabije i UAE na Jemen. Do agresije na Iran i njegovog odgovora.

Taj motor, uspješnom iranskom blokadom Hormuza te blokadom Bab el-Mandeba koju provodi jemenska vlada pod vodstvom pokreta Ensarullah (Huti), sada ozbiljno zapinje. Saudijska Arabija je u jednom danu zabilježila nultu prodaju nafte Sjedinjenim Državama, prvi put ikada.

Druge zemlje koje su uvidjele kako se s Iranom i njegovim saveznicima može dogovoriti, spremne su odreći se dolara kao platežnog sredstva za naftu, derivate i plin, što smanjuje potražnju za američkim dolarom i američkim dugom, odnosno obveznicama kojima drastično raste prinos i pada vrijednost. Kako svijetu više neće trebati toliko dolara za kupovinu ugljikohidrata i kada velike zemlje prestanu kupovati američki dugoročni dug, sistem koji je decenijama održavao američko zaduživanje jeftinim počinje se raspadati. Dakle, petrodolarski grč mogao bi dovesti do kolapsa američkih trezorskih obveznica.

Istovremeno, te zaljevske države su izuzetno zadužene. Pozajmile su ogromne iznose od zapadnih banaka za finansiranje megaprojekata, suverenih investicijskih fondova i održavanje životnog stila. Kada novac od nafte presahne, one padaju u dužničku krizu, nemogućnost balansiranja budžeta i otplate dugova. To stvara teško upravljivu političku krizu, novo arapsko, ovaj put stvarno proljeće. SAD, kako su pokazale u nikakvom odgovoru na iranske napade na njihove pozicije u zaljevskim, proxy država, neće braniti režime, a niti države od propasti. Stoga se one okreću alternativama. Novi savezi, sigurnosni aranžmani, sporazumi.

Te se krize prelijevaju u globalni finansijski i bankarski sistem, a epicentar je City of London, stari petrodolarski reciklažni centar u kojem se nalaze glavni akteri (i njihove međusobno povezane spekulativne izloženosti). Bez nafte koja protiče kroz Hormuz, nema novih petrodolara. Ciklus recikliranja je prekinut. Potražnja za dolarom nestaje, a status dolara kao nužne rezervne valute počinje se urušavati. I to se upravo dešava.

Kao odgovor, američko Ministarstvo finansija udvostručuje obim vlastitih otkupa dugoročnih obveznica sa maksimalno dopuštenih dvije na najmanje četiri milijarde dolara po operaciji, čime potiče inflaciju, a u nadi da će taj trošak preliti na ostale, posebno zaljevske države kao i mnogo puta dosada.

Koncept je jednostavan. SAD intervenira većim otkupima, sistem apsorbira stres pod uslovima koje oblikuju globalni finansijski centri. Pojedini ekonomski stručnjaci su upozoravali da američki dugovni sistem funkcionira kao ogromna Ponzi šema. Državni sekretar za finansije Scott Bessent je upravo dokazao da su u pravu, i to u realnom vremenu. Velika Britanija, Kina, Japan, Južna Koreja i drugi sada prodaju američke trezorske obveznice. Kada prodavača bude više nego kupaca, cijena obveznica pada, a kamatna stopa i prinos naglo rastu. Veći prinosi znače da SAD odjednom košta mnogo više da posudi novac. SAD kupuje te iste dugoročne obveznice kako bi podržao cijenu i spriječio da prinosi porastu. Dakle, vlada koristi vlastiti novac (ili novonastali novac) da kupuje vlastiti dug jer ga stranci više ne žele.

Međutim, više nije business as usual.

Autokratski ruski predsjednik Vladimir Putin izjavio je da američka vlada svojim rukama ubija dolar, te da mnoge zemlje, uključujući velike proizvođače nafte, prihvaćaju plaćanja za naftu u kineskim juanima. Kina je internacionalizirala juan povezan sa zlatom, s ogromnim fizičkim zalihama zlata u Hong Kongu, trgovinom zlatom denominiranom u juanima i jasnim izlaznim putem iz dolara u pravi metal.

Nedavno je iranski IRGC upozorio da ako SAD u potpunosti ne napusti Bliski istok, svakim barelom nafte koji prolazi kroz Hormuški moreuz mora se trgovati u kriptovalutama ili kineskim juanima. Nacije sada mogu prodavati naftu za juane, konvertirati juane direktno u zlato. Više nema prisilnog kružnog toka u američki dug.

Ministarstvo finansija priznalo je da je dugi kraj tržišta obveznica slomljen. Potražnja za obveznicama naglo je pala. Japan je u junu prodao 26 milijardi dolara američkih trezorskih obveznica. Japanska centralna banka upozorila je da su razmatrani ekstremni slučajevi gubitka povjerenja kreditora u američki dolar. Japan, dakle, više nije pouzdan kupac. On je panični prodavac. Kada najveći kreditor počne rasprodaju duga, cijeli sistem baziran na dolaru se trese i urušava. Dedolarizacija globalne ekonomije uzela je maha i čini se nezaustavljivom. Posljedice za prezadužene SAD mogu biti ekonomski duboke, ali politički pogubne.

Tržišta obveznica svijetle crveno, Ministarstvo finansija SAD gasi požare otkupima vlastitog duga i generira inflaciju, a Istok i Globalni Jug tiho grade izlaz. Kada svjetska rezervna valuta istovremeno izgubi svoje najveće pristalice i svoju energetsku podršku, više ne govorimo o recesiji, već o ozbiljnoj, dubokoj i dugotrajnoj depresiji. Ekonomskom slomu, daleko jačem od onog iz 2008. ili 1987. ili čak i 1929. Ovo je sistemska smrt i oživljavanje je nemoguće. Popravaka bankrotiranog sistema nema, nisu mogući jer sistem nije valjao, nije bio utemeljen na univerzalnim vrijednostima.

Vlastiti bankrot svjetska finansijska elita, koristeći se političkom klasom, nastoji pokriti novim spekulativnim balonima, poput AI dionica i/ili pokretanjem beskonačnih ratova, dakle funkcioniranjem ekonomije rata i izazivanjem najvećeg berzanskog kraha ikada, sa nesagledivim posljedicama.

Vrijeme je za globalni konsenzus o novoj finansijskoj arhitekturi svijeta koja će omogućiti ravnomjeran razvoj svih. Ako treba i bez SAD, Britanije, EU. Međutim, zbog vlastite ozbiljne ugroženosti, baš bi EU trebala biti lider novog, pravednog finansijskog poretka. Kada bi samo znala…