Rasformiranje Sirijskih demokratskih snaga (SDF) i njihovo utapanje u novu sirijsku armiju označili su definitivni slom decenijskog projekta kurdske autonomije u „Rojavi“. Odlukom Washingtona da nakon pada Assada podrži novu vlast u Damasku i zadovolji sigurnosne zahtjeve Ankare, Kurdi su od ključnog saveznika protiv ISIL-a postali žrtva geopolitičke trgovine. Dok Turska slavi uklanjanje terorističke prijetnje sa svoje granice, nedavni izraelski napad na bazu Abu al-Duhur pokazuje da Tel Aviv ne želi jaku i ujedinjenu Siriju, otvarajući novu opasnu fazu u odnosima s Ankarom

Kada je Thomas Barrack, ambasador Donalda Trumpa u Turskoj i specijalni izaslanik SAD-a za Siriju, na društvenoj mreži X trijumfalno proglasio rasformiranje Sirijskih demokratskih snaga (SDF) „apsolutno historijskim događajem“, politički pejzaž Bliskog istoka doživio je tektonski poremećaj. Slavljenje „dalekovidnog vodstva“ američkog predsjednika, koje je navodno omogućilo mirnu i urednu integraciju kurdskih snaga u sastav Regularne armije Sirije pod parolom „jedna vojska, jedna vlada, jedna država“, označilo je formalni i definitivni kraj jedne decenije duge geopolitike epizode.

Ono što je u Washingtonu i Ankari uokvireno kao pobjeda regionalne stabilnosti, za stotine hiljada Kurda u sjeveroistočnoj Siriji predstavlja tužan epilog. San o autonomnoj regiji „Rojava“, poludržavnom projektu izgrađenom na idejama sekularizma, lokalne samouprave i feminističke emancipacije, koji je tokom godina krvavog rata protiv režima Bashara al-Assada dobio ogromne simpatije zapadne javnosti, srušio se poput kule od karata. Realpolitika je ponovo pokazala svoje najsurovije lice: odani saveznik protiv Islamske države (ISIL) preko noći je postao nepotreban teret u novom podjelu karata između Washingtona, Ankare i rekonstruiranog Damaska.

Geopolitička arhitektura koja je godinama držala Siriju podijeljenom počela se ubrzano urušavati nakon pada Bashara al-Assada krajem 2024. godine. Dolaskom nove vlasti u Damasku, predvođene privremenim predsjednikom Ahmedom Sharom, Sjedinjene Američke Države su bez oklijevanja izvršile drastičan zaokret. Procjenjujući da im je partnerstvo s novom, centralnom vlasti u Damasku i očuvanje strateških odnosa s Turskom daleko važnije od kurdske autonomije, Washington je povukao svoju političku i vojnu podršku SDF-u.

Proces demontaže kurdske samouprave formaliziran je sporazumom koji su 29. januara potpisali Sharaa i komandant SDF-a Ferhat Abdi Şahin (poznatiji kao Mazloum Abdi ili Mazloum Kobane). Proces je potom zapečaćen na sastanku u Predsjedničkoj palači u Damasku, gdje je Abdi pred novinarima proglasio da SDF prestaje postojati kao nezavisna vojna sila.

Sama integracija odvija se kroz takozvani „model rajsferšlusa“ (zipper model), postupni mehanizam u kojem se vojne, sigurnosne i civilne strukture paralelno stapaju sa državnim aparatom. Prema dostupnim podacima sirijskih zvaničnika, oko 9.000 dosadašnjih boraca YPG-a (kurdskih Jedinica za zaštitu naroda, koje su činile okosnicu SDF-a) već je integrirano u državne organe: približno 5.000 stupilo je u sastav Ministarstva odbrane, dok je 4.000 prešlo u resurse Ministarstva unutrašnjih poslova. Prema objavljenim detaljima sporazuma u listu Al-Majalla, čuvene ženske jedinice YPJ bit će prebačene u strukture Ministarstva unutrašnjih poslova kao jedinice za unutrašnju sigurnost i borbu protiv terorizma.

Da bi se zadovoljio ključni zahtjev Ankare i Damaska, svi nesirijski kurdski borci morali su napustiti teritoriju zemlje. Politički ustupci kurdskoj zajednici svedeni su na simbolički nivo: garantiranje građanskih i jezičkih prava dekretom, uvođenje kurdskog jezika i predmeta u škole na nivou teorijske nastave, te imenovanje nekadašnjeg komandanta SDF-a Sipana Hama za zamjenika ministra odbrane za istočnu regiju, uz postavljanje Kurda na čelo pokrajine Hasakah. Samom Abdiju ponuđena je uglavnom savjetodavna uloga, dok se nagađa o mogućnosti da osnuje progresivnu političku stranku koja bi djelovala unutar novog sirijskog sistema.

U međuvremenu, integracija izuzetno loše prolazi na terenu. Dok se hiljade boraca i dalje nalaze u pravnom i statusnom vakuumu, arapska plemena u regijama poput Hasake podižu „ratničke šatore“, protestirajući protiv decenijske kurdske dominacije. Nekadašnji nekurdski elementi SDF-a tokom ove transformacije prešli su na stranu Damaska, dok se kurdske izbjeglice koje se vraćaju u mjesta poput Ras al-Aina suočavaju s otvorenim nasiljem. Pored toga, sudbina hiljada zarobljenih boraca ISIL-a i njihovih porodica u razmontiranim kampovima ostaje haotična i sigurnosno alarmantna, dok je eksploataciju ključnih naftnih polja u Rumailanu već preuzela teksaška kompanija HKN u dogovoru s novom vladom u Damasku.

Iz ugla Ankare, rasformiranje SDF-a i YPG-a predstavlja ostvarenje dugogodišnjeg nacionalnog i sigurnosnog cilja. Turska je od samog početka 2015. godine oštro protestirala protiv američkog naoružavanja SDF-a, opravdano ukazujući na to da je YPG ništa drugo do sirijski ogranak Radničke partije Kurdistana (PKK), organizacije koja se u Turskoj, SAD-u i EU nalazi na listi terorističkih grupa.

Turski ministar vanjskih poslova Hakan Fidan oprezno je, ali s velikim zadovoljstvom, pozdravio vijesti iz Damaska. Tokom posjete pokrajini Elazığ, Fidan je naglasio da Ankara pozdravlja raspust formalnih i neformalnih terorističkih struktura, ali i dodao da će Turska pomno pratiti realizaciju na terenu: „Naš je posao da postupamo profesionalno i provjerimo posljedice na terenu. Ako je sve onako kako je navedeno, to je svakako dobrodošao razvoj događaja koji dopunjuje turske ciljeve u Siriji i pomaže jačanju veza između kurdske i arapske zajednice.“

Fidan je podvukao da Ankara u potpunosti podržava očuvanje kurdskog identiteta i sprečavanje njegovog negiranja, ali isključivo pod uslovom da se ne ugrožava nacionalno jedinstvo, suverenitet i teritorijalni integritet Sirije.

Glasnogovornik vladajuće Stranke pravde i razvoja (AK Parti) Ömer Çelik i direktor za komunikacije Burhanettin Duran istakli su da je rasformiranje YPG-a ključni prag za unutrašnju koheziju Sirije, povezujući ovaj događaj s političkom vizijom predsjednika Recepa Tayyipa Erdoğana o „Turskoj bez terorizma“ i „regiji bez terorizma“.

Širi historijski okvir ovog događaja Fidan je povezao s obilježavanjem 955. godišnjice Bitke kod Mancikerta (Malazgirt) u Ahlatu, podsjećajući na stoljetni suživot Turaka, Kurda i Arapa u Anadoliji. U kontekstu činjenice da se PKK tokom 2025. godine i zvanično rasformirao u sklopu mirovnog procesa s turskom državom, eliminacija oružanog krila u Siriji uklanja najveću prepreku za dugoročnu stabilizaciju južne turske granice.

Dok Turska, Washington i novi Damask pokušavaju konsolidirati stabilnu i ujedinjenu Siriju, na regionalnoj sceni pojavio se akter kome takav rasplet u potpunosti ne odgovara – Izrael.

Signal izraelskog nezadovoljstva manifestovao se kroz vojni udar na zračnu bazu Abu al-Duhur u pokrajini Idlib, objekt koji je bio uglavnom neaktivan i bez ikakvog značajnog vojnog prometa. Baza se nalazi na svega 70 kilometara od turske granice, a izraelski zvaničnici nisu ni pokušali sakriti da je napad bio direktna poruka Ankari. Tel Aviv je računao na to da bi Turska napad u blizini svoje granice mogla protumačiti kao direktnu prijetnju i aktivirati odbrambene mjere.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu otvoreno je opravdao ovaj napad: „Nećemo tolerirati tursko vojno utvrđivanje koje se kreće ka jugu jer nas to ugrožava. Prenijeli smo tu poruku: ‘Nemojte’. Ali očigledno nisu čuli, pa smo se pobrinuli da bolje razumiju.“ Slično je ponovio i ministar odbrane Israel Katz, optuživši Erdoğana da „uvlači Tursku u opasne avanture u Siriji“.

Međutim, ovaj potez naišao je na oštre osude čak i među najbližim saveznicima Izraela. Thomas Barrack nazvao je napad na Abu al-Duhur „nepotrebnim eskaliranjem koje ne doprinosi regionalnoj stabilnosti“, dok je američki ambasador Mike Huckabee potvrdio da Washington ubrzano radi na uspostavljanju mehanizma za sprječavanje sukoba (deconfliction mechanism), naglašavajući da niko ne želi vidjeti spirale nasilja u trenutku kada su Sirija i Izrael na pragu sporazuma nakon godinu dana pregovora uz posredovanje SAD-a.

Zašto je Netanyahu povukao ovako rizičan potez? Analiza ukazuje na splet taktičkih i strateških motiva. Najprije, tu je jasna unutrašnjopolitička kalkulacija. Suočen s predstojećim izborima, Netanyahuu je bio preko potreban konstruisani vanjski neprijatelj, pa narativ o „iminentnoj turskoj prijetnji“ služi za mobilizaciju desničarskog biračkog tijela i konsolidaciju vlastite baze.

Jednako je važna i strateška vizija o slaboj Siriji. Fundamentalni sukob između Ankare i Tel Aviva leži u viziji budućnosti Bliskog istoka, gdje Turska želi jaku, ujedinjenu i prosperitetnu Siriju pod vodstvom Ahmeda Share, dok Izrael priželjkuje slabog, podijeljenog i nestabilnog susjeda.

Do izražaja dolazi i frustracija Erdoğanovim potezima. Bivši premijer Naftali Bennett opisao je Erdoğana kao „sofisticiranog i opasnog protivnika“, a Izrael je pretrpio niz geopolitičkih poraza u pokušajima da isprovocira Sharu na rani sukob ili naoruža kurdske grupe za širenje haosa prema Iranu. Takođe treba uzeti u obzir propale pokušaje izolacije Turske. Tel Aviv nije uspio blokirati Ankaru u nabavci aviona F-35, niti je ostvario planirano izoliranje Turske kroz takozvani „šesterougaoni savez“.

Konačno, prisutan je i neuspjeh u utjecaju na američku administraciju. Izraelske diplomate nisu uspjele u namjeri da predsjednika Donalda Trumpa u potpunosti okrenu protiv Ankare, jer je Erdoğan svaki od tih manevara uspješno neutralizirao.

Napad na Abu al-Duhur ogolio je sudar dviju potpuno oprečnih strategija. Izrael djeluje kroz kratkoročne, taktičke i reaktivne provokacije s ciljem održavanja permanentnog haosa, rascjepkanosti i slabosti u svom okruženju. Turska, s druge strane, igra dugoročnu strategiju čiji je cilj stabilizacija regionalnih prilika, stvaranje funkcionalnih država i zaštita vlastitih granica kroz diplomatiju, ekonomsko povezivanje i strateško strpljenje.

Iako je Ankara na izraelske provokacije odgovorila odmjereno, nastavljajući pravnu borbu za izdavanje međunarodne potjernice protiv Netanyahua zbog optužbi za genocid i odbijajući uletjeti u pripremljenu zamku, turski kreatori politike svjesni su da Izrael ne preza od radikalnih i neracionalnih poteza. Curenje informacija u listu Israel Hayom o tome kako je Tel Aviv detaljno analizirao funkcioniranje Člana 5. NATO saveza, uz procjenu da bi mogao napasti turske trupe van teritorije Turske bez aktiviranja kolektivne odbrane Alijanse, jasno ukazuje na opasnost od novih provokacija.

Za Tursku, centralni izazov u narednom periodu bit će očuvanje strateške suzdržanosti bez zapadanja u pasivnost. Ankara ne smije dozvoliti da joj Tel Aviv diktira tempo i uslove eventualnog okršaja, ali mora postaviti jasne i čvrste „crvene linije“. Primarni turski cilj ostaje konsolidacija jake i suverene Sirije, a rasformiranje SDF-a predstavlja najvažniji korak u tom pravcu. San o autonomnoj „Rojavi“ time je definitivno otišao u historiju, ustupajući mjesto novoj, surovoj realnosti u kojoj centralizacija i regionalni dogovori velikih igrača diktiraju sudbinu Bliskog istoka.