Gusto zbijene drvene kuće, uske uličice i stoljetni osmanski način života u sarajevskoj kotlini nestali su u noći osmog augusta 1879. godine, kada je razorni požar progutao više od trećine grada. Samo godinu nakon dolaska austrougarske uprave, stihija poznata kao „Velika jangija“ uništila je stotine domova i trgovačkih dućana, ostavivši hiljade stanovnika bez krova nad glavom i pričinjivši štetu koja je višestruko premašivala tadašnji godišnji budžet pokrajine. No, iz pepela incineriranog osmanskog jezgra, nova vlast je kroz stroga urbanistička pravila, moderne regulacione planove i viziju evropskih arhitekata pokrenula graditeljski zamah koji je Sarajevo preko noći preobraziou modernu zapadnoevropsku metropolu

Bila je to sparna, ljetna noć osmog augusta 1879. godine kada se nad gradom u kotlini otvorio pakao. Tačno godinu dana nakon što su austrougarske trupe usmarširale u Sarajevo, te svega deset mjeseci nakon krhkog pacificiranja bivših osmanskih provincija, nova vlast suočila se s katastrofom epskih razmjera. Historičar Hamdija Kreševljaković je taj tragični obrat zabilježio kratkom, ali jezivom rečenicom: „Sarajevo opet posjeti njegov stari neprijatelj – požar.“

Iskra je planula u Latinluku, u kući Sime Sokolovića, gdje je trgovac Schwartz nespretno rukovao špiritom. Svijeća primaknuta buretu zapalila je tečnost, a plamen se u trenu prenio na susjedne objekte. U gustoj drvenoj gradnji starog Sarajeva, dok je puhao topli ljetni vjetar, pošast se širila poput stihije. Vatra je progutala sve pred sobom: od Miljacke između Carevog mosta i Ćumurije, preko Kundurdžiluka, Ćurčiluka i Sarača, pa sve do Baščaršije, Ferhadije, Čemaluše i Varoši.

Od osmog augusta u predvečerje pa do narednog jutra, izgorjele su 304 kuće, 434 dućana i više od 130 drugih objekata u 36 gradskih ulica. U pepelu su nestali njemački konzulat, kultni Tašlihan koji više nikada neće biti obnovljen, Hanikah, sefardska sinagoga, katolička crkva, nekoliko džamija i jedno putujuće pozorište. U gašenju su stradala tri vojnika, dok je među stanovništvom, pukom srećom, izbjegnuta smrtna žrtva. No, posljedice su bile razorne: 407 porodica ostalo je bez imovine, a historičar Todor Kruševac bilježi da je oko 10.000 Sarajlija preko noći dovedeno na prosjački štap.

Šteta je procijenjena na vrtoglavih 20 miliona forinti. Da bi se shvatio razmjer te sume, dovoljno je istaknuti da je prvi civilni budžet Zemaljske vlade iz 1880. iznosio jedva sedam miliona, a godišnji vojni budžet oko 15 miliona forinti. Ovoj tragediji u narodu je zauvijek ostalo ime „Velika jangija“.

Za Beč i novouspostavljenu administraciju, Sarajevo nije bilo bilo kakva provincija. Nakon Berlinskog kongresa 1878. godine, Austro-Ugarska je nastojala pred evropskim velesilama dokazati kako je u stanju unijeti red, mir i civilizacijski napredak u nekadašnje osmanske posjede. Sarajevo je bilo političko, vojno i administrativno središte, sjedište Zemaljske vlade, 15. armijskog korpusa, pravosudnih organa i stranih konzulata. Stoga je obnova grada nakon jangije postala ispit od ključnog političkog i prestižnog značaja za Monarhiju.

Reakcija vlasti bila je munjevita i sistematična. Gradonačelnik Mustafa Fadil-paša Rašidpasić, u dogovoru s poglavarom Zemaljske vlade vojvodom Wilhelmom od Württemberga, već 11. augusta definira pravila obnove: graditi od solidnog materijala, voditi računa o estetskoj vrijednosti i proširiti te ispraviti ulice. Formiran je poseban odbor za obnovu u koji ulaze ugledni građani svih konfesija, Stevo Mlinarić, Antonije Jeftanović, Esad ef. Uzunić, Hadži Mustafa Bakarević, Zeky ef. Rafailović, Javer ef. Baruch i Ante Grgić te viši oficiri i činovnici. Za gradskog mjernika postavljen je Huršid Terezinski, a za gradioca Vjekoslav Flammbach.

Humanitarna pomoć stizala je sa svih strana. Zemaljska vlada izdvojila je 25.000 forinti, car Franjo Josip I darovao je 10.000, carica Elizabeta 2.000, a prilozi su stizali i od habsburških plemića, političara te banovine Hrvatske. Građani su davali koliko su mogli, od novca prikupljenog na skromnom koncertu u bašti jedne sarajevske gostionice, do zagrebačkog trgovca Josefa Sitzera koji je poklonio više od 5.000 dasaka za krovove. Uprkos povremenom nevoljkost i sumnjama lokalnog stanovništva prema austrougarskoj vojsci, administracija je neumoljivo uvodila red: zabranjeno je bacanje garišta u Miljacku, ograničeno držanje opasnog špirita i petroleja u radnjama na najviše 10 litara, dok su zalihe izmještene van grada u han Fadil-paše.

Požar je ogolio sve opasnosti zatečenog urbanog haosa i podstakao stvaranje savremene protivpožarne zaštite. Krajem 1879. osnovano je dobrovoljno vatrogasno društvo s obaveznim učešćem 120 sarajevskih dunđera (građevinara), a 1881. donijet je i zvanični Vatrogasni red za grad Sarajevo.

Kroz pepeo Latinluku i Baščaršije stvoren je prostor za nastanak modernog, zapadnoevropskog Sarajeva. Izbjegavajući parcijalna rješenja, vlasti su privremeno obustavile izdavanje pojedinačnih građevinskih dozvola sve do usvajanja prvog sveobuhvatnog regulacionog plana. Katastrofalna poplava koja je zadesila grad u novembru 1880. samo je dodatno ubrzala radove na regulaciji korita Miljacke i masovnoj izgradnji.

Arhitekti poput Karla Paříka, Josipa Vancaša, Aleksandra Witeka, Ćirila Ivekovića i Franje Blažeka ubrzo će dati gradu prepoznatljiv pseudomorski, historicistički i secesijski pečat. Velika jangija 1879. godine tako je ostala zabilježena ne samo kao tragična prekretnica, već i ako brutalni katalizator koji je Sarajevo preko noći istrgao iz osmanskog srednjovjekovlja i uveo u moderno evropsko doba.