Kazandžije sarajevskog Kazandžiluka i dalje ručno oblikuju bakar, čuvajući jedan od najprepoznatljivijih zvukova i simbola grada

Dovoljno je zakoračiti nekoliko koraka niz kaldrmu u sarajevskoj ulici Kazandžiluk pa da se između žamora turista i mirisa svježe skuhane kahve izdvoji ritam. Udarac čekića o bakar. Pa drugi. Pa treći. Na istom mjestu kazandžije rade još od osmanskog perioda, a prvi zapisi o ovom zanatu u Sarajevu sežu u 1489. godinu. Stoljećima su ovdje nastajali kazani, ibrici, sahani, demirlije i džezve.

U Kazandžiluku još uvijek postoje radionice u kojima vrijeme teče sporije. Među njima je i radionica porodice Hidić, u kojoj se zvuk čekića ne utišava još od 1936. godine: braća Adnan i Kenan čuvaju zanat koji se prenosi kroz četiri generacije, s istom strašću koju je u temelje porodične priče ugradio njihov djed Mehmed.

Na policama se presijava bakar. Džezve različitih veličina stoje jedna do druge, dok se sa zidova spuštaju tacne ukrašene ornamentima.

Na radnom stolu ostao je sitan bakreni prah, trag jutrošnjeg rada. Sve djeluje kao da je u neprestanom procesu nastajanja.

“Sve je krenulo 1936. godine kad je dedo otvorio prvi dućan. Prenio je znanje na mog oca i amidže. Ja radim ovaj zanat već nekih dvadeset godina, brat trideset. A sad imamo, na što smo jako ponosni, i četvrtu generaciju – bratića koji je s nama već pet godina“, počinje priču Adnan Hidić.

U vremenu kada brojni tradicionalni zanati nestaju zajedno sa svojim posljednjim majstorima, činjenica da se u jednoj porodici znanje prenosi gotovo cijelo stoljeće nije mala stvar. Hidići su toga svjesni.

„U današnje vrijeme, kad je sve okrenuto industrijalizaciji, mi se ipak trudimo prenijeti našu tradiciju dalje. Bitno nam je kao posao, moramo od nečega živjeti, ali jednako i kao kulturno i porodično naslijeđe. Devedeset posto stvari koje ćete vidjeti u našoj radnji, a tako otprilike i u ulici Kazandžiluk, rađeno je ručno, od lokalnih majstora.“

Dok govori o budućnosti zanata, uvjeren je da još uvijek ima svoje mjesto u savremenom svijetu.

„Što se tiče ovog zanata konkretno, fina mu je budućnost. Ima dosta porodica koje nastavljaju, koje njeguju zanat, tako da opstajemo.“

Prve igračke bile su alati

Ali opstanak se ne događa sam od sebe. Zato razgovor prirodno skreće prema onima koji bi jednog dana trebali preuzeti čekić i nastaviti tamo gdje su prethodnici stali. Na spomen mladih ljudi i njihovog odnosa prema starim zanatima, Adnan ne krije da je porodična tradicija ipak određena prednost.

„Ja gledam da je meni, mom bratu, a sad i bratiću, bilo lakše da se okrenemo ovom poslu nego nekome ko dolazi sa strane. Mi smo, što bi se reklo, došli na osedlanog konja. Imaš pripremu, neko je prije tebe nešto napravio. Tvoj zadatak je da to unaprijediš i uneseš nešto svoje. Imao si nekoga da ti pokaže. Imao si nekoga da te uvede u posao. Imao si radionicu, imao si mjesto gdje ćeš to praviti i prodavati. Puno je teže nekome ko danas želi ući u zanat, a nema tu situaciju. On ima hiljadu briga. Ko će ga obučiti? Kako će početi? Gdje će raditi? Dosta ljudi hoće da nauči. Ali nije jednostavno. Potrošiš tri ili četiri mjeseca, pola godine nekoga obučavaš, a on sutra kaže da to nije za njega i ode raditi nešto drugo.“

Kod Hidića radionica nikada nije bila odvojena od svakodnevnog života. Odrastalo se uz bakar, alate i razgovore majstora, pa je zanat postajao dio svakodnevice mnogo prije nego što će postati zanimanje.

„Imamo radionicu u sklopu kuće pa se tu stalno nešto dešava. Kad si mali, tu se igraš, vrtiš se okolo. Otac ti kaže: hajde uzmi ove makaze, izreži mi ovo. Ti imaš deset ili jedanaest godina, neko ti da da režeš metal. Malo se porežeš, ali nema veze, nastavljaš dalje.“

Hidić: Radimo proizvode koji su još uvijek zanimljivi ljudima

Prvi zadaci bili su mali, ali upravo iz njih nastajala je veza sa zanatom.

„Nešto sam praviš, nešto crtaš, nešto ponavljaš. Meni je otac imao jedan dobar trik. Da mi nešto da da napravim, pa kaže: evo, ja ću to odnijeti u radnju, pa ako se proda, novac je tvoj.“

Uz osmijeh priznaje da ni danas nije siguran koliko se tih njegovih prvih radova zaista prodavalo.

„Ali eto, tako te navuče.“

Kazandžije su morale osluškivati vrijeme, prepoznavati potrebe ljudi i pronalaziti način da predmeti nastali prije nekoliko stoljeća zadrže svoje mjesto u savremenom životu.

„Radimo proizvode koji su još uvijek zanimljivi ljudima, nešto što će i danas koristiti. Od džezvi, tacni, mlinova za kafu… Nekad to kažem, ljudi što su prije bacali, sad je to ponovo u modi, sad se to ponovo kupuje.“

Dok govori, pogled mu nakratko prelazi preko predmeta raspoređenih po radionici. Među njima se nalaze upravo oni predmeti koje su mnogi nekada smatrali zastarjelima.

„Ljudi su prije, recimo, govorili: šta će mi ovo, kakav ibrik, kakva tava, to je otpad. Sad ih skupo plaćaju, jer sve čega nema, to se sve više traži.“

Dašak Bosne u koferima putnika

S rastom turizma raste i interes za predmete koji nose priču o Sarajevu.

„Naslonjeni smo dosta na turizam, iako naši ljudi ovo vole i čuvaju. Vi vjerovatno imate neku džezvu koju ste naslijedili – ćete je donijeti da je očistimo i sredimo. Jer postoji nepisano pravilo: najbolja kahva je iz one džezve koju imamo od nane ili dede. Mogu ja vama dati najljepšu džezvu na svijetu, ali vama je ta vaša najbolja.“

Velik dio posla vezan je za dijasporu, za ljude koji sa sobom žele ponijeti djelić Bosne.

„Naslonjeni smo dosta i na dijasporu. Ljudi koji dođu iz dijaspore imaju tamo nekoga kome žele pokazati taj dašak Bosne, historiju, šta mi ovdje radimo. Nekako je ovo i najbolji suvenir za ponijeti. Nešto što će ostati, što će se nasljeđivati i koristiti godinama.“

Nerijetko se dogodi da kupac u radnju uđe iz znatiželje, a izađe sa mnogo više od predmeta.

„Dosta ljudi koji dođu izvana čuju priču o mlinu, kako meljemo kafu, kako se to nekad radilo. Na kraju kupe taj mlin, iako vjerovatno neće svaki dan mljeti kafu. Ostane im ta priča. Ostane im taj osjećaj. Kažem im: kupite malo kahve, kupite džezvicu, kupite jedan mlin. Pa kad vas baš nešto bude mučilo, vi to fino sameljite, napravite kahvu za neki ćejf. Neka bude za neke maksuzije – makar od Bajrama do Bajrama.“

Hidić: Kad krenem raditi neki predmet, stvarno ne znam kako će izgledati na kraj

Ono što posjetioci vide na policama radionice samo je završni čin mnogo složenijeg procesa.

„Ljudi vide gotovu džezvu i to je to. Ali ne vide da ona ima deset koraka dok nastane – rezanje bakra, savijanje, nalijevanje olova, kiseline, čišćenje, kalajsanje, izbijanje, prikivanje… Jedna džezva deset puta prođe kroz naše ruke.“

Ali većina predmeta koji ispunjavaju radionicu nema unaprijed pripremljen crtež.

„Većina stvari koje vidite radi se iz glave. Ako vidite džezve, table i sve ove ornamente, to uglavnom nije nacrtano. Najvažnije je pronaći sredinu i podijeliti površinu. Koristimo šestar da sve bude simetrično. Geometrija je jako bitna. Kad krenem raditi neki predmet, stvarno ne znam kako će izgledati na kraju.“

Možda upravo zato posjetioce fascinira činjenica da se ovdje svaki predmet doslovno rađa pred njihovim očima.

„Slobodan si da se izraziš kako želiš. Da pokažeš kreativnost i maštu. Ja se često šalim sa strancima. Kažem im da sve zavisi jesam li popio bosansku kahvu ili nisam. Ako jesam, odmah ide bolje.“

Kazandžiluk je, dodaje Adnan, jedina sarajevska ulica koja je zadržala i ime i zanat po kojem je nastala – u zemlji, paradoksalno, „sa nula bakra“, jer se bakar danas uvozi.

Čahure granata pretvorene u vaze

Ali među svim predmetima koje danas izrađuju postoji jedan koji zauzima posebno mjesto.

„Jedan zanimljiv suvenir su čahure od granata koje su bile tokom opsade Sarajeva. To je nešto što je moj otac radio poslije rata. Vraćamo se opet na priču da nismo imali bakar, da smo ga morali uvoziti. Kada je rat završio, nije bilo metala, nije bilo turizma. Jedini ljudi koji su hodali ovim gradom, pored domaćih, bili su vojnici UNPROFOR-a.“

„Tada su majstori pokazali jednu nevjerovatnu kreativnost. Koristili su čahure koje su nalazili i pretvarali ih u vaze za cvijeće.“

Predmet koji je nekada nosio smrt pretvoren je u predmet namijenjen cvijetu.

„Nešto što je četiri godine padalo po gradu, što je ubijalo ljude, poslije rata je pretvoreno u nešto lijepo. To pokazuje naš merhamet, taj naš duh. Kao da kažemo da nam ne možete slomiti duh.“

Mnogi turisti su možda džezvu vidjeli i ranije. Mlin za kafu također. Ali čahuru granate pretvorenu u vazu nisu.

„Volim im prvo ispričati tu priču. Koliko god je džezva naša tradicija, ljudi su već vidjeli dosta toga. Ali ovo je nešto što je zaista autentično.“

Kada se iza vas zatvore vrata radionice, a koraci ponovo vrate na kaldrmu Kazandžiluka, zvuk čekića još neko vrijeme ostaje u ušima, a među stotinama predmeta koji iz radionice Hidić odlaze u domove širom svijeta putuje uspomena na grad koji je svoje lijepe priče oduvijek pričao rukama majstora i zvukom čekića.

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.