Na dvodnevnom stručnom usavršavanju u Zagrebu, uoči prvih standardiziranih udžbenika za Model C, susreli su se književnost, metodika i svakodnevica nastave oko jednog pitanja: kako nastavu Bosanskog jezika i kulture u hrvatskoj školi učiniti kvalitetnijom

U prostorijama Nacionalne koordinacije Bošnjaka u Republici Hrvatskoj u Zagrebu, 20. i 21. juna 2026. godine, održano je stručno usavršavanje „Književnost i jezik u nastavi Bosanskog jezika i kulture (Model C)“, u organizaciji Bošnjačkog nacionalnog vijeća.

Skup je održan na pragu prvih standardiziranih udžbenika – Bosanski jezik i kultura 1 i Bosanski jezik i kultura 2 – pa se nije sveo isključivo na razmjenu iskustava, nego je otvorio pitanja koja će obilježiti nastavu Modela C u godinama pred nama.

Dvoje gostujućih predavača, prof. dr. Ena Begović-Sokolija s Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i dr. sc. Bernes Aljukić, vanredni profesor na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli i autor novih udžbenika, donijeli su dvije perspektive: književnopovijesnu i metodičku.

Zašto je ovaj skup važan

Nastava Bosanskog jezika i kulture u Hrvatskoj godinama se izvodila bez standardiziranih nastavnih materijala, pa je dolazak prvih udžbenika za Model C važna prekretnica.

Iza tog poduhvata stoji jasna institucionalna logika. Bošnjačko nacionalno vijeće nosilac je obrazovnih programa, Nacionalna koordinacija je organizacija s koordinirajućom ulogom, a stručni i metodološki okvir vodi njen Naučni savjet, na čijem je čelu dr. sc. Ermina Ramadanović.

Urednički, organizacijski i terenski dio procesa vodi voditelj Bošnjačkog medijskog centra Filip Mursel Begović. Projekt je realiziran i financiran prema standardima i konkursu Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih Republike Hrvatske, a pod pokroviteljstvom zastupnika u Hrvatskom saboru Armina Hodžića. Riječ je, dakle, o pokušaju da se ozbiljan obrazovni projekat postavi sistemski, a ne kroz pojedinačne entuzijazme.

Takvu je logiku na početku stručnog usavršavanja istaknula i predsjednica Naučnog savjeta dr. sc. Ermina Ramadanović: cilj nije izraditi tek nekoliko udžbenika, nego stvoriti dugoročno održiv obrazovni sistem. Ozbiljni manjinski obrazovni projekti, upozorila je Ramadanović, ne mogu počivati na pojedinačnim inicijativama, nego zahtijevaju institucionalnu saradnju, stručne standarde i kontinuiran razvoj nastavnih materijala, uz uključivanje samih nastavnica, koje najbolje poznaju potrebe učenika, u oblikovanje budućih izdanja.

Ermina Ramadanović

Skup je po formatu bio radioničkog karaktera, predavanja su se prelijevala u raspravu, a rasprava u zajedničko listanje radnih verzija udžbenika, pa su uz velike teme na sto došli i sasvim konkretni problemi terena.

Ena Begović-Sokolija: Književnost kao most

Predavanje prof. dr. Ene Begović-Sokolije bilo je vješto izbjegavanje zamke u koju manjinska nastava lahko upada, da bošnjačku književnost ponudi kao „drugu“, izdvojenu književnost. Umjesto toga, ona je ponudila model čitanja u kojem književnost postaje posrednik: način da učenik u Hrvatskoj prepozna vlastito porodično i kulturno naslijeđe kroz sadržaje koje već susreće u nastavi Hrvatskog jezika. Hrvatska se književnost snažnije vezuje uz zapadnoevropske tokove, dok se bošnjačka razvijala na sjecištu slavenskog, starobosanskog, osmansko-islamskog i evropskog kulturnog kruga – mnogo sličnosti, ali i specifičnosti koje naši učenici najslabije poznaju.

Tu specifičnost, alhamijado književnost, stvaralaštvo na osmanskom, arapskom i perzijskom, učenici često preskoče, pa bošnjačka književnost u njihovoj svijesti „skoči“ od Hasanaginice i Smrti Omera i Merime ravno do moderne. Prazninu je premošćivala paralelnim čitanjima: baladu Smrt Omera i Merime suočila je sa srodnom usmenom pjesmom Smrt Ivana i Jelene: ista tema, dvoje rastavljenih dragih i zabrana roditelja, ali različit ishod i ton. U bošnjačkoj baladi nema samoubistva, jer ga tradicija ne dopušta; Omeru puca srce, za njim umire Merima, a iz zajedničkog groba niču bor i borka. Upravo na toj razlici, uz sličnost teme, djeca prepoznaju i ono što im je blisko i ono što je posebno.

Srž predavanja bila je poruka: književnost ne poznaje granice onako kako ih crtaju književne historije, pa nastava Modela C učenicima ne treba nuditi zatvoren kanon, nego ih poticati na „izlete“ i poveznice. Pritom je upozorila na zamku „mrtvih autora“: u lektiri u Bosni i Hercegovini od trideset šest predviđenih autora živa je tek nekolicina. Hrvatske kolege tek ispisuju svoj lektirski izbor i upravo zato imaju priliku bošnjačku književnost predstaviti kao živu, uz savremene autore.

Franjevačka baština i kultura pamćenja

U drugom je dijelu Begović-Sokolija, koja je na franjevačkoj književnoj tradiciji doktorirala, otvorila temu koja se rijetko povezuje s manjinskom nastavom: bosanske franjevce kao primjer kulture pamćenja koja traje više od četiri stoljeća. Od dolaska u Bosnu krajem 13. stoljeća franjevci su bili gotovo jedina obrazovana elita među katolicima. Anegdota o fra Anđelu Zvizdoviću i Ahdnami poslužila je kao slika franjevačke sklonosti dijalogu.

Povukla je i mostove prema islamskoj tradiciji: priču o fratru i rajskoj ptici povezala je s kur’anskom predajom o ljudima iz pećine i s Attarovom alegorijom ptica kao duša u potrazi za Apsolutom. Matija Divković, „otac bosanske književnosti“, predstavljen je gotovo kao preteča današnjeg nastavnika, a Ivan Franjo Jukić kao primjer modernog intelektualca. Iz te niti – Divković, Jukić, Martić, pa sve do Andrića i Karahasana – izvela je tezu o kontinuitetu kulturnog pamćenja Bosne, koje je istovremeno i hrvatsko i bošnjačko.

Udžbenik kao resurs, ne kao scenarij

Dr. sc. Bernes Aljukić okrenuo se učionici i metodici. Autor novih udžbenika ujedno je i nastavnik u osnovnoj školi u Tuzli, što mu daje rijetku poveznicu teorije i prakse. Njegova je polazna teza da je najteže, i najodgovornije, pisati za najmlađe, te da udžbenik nije zbirka priprema ni scenarij kojeg se nastavnik slijepo drži, nego resurs koji treba olakšati posao.

Najkonkretniji dio izlaganja odnosio se na ocjenjivanje. Aljukić je predstavio sistem koji već osam godina koristi u vlastitoj nastavi: naljepnice kojima se bilježe učeničke vještine – analitičko i kritičko mišljenje, praktična primjena i komunikacijske sposobnosti. Riječ je o pristupu bliskom formativnom ocjenjivanju, koji prati proces, a ne samo krajnju ocjenu. Pokazao je i „mozgometar“, jednostavnu skalu kojom učenik sam označava koliko mu je nešto teško.

Ti su alati, naglasio je, prijedlog, a ne obaveza, prilagođen domenama i ishodima kurikuluma – upravo je namjera novih udžbenika da se domene i ishodi Modela C zaista vide u nastavi. Iznad svega, vraćao se jednoj poruci: nastava na bosanskom jeziku ne smije biti doživljena kao „siroče“ u hrvatskoj školi. Ambicija je da udžbenici za Model C budu kvalitetniji od onih po kojima se uči većinski jezik. U tom su duhu i brojne ilustracije, „zavičajna abeceda“ te prepoznavanje bosančice i arebice kao kulturne vrijednosti, uz jasnu napomenu da to nije islamizacija škole, nego baština.

Da pristup nije puka teorija, potkrijepio je primjerima iz vlastite učionice. Uz pripovijetku Aska i Vuk postavio je učenicima petog razreda naizgled pretežak upit – po čemu je Aska slična Šeherzadi – i dobio odgovor djevojčice da obje umjetnošću spašavaju vlastiti život. Takvi trenuci opravdavaju „pitanja za radoznalce“, zadatke koji nadarenu djecu potiču da misle iznad teksta.

Posebno mjesto dobila je pozitivna pedagogija. Na primjeru slikovnice o pekarevoj kćeri i ukradenom hljebu, u naselju u kojem žive ljudi različitih vjera, Aljukić je pokazao kako se i teške teme, poput smrti bliske osobe, mogu djeci približiti bez okrivljavanja i osude, kroz dijeljenje i zajedništvo. Taj humanistički sloj, naglasio je, nije ukras, nego ono što nastavi daje dušu.

Glas prakse: Model C u stvarnim uvjetima

Najdragocjeniji dio skupa, po Aljukićevim riječima, bila je povratna informacija nastavnica iz prakse. Bosanski jezik i kultura izvodi se u Hrvatskoj u kombiniranim skupinama, u kojima zajedno sjede učenici od prvog do četvrtog razreda; broj časova kreće se od dva do pet sedmično, a da bi se nastava uopće otvorila, potrebno je najmanje sedam učenika na razini škole. Nastavu drže i profesorice historije ili geografije, jer je predmet po svojoj prirodi „pet predmeta u jednom“ – jezik, književnost, historija, geografija i kultura, uz likovni i muzički element.

Iz te stvarnosti došla je i najjasnija kritika radnih verzija: građa mjestimično nalikuje nastavi Hrvatskog jezika, dok nedostaje takozvana C domena: naslijeđe, identitet, običaji, geografija i historija Bosne. Otvorilo se i staro pitanje naziva predmeta, nastavnice smatraju da bi naglasak na kulturi i identitetu bolje opisao ono čime se zapravo bave.

Dogovor je išao u smjeru jačanja C domene uz književne tekstove, o čemu je govorila i iskusna profesorica Ajka Tiro Srebreniković. 

Razgovor je razotkrio i niz administrativnih razlika jer dok je u Bosni i Hercegovini prvi razred u cijelosti opisno ocijenjen, u Hrvatskoj se već u drugom polugodištu prelazi na brojčano ocjenjivanje. Nastavnice godinama improviziraju, dijele pripreme i prilagođavaju se rasporedu i umoru djece koja na bosanski dolaze na zadnjim satima. U nižim razredima, rekle su u šali, nastavnica mora biti i klaun, jer dijete prvo treba zainteresirati da uopće dođe.

Nastavnica Alma Halilović iz Zagreba podsjetila je da se nastava Bosanskog jezika i kulture već osam godina izvodi bez vlastitih udžbenika, pa su se nastavnici morali sami snalaziti. Upravo zato mogućnost da tokom usavršavanja vide radne verzije prvih udžbenika za prvi i drugi razred ocijenila je jednim od najvažnijih rezultata susreta: novi materijali prate kurikulum donesen prošle godine i predmetu daju ozbiljnost i prepoznatljivost u školskom sistemu.

Alma Halilović

Pristup koji ide uz udžbenike

Kada se dva dana slegnu, pokazuje se da su Begović-Sokolija i Aljukić, svako sa svoje strane, govorili o istom. Model C je pristup: onaj koji gradi mostove između hrvatske i bošnjačke tradicije, čita književnost kao posrednika identiteta i odbija zatvoreni kanon, ali i onaj kojem trebaju konkretni alati da bi zaživio u učionici – udžbenik kao resurs, vidljive domene i ishodi, ocjenjivanje koje prepoznaje svaku učeničku aktivnost, te kulturološki sloj koji bosanski jezik čini ravnopravnim, a ne perifernim.

U tom smislu novi udžbenici nisu sami sebi svrha. Oni su prvi standardizirani oslonac, ali oslonac koji ne može zamijeniti nastavnika pa najbolji udžbenik vrijedi onoliko koliko ga dobra nastavnica, u kombiniranom odjeljenju i s dva časa sedmično, uspije pretvoriti u susret djeteta s vlastitim porijeklom. Zato je skup, više od predstavljanja knjiga, bio usklađivanje pristupa i dogovor da udžbenik i metodika, književnost i identitet, idu zajedno.

Upravo su taj aspekt posebno naglašavale nastavnice. Sara Baloković iz Zagreba istaknula je kako učenici s velikim zanimanjem usvajaju nova znanja o Bosni i Hercegovini te ih s ponosom prenose roditeljima, dok je Halilović naglasila da će novi udžbenici biti korisni ne samo djeci nego i roditeljima, od kojih su mnogi rođeni u Hrvatskoj i često nemaju priliku sistemski upoznavati bošnjačku historiju, kulturu i književnost. Nastava tako postaje i mjesto međugeneracijskog prijenosa identiteta i kulturnog pamćenja.

Sara Baloković

Emina Kahrimanović, profesorica književnosti naroda BiH i bosanskog, hrvatskog i srpskog jezika, od petnaest godina života u Hrvatskoj osam je provela u nastavi Bosanskog jezika i kulture po Modelu C u Istarskoj županiji. Uvođenje predmeta za nju je, kaže, bilo „blagoslov i čudo“: prilika da radi najljepši i najizazovniji posao, poučavanje, koje nadilazi okvire profesije i postaje misija očuvanja jezika, kulture i identiteta.

„Kada imate misiju kakvu imam ja, važna je emocija. Važna je i energija koju širite među učenicima. Ljubav, pozitivan stav i osmijeh – to je sve što je potrebno.“

Godine bez standardiziranih udžbenika pamti po pripremama koje su nalikovale izradi seminarskog rada: jedna nastavna jedinica sklapala se iz nekoliko udžbenika, radnih listića, kvizova, pjesama i filmova. Zato novi udžbenici, vjeruje, predmetu daju vrijednost i ozbiljnost: „Učenici će fizički imati udžbenik u rukama i znati šta je zapravo taj naš predmet. I roditelji će imati više informacija, jer ih u javnosti o ovom predmetu nedostaje.“

Emina Kahrimanović

Nastava se često održava šesti, sedmi, ponekad i deveti čas, s umornom i nerijetko gladnom djecom, pa se tada radi s manje teksta, a više igre i neformalnog razgovora u kojem učenici nisu ni svjesni da uče. Maternji jezik, naglašava, gradi samopouzdanje i osjećaj pripadnosti, posebno kod učenika viših razreda i srednjoškolaca: „Kada su na lijep, zabavan i emotivan način upoznati s maternjim jezikom i kulturom predaka, lakše i sigurnije se izgrađuju kao individue. I integracija je jednostavnija kada učenik ima osjećaj samopoštovanja i pripadnosti.“ Iskustvo života u dvjema zemljama olakšava joj rad s djecom koja odrastaju između više identitetskih prostora; rado citira istarsku izreku: „Naše različitosti su naše vrijednosti i naše najveće bogatstvo.“

Najvažnijim sljedećim korakom smatra veću informiranost o predmetu, uz naglasak na primjerima dobre prakse i kreativnoj nastavi: „Potrebno je u priču o ovom predmetu dodati boje, maknuti sivilo. Obojimo se kulturom, baštinom, stećkom – upoznajmo kraljicu Katarinu i zapjevajmo s Hankom Paldum. Zamislimo skokove sa Starog mosta i zaplivajmo u mašti u hladnoj Neretvi. I djeci i nama je potrebna mašta. Pa – maštajmo.“

Pogled naprijed

Cilj nije, više je puta ponovljeno, napraviti jedan ili dva udžbenika, nego izgraditi sistem. Pred zajednicom je još najmanje dvadesetak naslova, udžbenika, čitanki, radnih udžbenika i pomagala, pa posla, a time i mjesta, ima za sve. Upravo se zato organiziraju ovakva savjetovanja: ona su mjesto ulaska u zajednički institucionalni rad, kroz recenzije i saradnju, a potom i autorstvo.

Iz zagrebačkog je susreta izašla i jasna namjera da se do svih sredina u kojima se nastava izvodi, od Zagreba i Pule do Siska i Gunje, dođe s usklađenim, metodički promišljenim pristupom. Ostaje i jedna trezvena spoznaja s kojom su se učesnice složile, da ovo neće biti posljednji takav susret, nego prvi u nizu.

Tekst je objavljen u 12. broju časopisa “Bosna”, koji je dostupan na linku.