Najveći problem Bosne i Hercegovine nije što ima lošu vlast. Loše vlasti dolaze i odlaze. Mnogo je opasnije kada društvo izgubi sposobnost da jednako glasno govori protiv svake vlasti. Danas, dok svjedočimo potpunom slomu industrije, milijardama duga i masovnim otpuštanjima, javnost tješe slikanjem jednog te istog novog tramvaja

Najveći problem Bosne i Hercegovine i nije to što ima lošu vlast. Loše vlasti dolaze i odlaze, budu pa prođu. Puno je veći problem što ovdašnje društvo nije sposobno jednako glasno govoriti protiv svake vlasti. Odnosno, ne želi, uplašeno za vlastiti konformizam. A toj nesposobnosti svjedočimo ovih sedmica.

Naime, svako se od nas sjeća kako je to izgledalo prije prošlih Općih izbora. Javni je prostor ključao od bijesa, društvene mreže su gorjele pod pritiskom “građanskog neposluha”, a dežurni pravednici, estradni revolucionari i samozvani nezavisni intelektualci natjecali su se ko će jače i efektnije opaliti po tadašnjoj vlasti.

Ispred zgrade Vlade Federacije svirala je Dubioza Kolektiv i savjetovala Fadilu Novaliću koitus. Od svakog je pogrešnog koraka kreiran megaskandal, a vrhunac takozvane satire dosegnut je ismijavanjem premijera koji ne zna zakopčati sako ili navući masku na lice, iako se znalo da se radi o čovjeku s teškim fizičkim invaliditetom. Kreatori tog jada kasnije će biti nagrađeni doministarskim državnim foteljama. Bio je to pravi Facebook/Instragram festival, predstava u kojoj je svako želio svoju ulogu heroja ulice.

Danas, četiri godine kasnije, kulise su ostale iste, ali je scenarij doživio dramatičan, gotovo nadrealan obrat. U zraku se ne osjeća bijes, pritisla nas je teška, olovna, gromoglasna šutnja. Mediji koji su nekada funkcionirali kao prijeki sud danas su se pretvorili u tihe hroničare. Heroji ulice sa društvenih mreža beskompromisno su utihnuli, uglavnom filtrirajući teme o kojima se oglašavaju.

Goruća pitanja bosanskohercegovačke ekonomije i industrije guraju se pod tepih uz gotovo fascinantnu ravnodušnost. Vijesti o propasti privrede prolaze poput vremenske prognoze. Gašenje Željezare Zenica i Koksno-hemijskog kombinata u Lukavcu ne izazivaju nikakve protestne note niti analitičke emisije u prajm-tajmu. Industrijski giganti koji su hranili generacije tiho se zatvaraju, dok hiljade radnika ostaje na ulici. U Zenici otpuštaju rudare no žuto-crni Kolektiv to previse ne tangira. U Mostaru bošnjački radnici u komunalnom preduzeću dobijaju otkaze bez ikakve značajnije reakcije.

Dubioza više nije samo naziv popularnog benda koji je naprasno pauzirao svoj kvazi-aktivizam već realno stanje najvećih državnih kompanija. Elektroprivreda Bosne i Hercegovine nalazi se u milionskim gubicima, dok ukupni dugovi rudnika dostižu fantastičnih milijardu konvertibilnih maraka. Namjenska industrija, koju se godinama ponosno isticalo kao zamajac i stub izvoza, polako tone u propast. Za to vrijeme, građani iz mjeseca u mjesec nemaju druge do prihvatiti nova slabljenja kupovne moći kroz stalna i stravična poskupljenja plina i osnovnih životnih namirnica.

Radovi na izgradnji Koridora Vc praktično su stali, dok se o strateškom projektu stoljeća, tunelu Prenj, šuti kao da bi svako spominjanje moglo pokvariti pažljivo njegovanu iluziju o općem napretku.

Umjesto ozbiljnih rasprava o ekonomskom kolapsu, infrastrukturnoj paralizi i sudbini hiljada otpuštenih radnika, ovdašnjoj je javnosti ponuđen anestetik u vidu jeftinog populizna, bjesomučno slikanje jednog te istog novog tramvaja. Iz svih uglova, u svim terminima, iz dana u dan, tješi nas se fotografijama vozila na šinama, kao da je riječ o lansiranju svemirske sonde, a ne o elementarnoj komunalnoj usluzi kakvu ozbiljni gradovi podrazumijevaju već stotinu godina.

Ova zastrašujuća tišina sarajevske medijske i intelektualne scene uoči predstojećih izbora pokazuje svu dubinu hipokrizije u kojoj živimo. Ispostavilo se da nesposobnost, dugovi, otpuštanja i propast industrije nisu problem sami po sebi, nego je problem bio samo u tome ko drži vlast dok se sve to dešava. Kada vladaju “naši”, dubioze postaju statistička greška, otpuštanja neizbježna reformska mjera, a potpuni kolaps izgradnje autoputa tek privremeni tehnički zastoj.

Dok javnost hrane fotografijama šarenog tramvaja, državu se tiho rastavlja na dijelove, uz prešutno odobrenje onih iz čijih se tastaura nekada pušilo dok su glumili heroje ulice. Danas im je, valjda, sve potaman.