Od Trumpove zlatne trijumfalne kapije u Washingtonu, preko Mussolinijevih monumentalnih avenija u Rimu, pa sve do Hitlerovih megalomanskih vizija o Berlinu kao novoj svjetskoj prijestolnici, historija dokazuje da politička moć oduvijek nastoji samu sebe ovjekovječiti u kamenu, mermeru i metalu. Arhitektura u rukama lidera i diktatora nikada nije bila samo pitanje estetike, već najglasnije oružje političke propagande i pokušaj kupovine ulaznice za vječnost

Trometarska pozlaćena statua Donalda Trumpa otkrivena je na golf-terenima Doral u Floridi. Iako bivši predsjednik nije lično prisustvovao događaju, na svojoj društvenoj mreži Truth Social s oduševljenjem je poručio kako je riječ o čistom zlatu koje su podigli istinski američki patrioti. Svećenik koji je predvodio ceremoniju inauguracije odlučno je odbacio sve optužbe o kultu ličnosti, objašnjavajući okupljenima da je svaka sličnost sa zlatnim teletom iz Biblije potpuno slučajna.

Kritičari, međutim, nisu bili pretjerano uvjereni u ove tvrdnje. Sumnje su dodatno podgrijane činjenicom da je Trump prethodno uklonio dio strukture Bijele kuće kako bi izgradio prostor koji je nazvao najvećom i najljepšom balskom dvoranom na svijetu. Nedugo zatim, javnosti je predstavio i model trijumfalne kapije u bijeloj i zlatnoj boji. Ta masivna građevina trebala je biti podignuta u Washingtonu i sa svojih 75 metara visine nadmašiti pariski Trijumfalni luk za čak 25 metara. U takvom kontekstu povlačenje historijskih paralela postaje neizbježno, jer historija arhitekture jasno pokazuje da ambicija da se politička moć ovjekovječi u metalu, mermeru i betonu nije nikakav savremeni novitet.

U martu 1935. godine, italijanski list Corriere della Sera donio je na svojoj naslovnici ilustraciju fašističkog diktatora Benita Mussolinija s podignutim pijukom u rukama. Prateći tekst objašnjavao je da Il Duce upravo simbolično započinje radove na izgradnji najvišeg nebodera na svijetu i jedne od najvećih zgrada koje je čovječanstvo ikada vidjelo. Monumentalni projekat nazvan Mole Littoria trebao je imati 88 spratova i visinu od 335 metara, čime bi za tačno pet metara nadmašio Eiffelov toranj. Sa predviđenih 4.500 soba, stotinu velikih dvorana, prostranim teatrom i modernim sportskim kompleksom za Olimpijske igre planirane u Rimu 1940. godine, ova građevina trebala je postati trajni spomenik i materijalni dokaz snage fašističke Italije.

Modernizacija Rima započela je znatno ranije, odmah nakon što je grad postao prijestolnica ujedinjene Italije 1871. godine. Nove, široke avenije poput Via Nazionale tada su grubo prorezale stare, tradicionalne gradske četvrti, ostavljajući iza sebe srušene historijske slojeve zbog kojih historičari umjetnosti i danas žale. Iz tog perioda datira i spomenik Viktoru Emanuelu II, poznat kao Oltar domovine. Lokalno stanovništvo ovu blještavu mermernu kolosiju i danas posprdno naziva pisaćom mašinom ili vještačkom vilicom jer, zbog pogrešnog izbora materijala, mermer nikada nije dobio očekivanu tamnu, dostojanstvenu patinu. Unatoč kritikama o neukusu i kiču, ovaj kompleks je vjerovatno znatno bliži stvarnom, pretjeranom izgledu carskog Rima nego što moderni posmatrači žele priznati. Suptilnost i diskrecija, naime, nikada nisu bile vrline antičkih graditelja.

Pod Mussolinijevim režimom ovi zahvati su radikalizovani. Čitave četvrti živopisnih, ali zapuštenih srednjovjekovnih zgrada sravnjene su sa zemljom kako bi ustupile mjesto širokim paradnim pravcima. Najpoznatiji primjer je Via dei Fori Imperiali, raskošna avenija koja spaja Koloseum sa Trgom Venecija, prolazeći direktno pored ostataka antičkih foruma. Primarni cilj ovih projekata bio je ogoliti antičke spomenike, očistiti ih od kasnijih historijskih nanosa i staviti u službu političkog narativa koji je Rimsko carstvo definisao kao zlatno doba Italije. Stoljeća koja su uslijedila nakon pada carstva, obilježena unutrašnjom razjedinjenošću i stranim vladarima, bili su period koji je fašistička propaganda željela trajno izbrisati iz kolektivnog sjećanja.

Istovremeno, fašisti su željeli graditi i vlastitu, modernu budućnost. Za razliku od njemačkog nacionalsocijalizma, italijanski fašizam nije imao ideološki otpor prema modernim umjetničkim pravcima i avangardi. Unutar grandioznog sportskog kompleksa Foro Italico, podignut je obelisk visok 17 metara s monumentalnim natpisom MUSSOLINI DUX, gdje su na okolnim mozaicima antički gladijatori prikazani rame uz rame s italijanskim vojnicima u pohodima na istočnu Afriku.

Vrhunac tog urbanističkog vizionarstva predstavlja izgradnja potpuno nove četvrti EUR, planirane za Svjetsku izložbu 1942. godine. Njena centralna građevina, Palazzo della Civiltà Italiana, projektovana kao kvadratna interpretacija Koloseuma, i danas arhitektonski djeluje futuristički.

Sjeverno od Alpa, arhitektonske megaprojekte pokrenuo je Adolf Hitler. Neostvareni umjetnik i arhitekta bez talenta iz mladalačkih dana, iskoristio je apsolutnu diktatorsku moć u Njemačkoj kako bi konačno počeo realizirati svoje graditeljske fantazije. Dok su neki pragmatičniji projekti poput mreže autoputeva uspješno završeni, onaj najvažniji ostao je samo na papiru. Radilo se o potpunoj rekonstrukciji Berlina i njegovom pretvaranju u Germaniju, novu svjetsku prijestolnicu koja je trebala zasjeniti antički Egipat, Vavilon i Rim.

Hitler i njegov bliski prijatelj i dvorski arhitekta Albert Speer provodili su sate u maketarnici Nove kancelarije kancelara, analizirajući modele budućeg megagrada. Za razliku od Rima, nacistički Berlin je oštro odbacio modernu arhitekturu. Ravni krovovi i pravi uglovi proglašeni su netitularnim elementima koji slabe nacionalni duh, pa je Germania projektovana kao šuma stubova, teških kolonada i masivnih kupola. Središnja tačka tog plana bila je Volkshalle, kolosalna zgrada s kupolom modelovanom prema rimskom Panteonu, ali projektovana da bude čak šest puta šira i visoka 290 metara. Unutar njezine unutrašnjosti trebalo je biti dovoljno prostora za stotine hiljada posjetilaca tokom partijskih manifestacija.

Radovi na raščišćavanju terena i rušenju zgrada koje su se nalazile na predviđenoj trasi započeli su 1938. godine, kada su stotine jevrejskih porodica prisilno izbačene iz svojih domova kako bi se oslobodio prostor za radnike. Iako je izbijanje Drugog svjetskog rata u jesen 1939. godine privremeno zamrznulo građevinske aktivnosti, Hitler je bio uvjeren u brzu pobjedu i postavio 1950. godinu kao definitivan rok za završetak radova.

Ratni preokret donio je potpuno drugačiji ishod. Saveznički bombarderi su već od 1940. godine počeli pretvarati Berlin u ruševine, a Speerovi i Hitlerovi planovi ostali su sačuvani samo u arhivskim nacrtima i rijetkim fotografijama modela. Pred sam kraj života, suočen s neizbježnim porazom u bunkerima razrušenog Berlina, Hitler se tješio svojom specifičnom teorijom o vrijednosti ruševina, tvrdeći da zgrade moraju biti projektovane tako da i nakon svog uništenja, poput grčkih i rimskih hramova, izgledaju estetski moćno i svjedoče o veličini imperije koja ih je podigla.

U Rimu je, s druge strane, fašističko arhitektonsko naslijeđe preživjelo rat bez većih oštećenja. Grad je izbjegao masovna bombardiranja, a podignuti objekti i čitave četvrti bili su previše masivni i funkcionalni da bi ih poslijeratne vlasti praktično mogle ukloniti. Mnogi od njih i danas su u svakodnevnoj upotrebi kao administrativni i sportski centri. Što se tiče najvišeg svjetskog nebodera, ambiciozno zamišljeni Mole Littoria nikada nije prešao fazu makete. Pet godina nakon što je ponosno podigao pijuk pred novinarima, Mussolini je uvukao Italiju u razoran rat koji niko drugi nije želio, a cijeli megalomanski projekat završio je kao još jedna nerealizovana ideja u historiji političke propagande.

IZVOR: Aftonbladet, Bosna.hr