Incidenti poput ovog na Zvorničkom jezeru i javno likovanje nad ubijenom djecom Biljana nisu ekscesi, već ogledalo društva koje generacijama odgaja ljude bez stida i kajanja. Iluzija da će nas u nekom budućem sukobu spasiti činjenica kako „nisu svi isti“ opasno je samozavaravanje jer politička matrica većine, podržana državnim sistemom, danas je jednako živa i agresivna kao i 1992. godine

Dok se u akademskim salonima, stranim ambasadama i nevladinim organizacijama smjenjuju konferencije, okrugli stolovi i premijere dokumentarnih filmova o pomirenju, društvena stvarnost na terenu svakodnevno demonstrira potpuni poraz tih napora. Tri decenije nakon potpisivanja mirovnog sporazuma propalo je u potpunosti takozvano „suočavanje s prošlošću“. Jer dok civilizirani svijet s pijetetom odaje počast žrtvama genocida, s druge strane kultura šutnje pa negiranja sada je evoluirala u kulturu otvorenog, histeričnog slavljenja zločina.

Najbrutalniji dokaz toj zastrašujućoj dinamici ponudio je incident na Zvorničkom jezeru, svega koji sat nakon dženaze u Potočarima, koji zorno pokazuje da se ne radi o ekscesu, već o dominantnom društvenom kodu. U trenucima kada su se preživjeli i građani u tužnim kolonama vraćali iz Potočara, sa splavova na jezeru treštala je muzika kojom se veliča najveći masakr na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. Pjesma sa šovinističkim, koljačkim stihovima „Srebrenice, srcu si mi mila, dabogda se triput ponovila“ puštena je preglasno, svjesno, s jasnom namjerom da povrijedi, ponizi i zastraši.

Zahvaljujući društvenim mrežama, ova vrsta ogoljene, patološke mržnje više nije skrivena na marginama ili u mračnim seoskim krčmama; ona je danas vizuelno i zvučno prisutna svake sekunde, postajući javan, ponosan i mainstream narativ. Ti ljudi se više ne ustručavaju i ne plaše ničega, jer vrlo dobro znaju da iza njih stoji kompletan institucionalni, obrazovni i medijski aparat državnog sistema koji ih podržava, podstiče i sistemski štiti.

U ovakvom, do kosti ogoljenom kontekstu, ona otrcana, refleksna odbrambena teza o tome kako „nisu svi isti“ gubi svaku političku, praktičnu i odbrambenu težinu. Niko razuman i moralan ne spori postojanje pojedinaca koji su tokom devedesetih sačuvali obraz, odbili da uzmu pušku, pobjegli od mobilizacije ili čak platili glavom svoju ljudskost i pravednost. Njima historijski pripada vječno poštovanje i slava, jer su u mraku bili ljudi.

Međutim, u hladnoj analizi političkih i društvenih procesa, ta manjina postaje funkcionalno irelevantna pred neumoljivom, statističkom činjenicom da većina jeste ista. Onih koji su od 1992. do 1995. godine „bili isti“ bilo je sasvim dovoljno da nas pokolju, siluju, protjeraju, opljačkaju i popale sve što su stigli. Šta su za to vrijeme radili oni koji nisu isti? Jedni su pobjegli čistog obraza, drugi su kukavički šutjeli u sramnoj konformističkoj tišini, treći su pasivno odobravali, a najmanje je bilo onih koji su pružili otpor. Isti omjer snaga, isti procenti moralne ravnodušnosti i aktivnog zla, vladaju i danas. Većina je i dalje ista, ako ne i gora, nahranjena višedecenijskim narativom o sopstvenoj žrtvi i nekažnjivosti.

Potpuno je deplasirana i naivna vjera da presude Haškog tribunala mogu donijeti bilo kakav preokret ili katarzu u kolektivnoj svijesti tog društva. Haška istina, crno na bijelo ispisana kroz hiljade dokumenata i svjedočenja, na njih nema nikakvog utjecaja iz prostog razloga što su oni i u vrijeme izvršenja tih zločina vrlo dobro znali šta rade. Zločini nisu bili plod nikakvog trenutnog ludila ili izolovanih ekscesa, već svjestan, plebiscitarno podržan politički projekt koji se danas brani s jednakim, ako ne i većim žarom.

Zbog toga se s patološkim prezirom odbacuju svi simboli bosanskohercegovačke državnosti. Smeta im časna ratna zastava s ljiljanima jer ih podsvjesno podsjeća na dostojanstven otpor koji im je pružen, na činjenicu da nisu uspjeli u potpunosti provesti svoj genocidni naum i da su doživjeli vojni i moralni poraz na mnogim linijama. Ali, licemjerje se tu ne zaustavlja. Ako im smetaju ljiljani, zašto onda ne prihvataju ni postdejtonsku zastavu? Zašto ismijavaju i ponižavaju zvaničnu državnu himnu koju je komponovao Dušan Šestić, banjalučki Srbin? Odgovor je jasan: smeta im sama ideja Bosne i Hercegovine, smeta im bilo šta što implicira kontinuitet države koju su pokušali, a nisu uspjeli izbrisati s geografske karte.

Konačna, jeziva potvrda ove istorijske dijagnoze i potpune uzaludnosti bilo kakvog dijaloga ne nalazi se u govorima političkih lidera, već u svakodnevnim, bazičnim i anonimnim reakcijama običnog naroda na društvenim mrežama. Kada se na podsjećanje o stravičnom, masovnom zločinu u Biljanima kod Ključa, počinjenom 10. jula 1992. godine, u komentarima hladnokrvno odgovori rečenicom „dobili ste šta ste zaslužili“, tu prestaje svaka potreba za sociološkim analizama.

Postavlja se pitanje pred kojim svaka ljudskost zanijemi: šta je to tromjesečna beba Amila Džaferagić, ubijena metkom u glavu u naručju svoje majke, mogla skriviti i zaslužiti? Kakav to kolektivni mentalni sklop opravdava ubistvo dojenčeta kao zasluženu kaznu?

Ključna zabluda liberalnih teoretičara koji decenijama zagovaraju postratno pomirenje leži u potpunom nerazumijevanju dubine i karaktera ove društvene patologije. Ovdje se ne radi o privremenom moralnom posrnuću ili zavedenosti trenutnom političkom propagandom, već o transgeneracijskom kodu unutar kojeg se destrukcija drugog i drugačijeg ne percipira kao grijeh ili zločin, već kao historijska dužnost i čin samoodbrane.

Generacije su odgajane i sistemski zadojene narativom u kojem žrtva nije ljudsko biće s jednakim pravom na postojanje, već ontološka prijetnja, niža i suštinski bezvrijedna kategorija koju je, radi biološkog i nacionalnog opstanka kolektiva, potrebno neutralisati i trijebiti. Taj dehumanizacijski proces, koji je devedesetih služio kao ideološko pogonsko gorivo za terenski rad i egzekucije, danas je samo dobio nove platforme za svoju manifestaciju.

Sve je potpuno isto kao i prije trideset godina, matrica se nije pomjerila ni za milimetar. Jedina razlika je u tome što devedesetih nije bilo pametnih telefona i interneta, pa je ta mržnja ostajala skrivena u rovovima, kafanama ili među zidovima kuća. Danas, zahvaljujući društvenim mrežama, taj primitivni nagon je samo dobio platformu da se javno eksponira. Tehnologija je samo skinula masku i omogućila nam da svakog dana, uživo i u boji, gledamo ono što su oni oduvijek bili i što u tišini misle.

Suština koju moramo ogoliti zapravo je vrlo prosta, ali užasna: ti ljudi generacijama uopšte ne misle da je to što čine loše, pogrešno ili grijeh. Naprotiv. Zato danas nema stida, jer se niko ne stidi onoga što smatra ispravnim.

Nemojmo se više zavaravati, jer je to samozavaravanje kroz historiju plaćano krvlju. Iluzija o spasonosnoj ulozi „onih drugih“, fine i tihe manjine unutar srpskog društva, opasna je politička sljepoća. Ta manjina nam nije mogla pomoći devedesetih, pa nam ne bi mogla pomoći ni u budućnosti ukoliko oni koji „jesu isti“ ponovo dobiju istorijsku priliku i mig od svojih voždova da završe započeto. Ponovo bi se pokrenula ista fabrika smrti, ponovo bi oni koji misle drugačije bili sabijeni u mišije rupe ili podijelili sudbinu žrtava.

Politika koju ta većina svojom slobodnom voljom, na redovnim demokratskim izborima, decenijama dosljedno bira i slijedi, ostala je potpuno ista. Sve ostalo, sve te deklaracije o suživotu, ublažavanja retorike i nade u regionalnu stabilnost, jesu samo prazne, uzaludne priče za jednokratnu upotrebu, dok s druge strane jezerom ponovo odjekuju stihovi koji najavljuju novu klanicu.