U Srednjem vijeku, kada su se granice poznatog svijeta gubile u legendama i čudovištima, Evropa je stoljećima vjerovala u postojanje moćnog kršćanskog vladara na dalekom Istoku. Prester Ivan, car i svećenik, nestvoreni saveznik u borbi protiv islama i projektovana nada u trenucima dubokih kriza, sistematski je nastanjivao geografske karte, hronike i političku maštu Zapada. Od križarskih ratova i papinske propagande do stvarnih bitaka u srednjoj Aziji i kasnijih susreta s Etiopijom, ova priča otkriva kako su mit, pragmatična politika i historija u Srednjem vijeku činili nerazdvojnu cjelinu

Slika svijeta koju danas imamo, oblikovana satelitskim snimcima i tehnološkim dostignućima, udaljena je čitavim ponorom od one koju su imali naši preci. Za srednjovjekovnog Evropljanina, Istok je bio nepoznatiji nego što je savremenom čovjeku nepoznat svemir. S onu stranu islama i Sredozemlja počinjao je prostor u kojem je sve fantastično izgledalo moguće, a daljina je bila sinonim za mogućnost da enigmatično postane stvarno. Stoljećima su tek rijetka svjedočanstva iz antike i klasična tradicija pružali Zapadu nekakvu predstavu o svijetu izvan svojih granica.

To znanje je gubilo svaku uvjerljivost kako su se opisivani prostori udaljavali od mediteranskog kruga i ulazili u beskraj Azije. Premda se još od rimskog doba posredno znalo za daleku Kinu, nakon pada Zapadnog carstva i dolaska islama ti su kontakti postali izuzetno rijetki, a predstava o Istoku sve mutnija.

Konkretan politički obris mit dobiva 1145. godine u Svetom rimskom carstvu, kada ga je biskup Oton iz Freisinga, pripadnik carske porodice i stric Fridrika Barbarosse, zapisao u svom čuvenom Chroniconu. Nešto prije tog zapisa, na papinskom dvoru u Viterbu, Oton je došao u kontakt s Hugom, biskupom Yabale, antičkog Biblosa u današnjem Libanu. Ovaj istočni vjerski dostojanstvenik stigao je na Zapad tražeći hitnu vojnu pomoć nakon dramatičnog pada Edese, prijestolnice kršćanske kneževine koju je osvojio muslimanski vojskovođa Zengi, gospodar Mosula.

Kako bi podigao klonuli duh zapadnih vitezova, biskup Hugo je plasirao priču o postojanju nestorijanskog kršćanskog kralja na Istoku, vladara čije se carstvo prostiralo negdje iza Mezopotamije i Perzije. Taj kralj, po imenu Ivan, bio je ujedno i svetovni monarh i poglavar Crkve u svom carstvu, zbog čega je i nosio titulu prestera, odnosno prezbitera. Prema Hugovom kazivanju, Ivan je nedavno porazio perzijske muslimane i bio spreman priteći u pomoć križarskom Kraljevstvu Jerusalemu.

Međutim, njegov golemi naum osujećen je na obalama Tigrisa, jer njegova ogromna vojska nije imala dovoljno plovila da pređe snažni riječni tok. Ivan je navodno godinama čekao na sjevernom dijelu toka u nadi da će se rijeka zalediti, no kako se to nije dogodilo, bio je prisiljen vratiti se u svoje kraljevstvo, čekajući novu priliku. Prema istom izvještaju, ovaj tajanstveni vladar bio je direktni potomak biblijskih Mudraca s Istoka.

Ideja o vođi koji spaja krunu i oltar imala je dubok oslonac u kršćanskoj tradiciji o evangelizaciji Indije, koju je navodno proveo apostol Toma, a koja se u ranoj mitografiji pojavljuje još od početka trećeg stoljeća kroz apokrifna Djela Tome. Za Zapadnjake je predstava o Indiji bila trajno izobličena mnoštvom antičkih legendi o mitskim životinjama i fantastičnim bićima kakva su se pojavljivala u srednjovjekovnim bestijarijima. Ipak, priča o kršćanskom liku na tom potkontinentu činila se potvrđenom kroz nekoliko svjedočanstava iz dvanaestog stoljeća.

Prvo je govorilo o dolasku navodnog nadbiskupa Ivana iz Indije, koji je 1122. godine posjetio papu Kaliksta II, upravo u vrijeme privremenog pomirenja s carem Henrikom V, čime je u papinu korist okončan dugotrajni sukob oko investiture. Taj je posjetitelj detaljno opisivao kako se u Indiji poštuje neraspadnuto tijelo svetog Tome koje čini velika čuda.

Prava eksplozija legende uslijedila je nakon pojave navodnog pisma koje je sam Prester Ivan poslao bizantskom caru Manuelu Komnenu, pozivajući ga da prizna njegovu vrhovnu vlast. Kopije tog spisa ubrzo su stigle do pape i cara Fridrika Barbarosse, donoseći mnoštvo fantastičnih detalja koji će hraniti evropsku maštu narednih nekoliko stoljeća. U pismu se tvrdilo da je carstvo Indija sastavljeno od tri golema teritorija koji se pružaju od Babilonske kule u pustinji pa sve do zemlje izlazećeg sunca. Ta prostranstva su bila podijeljena na sedamdeset i dvije pokrajine, a svakom je upravljao kralj koji je plaćao danak Presteru Ivanu.

Među podanicima je, pored kršćana, bilo pagana i Jevreja, uključujući i mitske vladare Amazonki ili kraljeve brahmana. Pismo je donosilo i bizarne pojedinosti iz privatnog života monarha, tvrdeći da je toliko čedan da svoje supruge viđa samo četiri puta godišnje radi produženja loze, dok mu na raskošnom dvoru služe visoki crkveni dostojanstvenici. Pored goleme vojske spremne za rat protiv neprijatelja vjere, Prester je navodno posjedovao i čarobno ogledalo pomoću kojeg je mogao posmatrati zbivanja u svakom kutku svog carstva.

Moderna istraživanja sugerišu da ovo pismo nije stiglo s Istoka, već da je najvjerovatnije sastavljeno u kancelariji cara Fridrika I Barbarosse, pod direktnim nadzorom nadbiskupa Kelna Rainalda von Dassela. Dokument je bio dio složene propagandne borbe s Papstvom. Zanimljivo je da bizantski car nikada nije odgovorio na ovo pismo, ali jeste papa Aleksandar III, i to u jeku dramatičnih sukoba s Barbarossom potkraj dvanaestog stoljeća. U svom odgovoru, papa se postavlja kao vrhovni vođa čitavog kršćanstva, obraćajući se Ivanu isključivo kao kralju Indija, namjerno izostavljajući njegovu svećeničku titulu. Papina poruka bila je čista manifestacija doktrine apostolskog primata i poziv istočnom vladaru da prihvati rimsku ortodoksiju, pošto su do Rima navodno stigle vijesti o određenim doktrinarnim skretanjima u njegovoj zemlji. U stvarnosti, bio je to pokušaj učvršćivanja papske moći pred ostalim evropskim kraljevima i samim carem Svetog Rimskog Carstva.

Iz rukopisnih prepisa s kraja srednjeg vijeka sačuvane su dvije potpuno različite priče koje su Evropljanima objašnjavale kako je uopće nastalo jedno takvo carstvo. Prva priča predstavlja neobičnu mješavinu religiozno-moralizirajuće drame i romantičnog pripovijedanja, koja vjerno oslikava tadašnje nerazumijevanje drugih religija Knjige. Narativ započinje predstavljanjem moćnog kršćanskog monarha, cara Nubije, koji je graničio s muslimanskim teritorijama. Na samrtnoj postelji, car je imao samo jednu kćerku, još sasvim malu infantu. Pozvao je sve velikaše i uzeo od njih zakletvu da će vjerno čuvati vlast njegove kćerke dok ne odraste, te da će joj dopustiti da se uda za koga god želi, bez obzira na njegovu vjeru, stalež ili porijeklo.

Kada je princeza stasala za udaju, velikaši su joj predočili očev testament, a ona je odaslala glasnike na sve strane svijeta, pozivajući gospodare triju velikih vjera i drugih naroda da dođu kako bi izabrala supruga. Na taj poziv odazvalo se mnoštvo Jevreja u bogatim haljinama, dok su njihovi rabini s Torama hodali po brdima moleći se da princeza izabere nekog iz njihove zajednice. Iz muslimanskog svijeta stigla je još veća množina s dragocjenim ukrasima i čudesnim konjima, neprestano izvodeći viteške okršaje i igre s kopljima. Od kršćana su stigli kraljevi, prinčevi, vojvode i grofovi pod raskošnim oklopima, priređujući turnire i dvoboje koji su se princezi najviše svidjeli.

Međutim, gospa je bila u velikoj nedoumici jer je i sama bila nekrštena i do tada je štovala idole. U to vrijeme u Rimu je živio kardinal i patrijarh don Ivan, vrlo ugledan čovjek, učenjak i mladić kraljevske krvi. Uz dopuštenje rimskog pape, on je krenuo na Istok s velikom pratnjom biskupa i teologa kako bi paganskim narodima demonstrirao moralnu i intelektualnu nadmoć kršćanstva. Kada je stigao, kraljica ga je primila s oduševljenjem i priznala mu da joj se kršćani najviše dopadaju, ali da su joj muslimani bliži susjedi pa je prema njima nagnuta.

Mudri patrijarh je tada primijenio teološku zamku. Izveo je pred kraljicu prvo Jevreje i upitao ih koju bi vjeru izabrali, Muhamedovu ili Kristovu, ako bi morali napustiti svoju. Jevreji su bez sumnje odgovorili da bi prije slijedili Kristovu. Zatim je isto pitanje postavio muslimanima, a oni su izjavili da bi radije primili smrt nego postali Jevreji, te da je kršćanska vjera bolja od drugih ako već moraju poreći svoju. Čuvši to, princeza je prelomila i odlučila da se uda upravo za patrijarha Ivana. On joj je predočio da je svećenik i da se ne može ženiti, ali je pisao papi u Rim.

Papa i njegov konzistorij procijenili su da je pridobijanje čitavog tog prostranstva za kršćanstvo mnogo veća zasluga od održavanja svećeničkog celibata, te su izdali dispenzaciju za brak. Tako su kraljica i svi njeni podanici prešli na kršćanstvo. A kako su u crkvenoj tradiciji postojala tri krštenja kroz koja je prošao Otkupitelj, vodom Ivana Krstitelja, ognjem muke i krvlju mučeništva, Prester Ivan je naredio da se njegovi podanici pokrštavaju ognjem, ostavljajući im vrelim željezom trag na licu kako nikada ne bi mogli sakriti ili zanijekati svoju vjeru.

Druga priča o porijeklu oslanjala se na tradiciju iz apokrifnih spisa i povezivala se s nasljeđivanjem kraljevstava Tri mudraca s Istoka. Srednjovjekovni autor ovog teksta napominje da su mnoga historijska kazivanja zbunjujuća, ali da je ovo pravilo znatno uvjerljivije. Prema tom predanju, u Svetom pismu stoji da postoje tri Indije. U prvoj je, u vrijeme rođenja Isusa Krista, vladao kralj Melkior koji je donio zlato i vladao Arabijom i Nubijom. Drugom Indijom, prostorom Godolisa i Sabe, vladao je Baltasar koji je prinio tamjan. Trećom Indijom, zemljom Tarsisa i Grisole, vladao je kralj Aspar koji je na dar donio smirnu, a na čijoj se teritoriji nalazilo grobno mjesto apostola Tome. Ti su kraljevi s vremenom postali biskupi koje je posvetio sam apostol Toma.

Nakon što su apostol i kraljevi primili mučeničku smrt, crkveni prelati i velikaši Indija odlučili su u spomen na apostola izabrati vrhovnog duhovnog poglavara kojeg će zvati patrijarh Toma. Njega su morali slušati u svemu kao Svetog Oca u Rimu. Međutim, kako slavni mudraci nisu imali braće i umrli su kao djevice, za svjetovno upravljanje zemljom izabran je drugi plemenit i kreposan čovjek. Odlučeno je da on ne smije nositi titulu kralja ni cara, već da se zove Prester Ivan, gospodar Indija, a položaj se nasljeđivao po liniji najstarijeg sina. Sve te Indije dobile su ime po velikoj rijeci Ind koja je proticala kroz njih.

Koliko je mit bio duboko integriran u evropsku kulturu pokazuje i činjenica da se u heraldičkim i viteškim priručnicima tog vremena detaljno opisivao čak i izmišljeni grb Prester Ivana. Prema tim zapisima, on je nosio dva štita. Prvi je bio potpuno bijel, od srebra, s crnim križem i dvama zlatnim žezlima sa strana, što je simboliziralo njegovu vrhovnu vlast nad carem Nubije i carem Etiopije, odnosno vladarima Graciane i Madagaskara. Drugi štit je također bio bijel, ali s crnim križem koji je imao tri prečke postavljene jedna iznad druge, od najduže do najmanje, označavajući njegov trostruki indijski suverenitet.

Nakon privremenog zatišja, lik Prester Ivana se trijumfalno vraća u evropsku javnost početkom trinaestog stoljeća, tokom Pete križarske vojne, služeći kao moćno sredstvo ratne propagande i psihološke potpore. Godine 1221. papa Honorije III uputio je pisma nadbiskupima širom Evrope tražeći opću mobilizaciju za spas križarskog pohoda pod Damietom u Egiptu, izričito tvrdeći da se vojska Prester Ivana već nalazi pred zidinama Bagdada. Ovaj križarski pohod bio je opterećen teškim logističkim problemima i stalnim sukobima oko vodstva. U trenucima potpunog očaja i dugotrajne opsade, među vojnicima u blatu Damiette odjednom su se pojavila dva teksta navodnih drevnih proročanstava koja su najavljivala brzu propast islama.

Prvi tekst, poznat pod nazivom Proročanstvo Hannana, sina Izaka, tvrdio je da će moćni kralj nubijskih kršćana provaliti na Arapski poluotok, uništiti Meku i rasuti kosti Poslanika Muhameda. Drugi spis, nazvan Knjiga Klementa, koji se lažno pripisivao četvrtom nasljedniku na Stolici svetog Petra, najavljivao je da će Jerusalem biti vraćen pod kršćansku vlast zahvaljujući koordiniranom udaru dvojice vladara, jednog sa Zapada i jednog s Istoka. U tom istočnom vladaru križari su odmah prepoznali Prester Ivana, odnosno njegovog navodnog nasljednika, kralja Davida. Kada su teritorije latinskih država na Bliskom istoku počele rapidno da se smanjuju pod naletima Saladinovih nasljednika, ova priča je bila jedini preostali izvor optimizma.

Ubrzo nakon toga, na horizontu su se zaista pojavile nepoznate vojske koje su počele slamati muslimanske države s leđa, što je izazvalo opće oduševljenje na Zapadu. Evropa je povjerovala da su stigli vojnici cara-svećenika. Međutim, razočaranje je bilo šokantno i brutalno. Ubrzo se ispostavilo da taj nepoznati narod s Istoka nisu nikakvi kršćanski oslobodioci, već mongolske horde Džingis-kana, čiji barjak nije bio križ nego bijeli sokol. Ovim jahačima iz stepa bilo je potpuno svejedno da li napadaju muslimane ili kršćane, što su Gruzijci i Armenci vrlo brzo osjetili na vlastitoj koži kada su njihove zemlje pretvorene u ruševine.

Ipak, čitava ova višestoljetna zabluda imala je svoje realno uporište u stvarnim historijskim događajima koji su se odigrali u centralnoj Aziji. Pobjeda nekog istočnog ne-muslimanskog vladara nad islamskim vojskama zaista se desila upravo u vrijeme kada je biskup Hugo iz Yabale stigao u Viterbo. Radilo se o čuvenoj bici kod Katwana 1141. godine, vođenoj na području današnjeg Uzbekistana u blizini Samarkanda. U tom velikom sukobu Kitanjci, predvođeni Yelü Dashijem, kanom koji je vladao Karakitanskim kanatom i koji je vjerovatno bio naklonjen kršćanstvu ili je među podanicima imao brojne nestorijance, nanijeli su težak poraz seldžučkom sultanu Ahmedu Sandžaru.

Taj događaj je označio stvarni slom seldžučke moći i stvorio osnovu za priču o kršćanskom kralju koji gazi Perziju. Također, kasniji sukobi Kučluga, nestorijanskog vođe iz plemena Naiman, protiv horezmijskog šaha Alaha ad-Dina Muhameda II, dodatno su pothranjivali maštu zapadnih hroničara koji su svaku vijest o porazu muslimana automatski pripisivali mitskom Presteru.

Kako je vrijeme prolazilo, geografska saznanja Zapada su se razvijala. Putopisi odvažnih istraživača i trgovaca, od Jakoba iz Ancone, preko franjevca Giovannija da Pian del Carpinea, slavnog Marka Pola, pa sve do poslanstva Rodrígueza de Clavija na dvor Tamerlana s kraja četrnaestog stoljeća, postepeno su brisali bijele mrlje na kartama Azije. Kada je postalo jasno da na prostorima Kine, Mongolije i Indije nema nikakvog moćnog kršćanskog carstva, mit se nije ugasio, već se jednostavno preselio tamo gdje je geografija još uvijek bila neistražena.

Kada su Portugalci tokom petnaestog stoljeća ploveći oko Afrike napokon stupili u direktan kontakt s izoliranim kršćanskim kraljevstvom u Etiopiji, bili su potpuno uvjereni da je potraga završena. Etiopskog negusa, „kralja kraljeva“, Evropa je smatrala živim utjelovljenjem vladara kojeg je tražila puna četiri stoljeća. Snaga ove predstave bila je toliko žilava da je čak i sredinom šesnaestog stoljeća, tačnije 1555. godine, utemeljitelj jezuitskog reda Ignacije Lojola, pišući zvanične upute za predstojeću katoličku misiju u Etiopiji, tu afričku zemlju i dalje bez ikakve dileme nazivao kraljevstvom Prester Ivana.

Prema analizama moderne historiografije, specifično profesora Carlosa de Ayale, tri ključna vala širenja ovog mita uvijek su se podudarala s trenucima najdubljih egzistencijalnih kriza zapadnog svijeta. Prvi val iz 1145. godine bio je direktni odgovor na psihološku traumu izazvanu gubitkom Edese. Drugi val, između 1165. i 1177. godine, kada nastaje fabricirana prepiska, korespondira s teškim unutrašnjim crkvenim raskolom i ideološkim sukobom između papskog i carskog koncepta uređenja Evrope. Treći val, iz godina 1220. i 1221. godine, nastaje u momentu kada se na terenu provjeravala stvarna efikasnost i održivost čitavog križarskog sistema, koji je bio sam temelj političke legitimacije srednjovjekovnog kršćanstva.

Značaj imaginarnog u odnosu na empirijski provjerene činjenice ostao je dominantna odlika evropske svijesti duboko na prelazu u rano moderno doba. Za srednjovjekovnog čovjeka, legenda i historija bile su niti istog tkiva. Baš kao što je za prosječnog stanovnika petnaestog stoljeća mitski kralj Artur bio podjednako stvarna historijska ličnost kao Karlo Veliki ili Julije Cezar, tako je i Prester Ivan stoljećima gospodario stvarnim i zamišljenim prostorima Evrope. On nije bio puka geografska zabluda, već duboka psihološka i politička potreba, vječni simbol nade, straha i žudnje za spasenjem koje mora stići iz dalekih, nepoznatih svjetova.