Univerzalna ideja pakla, prisutna u svim ljudskim civilizacijama od prahistorije do danas, evoluirala je iz neutralnog zagrobnog prostora namijenjenog očuvanju društvene kohezije u sofisticirani aparat moralne kazne koji je svoj vrhunac doživio u kršćanskoj teologiji. Dok savremeno sekularizirano društvo postepeno napušta dogmu o vječnim zagrobnim plamenovima, koncept pakla se ponovo vraća svojim izvorima, transformirajući se iz teološke prijetnje u ovozemaljsko, unutrašnje stanje egzistencijalne tjeskobe i psihološkog pritiska sa kojim se moderni čovjek svakodnevno suočava
Ideja pakla predstavlja konstantu svih civilizacija. Pronalazimo je u najstarijim tekstovima čovječanstva, povezanu s najranijim religijskim konceptima, ali i u savremenim ateističkim spisima. Bilo da se posmatra kao mračno mjesto u zagrobnom životu ili kao stanje egzistencijalne tjeskobe u ovozemaljskom postojanju, pakao ima mnoga lica i izuzetnu sposobnost prilagođavanja različitim društvenim strukturama.
Star koliko i svjesno čovječanstvo, on je neraskidivo vezan za ljudsko stanje na koje projektuje patnju, mržnju, kontradikcije i nemoć, baš kao što je raj sublimacija nada, radosti i volje za srećom. Bez obzira na to je li povezan s idejom kazne i suda, te da li je vječan ili privremen, pakao je ogledalo koje odražava neuspjeh svake civilizacije da riješi svoje društvene probleme. Dokle god čovječanstvo ne bude sposobno riješiti vlastitu enigmu, ono će zamišljati pakao.
Od svih opisa koji su se razvili od samih početaka, najpotpuniji, najsistematičniji i najstrašniji, do te mjere da je postao arhetip, jeste kršćanski pakao. To je apsolutna patnja koja kroz kajanje i svijest o vječnosti kazne pogađa kako čula tako i um. Kao savršeno racionalna konstrukcija unutar neoplatonske logike, kršćanski pakao, rezerviran isključivo za proklete, pandan je religiji spasenja koja nastoji poštovati ljudsku slobodu. On odgovara sudbini onih koji se sami odvajaju od izvora apsolutnog dobra, i u tome leži njegova originalnost i moć.
Međutim, dugo prije kršćanstva, druge religijske filozofije su zamišljale zagrobni život na drugačiji način. U većini slučajeva, to je bio jednostavan nastavak zemaljskog života u nedefinisanom drugom mjestu, gdje su nesrećnici sa ovog svijeta nastavljali patiti. U tim inkluzivnim paklovima nije bilo razdvajanja dobra i zla, već se radilo o sumornom produžetku svačije ovozemaljske situacije. Tek je progresivno pročišćenje moralne svijesti postepeno dovelo do individualizacije pakla za zle, koji je u početku bio privremen, da bi s kršćanstvom postao vječan.
Savremeno doba, s druge strane, predstavlja djelimični povratak izvornom konceptu. Slabljenje tradicionalnih vjerovanja i uticaja Crkve dovodi do preispitivanja kršćanskog pakla, koji se sve češće prešutkuje u zvaničnim izrazima vjere. Istovremeno, relativizacija pojmova dobra i zla briše jasne granice između pakla i raja, koji se sele na zemlju u dijalektiku dvosmislenosti.
Pakao se danas teži doživljavati kao jedna od komponenti samog postojanja, kao rezultat tenzije između zahtjeva pojedinca i pritisaka društva. Uhvaćen između potrebe za samoafirmacijom i društvenih nameta, svaki čovjek nosi vlastiti unutrašnji pakao. Tako je ova tema, nakon što je vijekovima bila ekskluzivni domen teologa, postala predmet proučavanja psihologa, psihoanalitičara, sociologa i filozofa.
Historija pakla je zapravo historija čovjeka koji se suočava sa sopstvenim postojanjem, jer ljudsko biće u sebi nosi potencijal za oba suprotstavljena usuda, koje ostvaruje naizmjenično ili istovremeno. Engleski pjesnik John Milton je u sedamnaestom stoljeću u „Izgubljenom raju“ zapisao da um živi u samom sebi i može sam od sebe napraviti raj od pakla ili pakao od raja.
Za razliku od čistilišta, koje je svjesna kreacija katoličke teologije, nemoguće je precizno utvrditi historijsko porijeklo pakla. Iako najraniji tekstovi koji ga pominju datiraju iz drugog milenijuma prije nove ere, vjerovatno je da ni prahistorijsko doba nije bilo strano ovom konceptu. Oko pedeset hiljada godina prije nove ere pojavila se praksa sahranjivanja mrtvih, što je nesumnjivo bilo praćeno vjerovanjem u preživljavanje duše, a potom i u pakao u najširem smislu mjesta gdje se nastavljaju zemaljske aktivnosti. Nikakva ideja odmazde ili kazne nije pratila ovo vjerovanje, vjerovatno zbog odsustva moralnog koda i koncepta individualne odgovornosti.
Ipak, civilizacije zasnovane na usmenoj tradiciji omogućavaju nam da shvatimo ključne osobine vjekovnih vjerovanja. Te kulture, iako se prostorno i vremenski drastično razlikuju, imaju vrlo slične predstave o podzemnom svijetu. To su mjesta sumornog postojanja za sve, gdje se ovozemaljske aktivnosti nastavljaju na sablastan način, a put koji vodi do njih prepun je zamki u obliku inicijacijskih rituala.
Prokletnici su zapravo oni koji tokom života ili u trenutku smrti nisu poštovali obrede koji čuvaju društvenu koheziju, ili oni koji su obilježeni nečistotom. Oni su isključeni iz normalnog života podzemlja i osuđeni na lutanje izvan društva čija pravila nisu poštovali, dok je drugima sudbina određena na zemlji i njihovo se stanje u paklu ne mijenja.
Primjeri među narodima podsaharskih savana potvrđuju ovaj obrazac. Pakao naroda Serer u Senegalu nalazi se u Hunuluu, u samom središtu Zemlje, i opisan je kao mračno mjesto gdje snaga preminulih postepeno blijedi. U istoj regiji, narod Diola razvio je prilično originalan koncept koji je bliži moralnoj ideji, vjerujući da se ljudsko biće sastoji od tri dijela, odnosno od dobrog, lošeg i izvrsnog elementa. Kada osoba umre, loš dio se uništava, izvrstan odlazi u raj, dok se dobar dio ponovo reinkarnira. Sudbina pokojnika zavisi od proporcije ovih dijelova, pa ako je loš dio bio prevelik, osoba biva definitivno uništena. Ipak, u većini slučajeva život se u podzemlju nastavlja kao slika u ogledalu zemaljskog života, kroz fenomen inverzije dana i noći ili lijeve i desne strane.
U tim društvima se jasno izdvaja grupa prognanika koji ostaju na marginama bez patnje kroz specifične kazne. To su marginalizirani pojedinci svih vrsta, poput umno oboljelih, osoba s invaliditetom, ubica, ljudi koji su umrli bez djece ili onih koji su stradali u nečistom stanju, uključujući žene umrle na porođaju, neinicirane mladiće, utopljenike, samoubice i nestale. U Gvineji, među narodom Kissi, svi oni završavaju u zemlji zlih, u potpunom mraku, što pokazuje da osuda pada na sve one koji su bili loše integrirani u zajednicu.
Šamanske prakse nude još dublji uvid u sadržaj ovih podzemnih svjetova, od Tibeta i Altaja do Mongolije i Sibira. U svim ovim kulturama postoji figura koja posjeduje direktno znanje o podzemlju, a to je šaman, inicijat obdaren posebnim moćima koji tokom ekstatičnog stanja silazi u carstvo mrtvih kako bi pratio dušu preminulog i pomogao joj da prevlada prepreke. Iz tih svjedočanstava saznajemo da je putovanje ispunjeno zamkama, među kojima je najčešća prelazak izuzetno uskog mosta, tankog poput dlake, iznad bezdana u koji neinicirani padaju.
Kod Tatara, oni koji skrenu sa puta trpe mučenja koja im nanose demoni, ali to nisu moralne kazne već pitanje inicijacijske nespretnosti ili neznanja. Na Altai planinama, duša mora preći ogromne pustinje, okeane i planine prije nego što se spusti kroz otvor koji vodi do sedam stepenica inicijacijskih prepreka, nakon čega dolazi do palate Erlik Khana, kralja podzemlja kojeg čuvaju psi. Slični procesi i crteži staza s preprekama pronalaze se i kod australijskih Aboridžina, dok kod Jakuta i Mongola posebna krila pomažu preminulom da prebrodi ove prepreke.
U svim ovim tradicionalnim društvima, podzemna carstva su strogo omeđena zidovima, društvena hijerarhija se u potpunosti poštuje, a moćni ostaju moćni i nakon smrti. Kod ratničkih naroda poput Mongola, preminulog u zagrobnom životu služe svi oni koje je ubio na zemlji. Razlika u odnosu na kršćanski koncept leži u kriterijumima selekcije. U tradicionalnim civilizacijama, koje su ekonomski nesigurne i stalno ugrožene spoljnim opasnostima, presudan faktor je kohezija grupe. Isključeni su samo oni koji ugrožavaju opstanak ili zajedništvo, dok samoubice, čiji čin može imati žrtvenu vrijednost za zajednicu, kod Inuita odlaze u viši raj zajedno sa herojima, dok loši lovci bivaju kažnjeni glađu u podzemlju.
Ostatak grupe se nalazi u neutralnom prostoru pakla bez ikakve diskriminacije. Ovo odsustvo moralnog koncepta vječne kletve šokiralo je prve kršćanske putnike u trinaestom vijeku, poput franjevca Jeana de Plana Carpina, koji je zapisao da ovi narodi ne znaju ništa o vječnom životu i trajnoj osudi, već vjeruju da će nakon smrti živjeti u drugom svijetu gdje će umnožavati svoja stada, piti i raditi potpuno iste stvari koje su radili i za života.
IZVOR: Bosna.hr, El Confidencial
